Mateja Kežman je u svojoj autobiografiji "Samo mi bog može suditi" otkrio nepoznate i malo poznate detalje iz svoje karijere. Evo zašto ne priča sa Vidićem i Piksijem...
Bivši srpski fudbaler Mateja Kežman imao je bogatu fudbalsku karijeru tokom koje je, između ostalog, nastupao za Partizan, PSV Ajdhoven, Čelsi, Atletiko Madrid i Pari Sen Žermen, odlučio je da se penzioniše 2012. godine i posveti funkcionerskom, potom i menadžerskom poslu. Trenutno brine o karijeri Sergeja Milinković-Savića, međutim i dalje su priče iz njegovih igračkih dana više nego aktuelne.
Kežman je u autobiografskoj knjizi "Samo mi Bog može suditi" otkrio nevjerovatne detalje iz igračkih dana, osvnuvši se i na možda najteži trenutak kada su navijači Crvene zvezde htjeli da pucaju u njega. Otkrio je zašto i od kada ne priča sa Piksijem, ko je bio najveća tračara u reprezentaciji, ali i zbog čega se sukobio sa Nemanjom Vidićem...
Najveća misterija i priča u vezi sa Kežmanom datira upravo iz 2006. godine i čuvenog Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, kada je reprezentacija tadašnje Srbije i Crne Gore doživjela brodolom u grupi (sjećate se poraza od Argentine 6:0). Ali, osim loših rezultata to takmičenje obilježio je i sukob Kežmana i Nemanje Vidića na treningu, nakon kog je srpski napadač napustio nacionalni tim, ali malo ko je znao pravi razlog "koškanja".
U jednom dijelu knjige, Kežman se osvrnuo na cjelokupnu atmosferu u nacionalnom timu, koja je i dovela do toga da on i Vidić, na neki način, "zarate", ali je otkrio i da je Danijel Ljuboja bio jedan od onih koji je "tračario" i doprinio tome da se dvojica važnih igrača reprezentacije posvađaju.
"Već na pripremama brod je počeo da tone, a glavni udar bio je na kapetana. Selektora (Ilija Petković) su mediji razapinjali zbog toga što je pozvao sina u reprezentaciju, a odnosi među igračima više nisu bili iskreni. Na površinu je isplivala sujeta, pojedince nisam mogao da prepoznam, kao da nisu bili isti ljudi...", napisao je Kežman i potom se osvrnuo na slučaj Dejana Petkovića: "(...) Sve je puklo kad je selektor pozvao sina u reprezentaciju. Poštovali smo njegov izbor, ali on zbog pritiska medija i prozivki pojedinih klupskih funkcionera više nije bio svoj. U kvalifikacijama je sve držao pod kontrolom, vukao je poteze koji su nas odveli u Njemačku, ali sada nismo imali selektora..."
Osvrnuo se i na Danijela Ljuboju, svog saigrača iz napada, za koga smatra da je bio ljubomoran na njega i da je "zakuvao" čitavu kavgu u reprezentaciji SCG, što se potom prelilo i na ostale.
"Kada je krenula ta lavina (poslije poraza od Argentine), nije bilo zaustavljanja. Tada smo se svi povampirili, nismo ličili na sebe. Imali smo nekad dobru atmosferu, bili smo grupa, stalno zajedno. Rekao sam Dekiju Stankoviću da ovo više nije ekipa, niko ni sa kim ne priča. Pojedini igrači 'buše' druge, mislim da je bilo problema sa Ljubojom i Koromanom. Ljudi su se potpuno promijenili, kao da je neki đavo ušao u njih. Deki Stanković je zbog toga bio na ivici da uđe u sukob sa njima. Poslije sedam dana i ja sam htio da idem kući. Proradila je sujeta među igračima, ono najgore. Do juče smo bili najbolji drugovi, sada jedan drugom radimo iza leđa... Ljuboja ide kod Save Miloševića i priča mu ružno o meni, a onda dođe kod mene i kaže mi: 'Ti i ja smo tandem, Savo neće igrati'. I tako od sobe do sobe. Šta da radiš, slušaš i trpiš. Sve do jednog trenutka kad smo bili u restoranu - nisam više mogao da ćutim.: 'Dosta, bre, čovječe. Kako te nije sramota? Gledaš me u oči, gledaš Savu, ideš od igrača do igrača i sve redom ogovaraš!"
ŠTA JE BILO SA VIDIĆEM?
Kežman i Vidić dugo poslije Svjetskog prvenstva u Njemačkoj nisu razgovarali i oduvijek se činilo da između njih postoje razmirice preko kojih ne može da pređe. Štaviše, dobro je poznato da je Vidić, kao predvodnik ove generacije, bio često i vrlo neprijatan saigračima, s tim da se te anegdote danas prepričavaju sa osmijehom.
"Koliko je bilo vatre i naboja moglo se vidjeti i na treninzima. U medije su procurile i stvari koje nisu za novine, zbog atmosfere, ambijenta. Primjera radi - moji dueli sa Vidićem. Sada, poslije svega, nazvao bih to glupošću, ali tada je adrenalin bio toliki da nije bilo samokontrole. Igrali smo na dva gola i kako primim loptu, tako me Vida udari, zakači", napisao je Kežman u autobiografiji i prepričao razgovore:
- "Vido, šta ti je, bre, čovječe?"
- On mi odgovara: "Ja tako treniram, tako igram!"
- "Znam, brate, ali imamo utakmicu, je l' treba da me povrijediš?"
- Vidić: "Ma, ćuti, samo igraj."
"Onda on primi jednu loptu, malo je gurne, a ja ga objema nogama odignem od zemlje: 'Ja tako treniram, tako igram!' Primim onda ja loptu i ne vidim Vidića, zaskoči me s leđa i napravi takav start da se čulo samo moje koljeno... Stavili su me na nosila i prebacili u bolnicu. Na snimku se vidjelo da koljeno nije puklo, ali se radilo o jakom nagnječenju. Vidić. Bili smo nekada cimeri, igrali plejstejšn. Odlazili na piće. Sad nisam mogao da ga prepoznam..."
Prepričao je Kežman i kako je potom, zajedno sa Dejanom Stankovićem, bio kod Vidića u sobi, kako bi izgladili odnose, ali da je Vidić ćutao, da nije rekao ni riječ. Kežman je potom, sa još nekolicinom igrača, poslat kući, iako je želio da ostane uz tim. Bio je proglašen za "žrtveno jagnje", navodi. Postoji zaseban dio autobiografije, u kojoj su citirani oni koji su željeli da učestvuju u pravljenju ovog dijela. Između ostalih i Nemanja Vidić koji je rekao da je "budalaština da je otjerao Kežmana iz reprezenatacije Srbije".
"Kežman je odgovoran čovjek, uporan, željan napretka, uspjeha, pametan, profesionalac od glave do pete... Što se naše komunikacije tiče, druženja u nekoliko zajedničkih reprezentativnih godina, susreta tokom priprema za utakmice, budući da se izvan tog segmenta nismo viđali - zbog prirode posla u svojim fudbalskim sredinama - rekao bih da su bili veoma korektni, čime bih stavio tačku na sve izjave dežurnih dušebrižnika i njihova uporna upinjanja da naš odnos predstave u negativnom svjetlu. Da, došlo je do varnica na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, pa šta? Živi smo ljudi, dešavaju se takve stvari, nismo ni prvi, ni posljednji... Nervoza je tada učinila svoje, poslije poraza od Holandije došao je i prvi trening, jedan na jedan, nas dvojica u glavnim ulogama, oštri startovi... Poslije toliko vremena od tog našeg suočavanja i dalje tvrdim da bi sve prošlo poptuno bezazleno, da bi se zaboravilo poslije minut-dva poslije toga, da novinari nisu prisustvovali treningu, čime je automatski svemu dat nevjerovatan odjek."
"Pisalo se sve i svašta, da bi se kasnije konstatovalo kako sam tražio da se Kežman udalji iz nacionalnog tima, a sve to, navodno, uslovio svojim učešćem u reprezentaciji!? Budalaština prve vrste, ko je iole razuman, ko me bar malo poznaje, lako će da spozna istinu. Ako je neko ipak mislio da se radi o otvorenom sukobu, koji traje i trajaće, moraću da ga razočaram. Sa Kežmanom imam odlične odnose, čujemo se telefonom, kad god se vidimo - izgrlimo se, sjednemo, popijemo piće, ručamo, večeramo... Nazdravlje!"
ŠTA JE ZAMJERAO PIKSIJU?
Poseban dio u knjizi Kežman je naslovio "Piksijeva sramota" i osvrnuo se na period dok je sadašnji selektor "orlova" bio na funkciji prvog čovjeka FS Jugoslavije. Sve se dešavalo poslije bruke protiv Azerbejdžana 2003. godine (3:3) u okviru kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 2004. godine. Na toj utakmici je Kežman zamijenjen, a po izlasku sa terena je opsovao jer, kako kaže, "zaboljela ga je nepravda i htio je da stavi do znanja da mu je stalo".
Poslije ovog meča zamolio je Dragana Stojkovića da uzme malo predah od reprezentacije i da razgovor ostane među njima. Međutim, Piksi je dan kasnije medijima rekao da Kežman više ne želi da igra za reprezentaciju i to mu nije oprostio jer se potom čitava zemlja okrenula protiv njega.
"Nisam mogao da vjerujem. Opet sam pozvao Piksija: 'Sram te bilo, i godina i karijere. Ne razumijem zašto si rekao novinarima. Mogao sam da kažem da sam povrijeđen, da slažem i selektora i Savez, ali to ne bi bilo pošteno. Lijepo sam te pozvao i rekao šta je problem. Ljudski sam ti se obratio, kao čovjeku, predsjedniku. A ti si me zloupotrijebio", napisao je Kežman i rekao da poslije toga sa Piksijem nije imao nikakav kontakt, dok da ni sa Savićevićem, tadašnjim selektorom, nije dugo razgovao.
PUCAO PO DELIJAMA, A ONDA...
U jeku slavlja Aleksa Viga, koji je svoj pogodak u 169. "vječitom" derbiju proslavio imitirajući pucanje po navijačima Partizana, zanimljivo je da je to prvi u Srbiji "patentirao" Mateja Kežman. U svom prvom "vječitom" derbiju 1999. godine, u kome je dao gol Crvenoj zvezdi u Ljutice Bogdana za 1:2 (na kraju 2:2), okrenuo se ka sjevernoj tribini i imitirao pucanje iz mitraljeza. To je bio veliki skandal u srpskom fudbalu i navijači crveno-bijelih mu nisu oprostili.
"Nisam tada razmišljao koliko će neprijatnosti da mi donese ovaj gest. Bilo je to vrijeme kriminala i ljudi koji se nisu obazirali na zakon, sila i nasilje nisu im bili strani. Postao sam najomraženija ličnost na Zvezdnom sjeveru. Prvo zbog postignutih golova, a onda i zbog reakcije... Imao sam mnogo neprijatnosti,. Dva puta me je jurila grupa od desetak navijača Zvezde sa motkama, a jednom sam imao filmsku potjeru beogradskim ulicama. Vozio sam se Bulaverom kada su mi presjekli put, istrčali iz auta i prijetili mi pištoljem: 'Sad ću da ti pucam u noge, govno grobarsko'", napisao je Kežman u svojoj knjizi.