Posjetili smo navijačko selo sa kamp kućicama koje koštaju i po 200 dolara za noć. Evo šta smo zatekli tamo i kako su nas iznenadili "stanovnici" kojima to nije skupo... /od reportera MONDA Milutina Vujičića iz Katara/
Ako ste pogledali bilo koji prilog o Svjetskom prvenstvu u Kataru - sigurno ste primijetili da sve sija i blješti, djeluje luksuzno i samo za "duboki džep", međutim takva slika može da zavara. To je samo djelimično tačno za Dohu, gdje je jedino centar grada u ruhu spektakla, dok već dvije-tri metro stanica odatle pokazuju nešto drugačiju sliku prestonice Katara.
To posebno važi za pustinju u kojoj je odjednom "nikao" stadion "Lusail", na kome se igrao meč Argentine i Saudijske Arabije i na kome će u četvrtak odigrano Srbija - Brazil, dok je slično i kada se krene na zapad. Tamo je smješten veliki broj navijača koji su jedva skupili novac da gledaju Svjetsko prvenstvo i koji nisu sebi mogli da priušte hotele u centru u kome uglavnom odsijedaju Englezi, žene fudbalera...
Gotovo na samom kraju narandžaste metro linije nalazi se takozvano "selo" za navijače koji u Dohi borave u kamp kućicama, odnosno prikolicama za kampovanje - takođe usred ničega. Kod nas bi to bila livada, a kod njih je prašnjava pustara bez hlada u kojoj će ove kućice biti još mjesec dana, a poslije toga ko zna šta.
Iako je vremenska prognoza za Dohu pokazivala 26 stepeni Celzijusa, izlazak iz metroa na "pustinjsko Sunce" i odluka da do navijačkog sela pješačim dvadesetak minuta nije se pokazala naročito pametno. Osjećao sam se kao likovi iz crtanih filmova koji traže oazu za okrepljenje, s tim da je "pakao" počeo tek nakon ulaska u prostor sa kamp kućicama, gdje me je čuvar čudno pogledao i želio da čuje objašnjenje zašto ulazim unutra, međutim napravio sam se lud kao i svaki Srbin i iskoristio njegovo slabo poznavanje engleskog jezika. Doduše, tražio sam prije polaska dozvolu za ulazak u "selo", ali nisam imao volje da se bavim birokratijom dok je Sunce spaljivalo zemlju.
Kućice za kampovanje, neki bi rekli i kontejneri, poređani su u vrlo gustim i zbijenim redovima, a tokom duge šetnje među njima, gdje je opet trebalo izbjeći radoznale čuvare, osjećao se jak miris katrana. Rijetko ko od stanovnika ovog "navijačkog sela" bio je raspoložen za priču i kao da se plašio da razgovara sa medijima, osim dva meksikanska para koja su upravo napuštala smještaj i odlazila na utakmice koje ih očekuju u toku današnjeg dana.
Momak i djevojka koje sam zaustavio, i čija sam imena nažalost zaboravio, objasnili su mi da su smještaj uzeli zato što im služi tek da prespavaju u njemu i da cijeli dan provode napolju u Dohi. Generalno su zadovoljni, poručuju da u kućicama nije prevruće na ovoj temperaturi pošto svaka posjeduje klima uređaj, dok dodaju i da im je osoblje na usluzi.
"Bilo je skupo, platili smo smještaj oko 200 dolara za noć, ali je u redu (molim?). U to nije uključena hrana, nemamo ni doručak, međutim tu je recepcija koja radi po cijeli dan, odnosno blizu je restoran. Takođe, blizu je i metro, tako da smo dobro spojeni sa centrom grada iako je potrebno neko vrijeme da se stigne do navijačke zone. Ovdje je mnogo Meksikanaca, a viđali smo i puno Japanaca, Kanađana, Argentinaca, Nijemaca...", rekao nam je Meksikanac sa sombrerom koji se nasmijao na moje riječi da ću navijati za Argentinu protiv njegove reprezentacije u meču drugog kola na "Lusailu".
Drugi par iz Meksika nije bio naročito zadovoljan smještajem, iako su platili oko 120 dolara noć (očigledno postoje i lošije kamp kućice), ali kada su čuli da ih ispituje novinar, požurili su na prevoz. O otvaranju smještaja za dvije-tri fotografije ili snimak od 15 sekundi - nisu željeli ni da razmisle, pa sam se brže-bolje izgubio sa pješčanog parkinga na kome je skupocjeni smještaj u kamp kućicama, kako me ne bi prijavili čuvarima. Ništa nisam skrivio, ali nikad se ne zna...