Miloš Vojinović dvije godine živi u Firenci i iz prve ruke je osjetio čari italijanskog fudbala, između ostalog svjedočio je i odlasku Dušana Vlahovića iz Fiorentine u Juventus, poslije čega ga je cijeli grad zamrzio.
Italija je haotična zemlja. I to ne samo zato što je jedan od posjećenijih sajtova italijanske vlade onaj gdje su najave svih štrajkova. Da biste taj haos osjetili nema potrebe da ovdje provedete radni vijek, dovoljno je samo da dođete i da vidite malu ulicu gdje mali motorcikl - motorino - zaobilazi pješaka, istovremeno automobil pretiče motorino, a poput rakete sve njih pretiče veliki motor. Paradoks je u tome što Italija ima i mnogo pravila. Ona nije prostor gdje se stvari radi bez nekakvog reda. Red se zna. Stranci prvo primijete ono sa čime se prvo suoče. Vlasniku restorana u malom mjestu može da se pojavi pun autobus turista u 14.30 ali to neće promijeniti njegovu odluku. Tada je pauza. Restoran se zatvara. Ko želi da pojede nešto neka se pojavi nakon 19.00.
Slično je sa italijanskim novinama. Najvažniji list - Gazzeta dello Sport - ima jasna pravila. U toku nedjelje list ima oko četrdesetak stranica. Ubjedljiva većina posvećena je fudbalu. Da bi se taj odnos značajno promijenio potrebno je da se desi nešto spektakularno, recimo da papa sjedne u Ferari u pobjedi u Monci. Kalčo je važniji od svega drugog. Ako mislite da je Srbija država sa više miliona fudbalskih eksperata, dođite u Italiju. Uključite Radio Sportiva koji traži od svojih slušalaca da pošalju whatsapp audio poruku (koju Italijani zovu i vocapino). U kakvoj je formi Dušan Vlahović, pitanje glasi? U narednih petnaestak minuta možete uživati u u detaljnim psihoanalitičkim objašnjenjima promašenih penala i propuštenih prilika.
Psihologija je tu i u prenosima. Kada neko ne doda loptu već sam šutne, komentator kaže che egoista! Trenutak u kome Vlahović postiže gol protiv Bolonje, decembar 2021. Moja prva partita. Kao neko ko živi od nauke, trudim se da izbjegavam pretjeranosti, superlative raznih vrsta i svaki kliše. Ali nije kliše ponoviti stare klišee gdje se govori o italijanskoj strasti. Kada vaš tim da gol, to je eksplozija sreće. Tako Italijani fudbalere koji daju mnogo golova, zovi čudnim imenom - bomber!
Nije samo da se fudbal gleda, on njemu se priča. Stalno. Radio Toskana ima emisiju Franchi (stadion Fiorentine se zove Artemio Franki). Još jedna doza psiholoških objašnjenja poslkednjih rezultata. Skoro četdeset godina je nacionalna televizija RAI imala emisiju "Il processo del lunedì" (Suđenje ponedjeljkom), gdje se u ponedjeljak uveče analiziraju sve sudijske odluke prethodnog vikenda. Sudija je, naravno, korumpiran dok se ne dokaže suprotno. Kada je riječ o sudijama, nije mi jasno zašto bi iko želio da postane fudbalski sudija. Odnos navijača prema sudijama je baš kao odnos Italijana prema državi - sumnjičavost, cinizam, uvrede, razočaranost, pa i mržnja. Na stadionima se čuje Giustizia italiana, figli di putana.
Tokom 1950. pitanje korumpiranosti sudija je bilo takvo da su čak kratkotrajno sudije "uvožene" - za ključne utakmice sudije su dovođene iz inostranstva. Kada je Vlahović napustio Fiorentinu i prešao u Juventus, na stadionu se pojavio natpis: "Poštovanje se ne kupuje golovima - Vlahoviću prokleti grbavče." Zašto je grbavac? Dugo mi je trebalo da to razumijem.
Zato što po italijanskoj tradiciji grbavci imaju mnogo sreće. Juventus ima sreće jer kupuje sudije. Na utakmicama protiv Juventusa se čuje sapete solo rubare - "znate samo da kradete”. Juventus je klub koji ili volite ili mrzite. Meni, kao istoričaru, zanimljiv je prije svega jer je to tim koji sadrži u sebi priču o italijanskim migracijama u 20. vijeku. Ako izuzmemo Firencu i Rim, ostatak Italije krši pravilo da se voli samo lokalni klub. Juventus ima armiju navijača širom Italije. Zašto?
Iza Juventusa, kao i iza FIAT-a, stajala je i stoji porodica Anjeli. FIAT je industrijska velesila i porodica Anjeli je tokom druge polovine 20. vijeka u fabrike oko Torina dovela hiljade ljudi sa juga, vjerovatno stotine hiljada ljudi. Svi ti ljudi zavoljeli su Juventus. I odnijeli su tu ljubav i tamo odakle su došli. Ko sve navija za Juve? Zvučaće nevjerovatno ali čak i gradonačelnik Napulja. Fudbal je u Italiji, kao i u drugim zemljama, napustio besplatne kanale i prešao na one koji se plaćaju. Da bi se gledao, potrebno je da platite malo manje od 40 evra. Skupo.
Neki se dovijaju tako što "kradu" prenose, "strimuje" se itd. Navijači se snalaze kako znaju i umiju. Fenomen koji se razvio jeste da male televizije naprave emisiju gdje dovedu u studio goste koji gledaju utakmicu. Dakle, ukoliko gledate taj kanal vi ne vidite utakmicu ali vidite komentatore. Najpoznatiji komentator ove vrste je Ticijano Krudeli, navijač Milana. Kako on navija, vrijedi pogledati:
Fudbal je ateistička religija. Gdje se susreću naši i njihovi, bogovi i đavoli, sreća i tuga. Italija nije mjesto gdje su utakmica gubi i svi tapšu po ramenu. Životni vijek trenera u Italiji je duplo kraći od trenera u Engleskoj. U sezoni 1998/1999 Inter je promijenio trenera četiri puta. Poraz nije opcija. Jedina gora stvar od poraza je prelazak fudbalera u redove protivnika.
"Fiorenza… per lo 'nferno tuo nome si spande!”, poruka koja je dočekala Vlahovića kada se kao igrač Juventusa po prvi put vratio u Firencu. Poruka glasi: "Firenca kaže: tvoje ime odzvanja u paklu.” Navijači Firence podigli su na tribini Danteov lik i citirali su njegovo najvažnije djelo - Pakao. Ne zaboravite - posljednji krug pakla, to najmračnije mjesto, Dante je posvetio izdajicama - Kasiju, Brutu i Judi. One koji su izdali Cezara i Isusa. To je mjesto i za Vlahovića.
Kada sam se doselio u Firencu, primijetio sam da je moj komšija automehaničar izložio je u svojoj radionici brojne dresove Fiorentine. To ovdje rade svi, pekari, frizeri, vlasnici restorana - dresovi Fiorentine krase izloge apoteka, obućara i knjižara. Ovaj automehaničar ima mnogo dresova, a na posebno mjesto izložio je upravo Vlahovićev dres. Bilo mi je simpatično i odlučio sam da to fotografišem. Kada je objavljeno da Vlahović neće produžiti ugovor prošao sam slučajno ponovo pored automehaničarske radnje. Dres nije bio na zidu. Ali niko ga nije zamijenio. Zid je prazan.
Fudbal u Italiji ne oslikava samo tih 90 minuta i najpopularniju italijansku razbibrigu. Fudbalaska rivalstva oslikavaju campanilismo - fenomen ljubavi prema mjestu odakle dolazite. Tim Parks, u Sezoni sa Veronom, što je vjerovatno najbolja knjiga o italijanskom fudbalu, sa pravom primjećuje da bi navijač Verone prije navijao za ekipu vanzemaljaca nego da podrži Vićencu ili Brešu, gradove nedaleko od Verone. Nijedan grad u Italiji ne bi rekao za sebe da je, prosto, prosječan. Svaki će pronaći način zašto je poseban, a samim tim i bolji od svih drugih gradova. Fudbal je prilika da se baš to pokaže.
Važno je biti bolji od drugih gradova. Zato je jedan od važnijih mečeva za Fiorentinu onaj protiv Empolija. Naravno, dobro je pobijediti velike ekipe, ali iznad svega je pobjeda na drugom ekipom iz Toskane. Pravila Italijanske fudbalske federacije kažu da sudija ne može da sudi meč timu koji je iz grada odakle on dolazi. Pristrasnost se podrazumijeva.
Na neki način se može reći da utakmica u Italiji traje mnogo duže od 90 minuta. O njoj se potom mnogo, čak i previše, diskutuje. Ta intenzivna potreba o diskutovanju i debatovanju donijela je i jednu vrstu posebnog statusa Vujadinu Boškovu. Boškov je postao poznat kao čovjek jednostavnih misli - razlog za to nije činjenica što je govorio loš italijanski, kako su pisali pojedini engleski autori. Razlog je bio njegov humor i odbijanje da daje prekomplikovane odgovore. Jednom prilikom je upitan da li je jedanaesterac bio pravedan. Odgovorio je: Rigore è quando arbitro fischia - "penal je kada arbitar svira.” Još neki "boškovićizmi” na koje sam naišao:
- Per vincere partite bisogna fare più gol. - "da bi bio pobijedio utakmicu moraš da daš više golova."
- Chi non tira in porta non segna. - "ko ne šutira u gol, ne daje golove.”
- Meglio perdere una partita 6:0 che sei partite 1:0. - "bolje je izgubiti jednu utakmicu 6:0, nego šest utakmica 1:0."
- Questa partita la possiamo vincere, perdere o pareggiare. - "ovu utakmicu možemo da pobijedimo, izgubimo ili da igramo neriješeno."
Pošto je Boškov stvarao boškovićizme kada je rastao i Alan Ford, možda je baš Boškov bio inspiracija onog čuvenog - ako kaniš pobijediti ne smiješ izgubiti. Italijani vole simbole, spektakl, karnevale - zato su i dresovi šareni kao rijetko gdje u svijetu. Palermo nosi crno-roze preko jednog vijeka. Zašto? Ideja je bila da boje budu simbol kako klub igra - nekad za žaljenje (crno), a nekad sjajno (roze). Priča o fudbalu u Italiji je i priča o italijanskom nacionalizmu. Zašto se uopšte kaže kalčo (calcio)? Riječ fudbal se u nekim jezicima prevodi. Hrvati tako kažu nogomet, a Nijemci Fußball. Mi, kao i Rusi recimo, prihvatili smo stranu riječ, pa se zato kaže - fudbal i футбол.
Kada je nastajao fudbal u Italiji krajem 19. vijeka, koristila se riječ fudbal. Međutim, bilo je to vrijeme čišćenja jezika od stranih riječi i posebnog ponosa na sopstvene tradicije. Tako je iskoriščeno ime koje je postojalo - calcio fiorentino. Firentinski kalčo je srednjevjekovni sport, koji se danas praktikuje samo u par navrata godišnje - zarad tradicije. Sport nema nikakve veze sa fudbalom. To je najbrutalniji sport koji sam vidio, praktično ragbi bez pravila.
Potreba da se vatreno navija vjerovatno dolazi iz nekakve težnje da se bude dio grupe, nekakve zajednice. Iz istih razloga, vjerujem, porodica, sindikat, crkva, a na jugu i neke druge organizacije, imaju tako važno mjesto u italijanskom društvu. Kao i sama Italija, kalčo je mješavina reda i haosa. Navijači sjede na dijelovima stadiona koji se zovu tako da geometrijski ne bude zabune. Pored terena je tribuna - istorijski gledano to je podignuto mjesto, tamo gdje se popne tribun da govori. A iza golova, tamo gdje su najvatreniji navijači, tamo je curva - u prevodu "krivina". Ipak je to "zakriljveni" dio stadiona.
Kada sudija označi početak - fischio d’inizio - malo od toga reda preostaje.
AUTOR: Miloš Vojinović