Fudbalska reprezentacija Srbije u ozbiljnom je padu od odlaska u Katar, a iako je gotovo sigurno uspjela da se plasira na EP - brine nas igra koja nije na nivou. Igrači povremeno djeluju zbunjeni u Piksijevom "kreativnom haosu" i to pod hitno mora da se riješi...
/Piše Milutin Vujičić/
Ima jedna zanimljiva teorija u matematici koja "ruši i Njutna". Ona otprilike kaže da čak i kada stvorite savršene uslove i imate sve potrebne podatke, poslije određenog vremena nije moguće praviti predviđanja. Obrazac koji na prvu djeluje da je uklesan u kamenu može potpuno da promijeni jedna nova sitnica u početnim uslovima i zatim dolazi do lančane reakcije. Često ćete o njoj slušati u meteorologiji, pa fizici, ekonomiji i kretanjima na berzi, čak u predviđanju izbornih rezultata, međutim u ovom trenutku zaista ne možemo da se sjetimo boljeg primjera za Teoriju haosa od fudbalske reprezentacije Srbije.
Piksijev tim ne može da se "uhvati ni za glavu, a ni za rep", posebno kada se radi o periodu od Katara do danas. Sve ono što je logično ili predvidljivo kroz same analize - potpuno pada u vodu onog trenutka kada selektor na 75 minuta do početka meča javi kojih 11 fudbalera će istrčati na teren. I obično tada sve iznenadi.
Možete da analizirate do mile volje zbog čega Srbija na Švajcarsku na Svjetskom prvenstvu kreće sa dva napadača, Tadićem i Sergejem, a potom protiv Crne Gore u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo igra samo sa Mitrovićem i Lukićem iza njega, pa zašto usred Budimpešte počinje Gaćinović, a potom ne igra ni minut tri dana kasnije protiv Crne Gore? Odgovor teško da iko može da ponudi, pa čak i sam selektor Piksi bi se dobro počešao po glavi da ponudi odgovor - kao juče poput umora - koji mnogima ne bi bio zadovoljavajući.
Na momente, Srbija igra sasvim logično - onako kako piše u fudbalskim knjigama - lijepo, brzo i progresivno, baš kao kod gola Mitrovića za 2:1 protiv Crnogoraca nakon akcije Sergeja i Tadića. Ali, često se dešava i da naša igra nema previše logike, odnosno da je i fudbalskim analitičarima teško raščivijati koja je bila ideja i zamisao. Što i nije loše za nas ili ne?
Dragan Stojković Piksi kao da pokušava da "stvaranjem haosa" na terenu iznenadi protivnika. Tako je na Mađare "bacio" tim sa četvoricom u posljednjoj liniji - i Gaćinovićem i Terzićem koji do tog i od tog trenutka nisu više ni igrali za Srbiju - u nadi da će to donijeti dobre stvari za "orlove". Ispravljao se već na poluvremenu. Samo tri dana kasnije poslao je Sašu Lukića na mjestu desetke protiv Crne Gore, pa opet učinio isto na pauzi, potom priznavši i da bi to učinio i ranije da je mogao, što samo govori u prilog tome da je u pitanju plan koji nije upalio.
Stvaranjem haosa koji izmiče kontroli Piksi stavlja svoje igrače u komplikovanu situaciju, pa tako u jednom primeru vidimo da sve "ode na našu vodenicu", a u drugom pak protivnikovu. U njemu dolazi i do prevelikog oslanjanja na faktor sreće koji je selektor toliko puta pominjao u posljednjih mjesec dana jer mu je okrenuo leđa još od onog Portugala i Norveške.
"Mora da nam se vrati", rekao je Piksi pred Crnu Goru mislivši na broj propuštenih šansi protiv Mađarske, dok su naši rivali na prvi pogled mnogo lakše dolazili do golova. Primjera radi, svaki drugi šut protivnika okvir gola završavao je iza leđa golmana Vanje Milinković-Savića (sedam golova iz 15 udaraca u okvir gola), ali se pomalo zaboravlja da je gotovo isti slučaj i sa našom završnicom jer je 13 od 28 šuteva u kvalifikacijama - bilo gol.
I tako dok proklinjemo "faktor sreće", pomalo zaboravljamo da se podjednako na njega i oslanjamo, posebno kada dođe do Piksijevog "kreativnog haosa" u kome se snalazi bolje od svojih igrača. Bio je maestralan fudbaler, onaj koji ima viziju i bolje vidi stvari od drugih, pa možda neke stvari koje je zamislio za svoje igrače i jedini može da izvede. "Mogao bih jedno 15 minuta da odigram. Vjeruj mi da mnogima ne bi bilo dobro. Ali samo 15 minuta...", rekao je Piksi poslije Crne Gore, ali ipak nije mogao kao na filmu da "zamijeni tijelo" sa Sašom Lukićem.
Tek kada postane previše haotično i za Piksija, dolazi do promjena koje vraćaju balans našem timu - ili stvaranju još većeg haosa u nadi da ćemo se u njemu bolje snaći. Otud i 30 fudbalera u sedam kvalifikacionih utakmica, što nije toliko frapantan podatak u odnosu na ostale konkurente, ali jeste da su čak 23 od njih bili starteri.
Sa toliko promjenljivih determinanti i ne čudi što igra Srbije toliko varira i iritira navijače koji doživljavaju ozbiljan stres dok gledaju mečeve fudbalske reprezentacije. Zbog toga i povremeni zvižduci, otud i manja euforija zbog odlaska na Evropsko prvenstvo poslije 24 godine jer sada niko ne može da garantuje šta nas čeka. Ne pomažu ni razum, ni logika, dok bi teorija rekla da je neophodno da do Njemačke naučimo da bolje "kontrolišemo haos". Ne možemo samo da zapalimo svijeću...