Najmlađi članovi Borčeve ekspedicije u Antaliji su Mladen Jurkas i Stefan Marčetić, koji su direktno iz kadeta priključeni prvom timu.
Banjalučki Borac završava svoj četvrti dan na pripremama u Antaliji gdje je Vinko Marinović poveo 29 fudbalera.
Među njima je i nekoliko mladih fudbalera, tu je nekoliko juniora, ali i dvojica mladića koji su priključeni prvom timu direktno iz kadetske selekcije.
Jedan je mladi napadač Stefan Marčetić, koji je u decembru napunio 16 godina, a drugi golman Mladen Jurkas, koji je u oktobru „duvao svjećice“ sa brojem 15 (!).
I jedan i drugi za svoje prve pripreme kažu da je to velika stvar, najvažnija u njihovom dosadašnjem bavljenju fudbalom.
"Mnogo velika stvar je što sam sa 15 godina dobio poziv na ove pripreme. Već sam prije par mjeseci bio priključen prvoj ekipi, trebao im je treći golman pa sam trenirao sa kadetima i sa prvim timom. Za mene ovo je djelimično ispunjenje nekog sna, a on će se ostvariti kada zaigram za prvi tim Borca. Ovdje u Antaliji sve je idalno, na visokom nivou. Prvi put sam ovdje i nisam mogao očekivati bolje od ovog", kaže Jurkas.
"Ovo su mi prve pripreme van države i uopšte da idem negdje sa klubom. Uvijek mi je želja bila da idem na pripreme sa seniorskim timom i evo to nam se ostvarilo. Mnogo mi znači što sam sada sa prvim timom. Osjećam mali pritisak, sa seniorima sam, svi su stariji i iskusniji, ali trudim se da radim najbolje šta mogu", dodaje Marčetić, njegov kolega sa „drugog kraja terena“.
Poziv na pripreme prvog tima, kako kažu obradovao je i njihove saigrače i drugare iz kluba.
"Ispada da smo preskočili juniore, ali sigurno ćemo igrati za juniorski tim u narednom periodu“, kaže Jurkas.
Za rad sa golmanima u Borcu je zadužen Siniša Mrkobrada, a on je u ponedjeljak ujutro svoj trio Pavlović – Ćetković – Jurkas poveo na plažu.
"Uh, najteži trening", kaže Jurkas uz osmijeh i dodaje: "Sa trenerom Mrkobradom radim već četiri pet mjeseci, drago mi je da imam priliku da radim sa takvim trenerom. Osjećam promjene na bolje, mislim i nadam se da sam napredovao, radim na sebi i tako će biti i dalje“.
Kako je biti golman, bilo je pitanje za mladog fudbalera Borca koji je prije godinu i po došao iz dobojske Sloge.
"Golman je najodgovornija ozicija u fudbalu, ni druge pozicije nisu lagane, ali je biti golman najteže i najnezahvalnije. Primiš gol i odmah je tu 'golman je kriv'. Ali nikada ne razmišljam mnogo o tome da sam primio gol, golova će naravno uvijek biti u fudbalu, a moje je da branim. Trudim se da idem dalje i ispravljam svoje greške", kaže Jurkas i dodaje:
"Sviđa mi se što se sve više u fudbalu golmani uključuju u igru, pa i što tako naš klub igra. Golman mora imati dobru nogu, mora razmišljati, nije to više samo 'baci se i odbrani'. I ja volim da primim loptu, odigram, da pričam... Od Pavlovića upijam mnogo stvari, a Ćetko mi pomaže oko onog što je on skoro prošao, pa me upućuje na neki pravi put“.
Zanimljivo je da je mladi Dobojlija trenirao i rukomet i to čak jedno vrijeme paralelno uz fudbal.
"Trenirao sam uz fudbal paralelno i rukomet godinu dana, išao s treninga na trening. Čak sam prestao da treniram fudbal, jer nisam dobijao priliku da branim u pionirima. Ispisao sam se sa fudbala, ali trener golmana u Slogi je tražio da se vratim i ipak sam se odlučio za fudbal. Godinu dana kasnije prešao sam u Borac“, objašnjava on.
Interesantno je i da je Marčetić bio u drugim "vodama". Međutim, sve je promijenio Nejmar, koga vidimo i na pozadini njegovog telefona.
"Trenirao sam atletiku pet godina, nisam ni pratio fudbal. Bila je neka utakmica gdje je igrao Nejmar, nisam tad ni znao ko je on, ali vidio sam kako igra i poželio sam da igram fudbal. Promijenio sam i grad zbog fudbala. Došao sam iz Prijedora, prvo sam putovao godinu dana, sada imam stan", kaže Marčetić.
Njegov prijatelj i cimer iz Antalije, Jurkas je njegov cimer i u Banjaluci, pošto zajedno žive. Kažu nije lako jer su odvojeni od porodice, ali snalaze se.
Marčetić pravi dobre palačinke, saznali smo tokom razgovora, ali se u budućnosti više očekuje i od Jurkasa jer se školuje za kuvara.
"Idemo u školu, treniramo, znamo zbog čega smo tu i trudimo se. Naravno da ima stvari koje mi nedostaju. Majku i sestru često viđam, oni dolaze u Banjaluku i ja idem u Prijedor, ali ne viđam svoje drugare sa kojima sam se non-stop družio, tako da mi prijatelji možda i najviše nedostaju", kaže Marčetić.
Iako više nije s njima u Prijedoru ima njihovu apsolutnu podršku, a tako je bilo i kada je u nedjelju upisao svoj prvi nastup za seniorski tim Borca, i to protiv Dinama iz Moskve!
"Prvi mi je čestitao deda. Ali dobio sam i 'milion' poruka od prijatelja. Svi su gledali, slali su mi slike iz Prijedora, gledali su u kafiću utakmicu na Youtubeu", kaže Marčetić.
Priznaje da je imao malu tremu, što je i razumljivo s obzirom na okolnosti.
"Imao sam malu tremu, iskreno. Nije to bio strah, ali neka pozitivna trema. Igrali smo protiv zaista velikih igrača, neki od njih su svjetska imena, Laksalt je igrao u Seriji A za Inter i Milan, još je tu dosta izuzetno dobrih fudbalera. Nije mi bilo svejedno pred utakmicu, ali nisam se ni plašio, trudio sam se da radim najbolje što ono što trener od mene traži".
Osim trenera i stručnog štaba koji jako pozitivno pričaju o najmlađim članovima ekipe, ima podršku i saigrača.
"Lazo (Darko Lazić, op.a.) je uvijek tu da se nađe, prema meni je dobar. Tjera me sad i da smršam, ne da mi ovdje da jedem baklave (smijeh). Ali tu su i Jovo i Mrki, iskusniji su i dosta učim od njih", zaključio je Marčetić na kraju razgovora za MONDO.