Novosađani nisu bili ni blizu iznenađenju protiv Apoela i ponovo su glatko ispali iz Evrope.
Evropske utakmice Vojvodine uvijek su praznik u Novom Sadu, osvježenje za ljubitelje fudbala u cijeloj zemlji i podrazumijevani događaj za klub takve veličine. Međutim, Voši u Evropi već godinama ne ide, a ni ovo ljeto nije nagovijestilo da će uskoro biti drugačije. Porazom u dvomeču protiv Apoela, Vojvodina je ponovo ispala na prvom koraku, u susretima sa timom koji "na papiru" jeste favorit, ali na terenu nije pokazao ništa što bi potpuno razoružalo tim koji je spreman da igra Evropu. A Voša to u ovom trenutku nije.
Tim Radoslava Bataka u 180 minuta napravio je preveliki broj grešaka da bi zaslužio da prođe - u Nikoziji je prije gola Đorđija Kvilitaje za 1:0 Apoela lopta samo skakutala kroz peterac između četvorice igrača Voše (uključujući i golmana), pa završila u mreži. Bila je to najava onoga što se dogodilo, bez obzira na to što je Dejan Zukić na asistencije Nikole Čumića u oba meča izjednačavao rezultat na 1:1 i davao nadu. Na Kipru je za konačnih 2:1 za Apoel kiksnuo golman Lazar Carević "zaplivavši" poslije kornera, a u Novom Sadu je kobnu grešku napravio defanzivac Mamadu Traore, igravši rukom, što je bilo kažnjeno penalom, a potom i golom za novih i konačnih 2:1 za Kiprane.
Između dva meča, nakon što je Zvezda odbila zahtjev Vojvodine da utakmica na "Marakani" bude odložena, trener Vojvodine Radoslav Batak izveo je na teren šampiona sastav bez niza igrača koji su nastupili u Kipru, odmorio ih u ubjedljivom porazu (0:5), a onda pružio ruku i u četvrtak morao da čestita i Kipranima. Utisak je da ipak umor nije bilo to što je napravilo problem Vojvodini protiv fokusiranijeg protivnika, kao što djeluje malo vjerovatno da bi i epilog na stadionu Zvezde bio drugačiji i da su Čumić, Zukić i ostatak tima zaigrali od početka. Evropske utakmice nas nisu ubijedile u suprotno.
Od kada je Vojvodina "ovjerila" posljednju superligašku kartu za Evropu prošle sezone, bilo je jasno da će joj posao biti najteži od starta i za nju je bio apsolutno pretežak. Klub koji je u posljednjoj deceniji tri puta dolazio do predvorja grupne faze Lige Evrope i u njoj ispadao od Šerifa 2013, Viktorije Plzenj 2015. i AZ Alkmara 2017, ipak je znao da u tim kvalifikacionim ciklusima napravi iznenađujuće pobjede, pa da u njima razbije Bursu u Turskoj pod Markom Nikolićem, da pregazi Sampdoriju u Torinu pod Zlatomirom Zagorčićem i da u Bjelorusiji pobijedi tamošnjeg vicešampiona Dinamo Minsk pod Nenadom Lalatovićem. Tih sezona, smatralo se da su takvi evropski juriši normalni za "Staru damu" srpskog fudbala i samo se čekao i konačni iskorak, koji bi Evropu zadržao u Novom Sadu i tokom jeseni. Međutim, od tada je napravljeno previše koraka unazad, poslije kojih i plej-of slabijeg takmičenja, Konferencijske lige, djeluje kao nemoguća misija za Novosađane.
Od navedenog trijumfa protiv Dinamo Minska i ulaska u dvomeč za grupnu fazu protiv AZ Alkmara, Vojvodina je igrala protiv šest evropskih rivala i uspjela da pobijedi samo jednog - litvanski Panevežis na početku kvalifikacija za Konferencijsku ligu u ljeto 2021 (1:0, 1:0). Mimo te pobjede ovjerene lobom Uroša Kabića, sada igrača Zvezde, a uključujući i dvomeč protiv AZ-a, Voša je gubila od Ružomberoka (takođe pod Batakovm vođstvom), Standard Liježa, Laska (čak 1:7 u dvomeču!), a sada i od Apoela.
U večeri u kojoj su navijači zviždali napadaču Ivu Baraju dok je izlazio sa terena, dok su tražili od trenera Bataka da ode i u kojoj je domaćin igrom podizao publiku samo na momente, kad je bio pribijen uz zid, Vojvodina je još jednom doživjela bolno otrežnjenje i ostavila Srbiju sa timom manje u Evropi.