ANALIZA!

Srbija od Lisabona do Leskovca - nije dobro! Piksi "vratio dug", ali fali još nešto

Autor Dušan Ninković

Tokom prethodne dvije godine, od čuvene pobjede nad Portugalom, Srbija nije odigrala veliki meč, nije zabilježila veliku pobjedu i pokazala je niz mana u svojoj igri.

Izvor: MONDO/Uroš Arsić

/Piše Dušan Ninković/

Evropsko prvenstvo u Njemačkoj tokom ljeta 2024. godine biće drugačije od onih koje smo gledali u prethodne dvije decenije - ovog puta će među najboljim reprezentacijama sa kontinenta biti i našeg tima. Posljednji put smo imali za koga da navijamo kada je SR Jugoslavija u Belgiji i Holandiji, sa kapitenom Draganom Stojkovićem Piksijem, izborila mjesto u nokaut fazi turnira. Tada nismo ni znali da ćemo čekati 24 godine i istog tog čovjeka, da nas kao selektor, povede na Evropsko prvenstvo.

Plasman je izboren remijem protiv Bugarske u Leskovcu, na novom stadionu Dubočice, u veoma konfuznoj utakmici koju je Srbija kontrolisala tek u djelićima. Poveli su "orlovi", pa dozvolili preokret, a na kraju vadili kestenje iz vatre golim rukama Srđana Babića, iako je Mađarska odrađivala svoj dio posla, pobjeđivala Crnu Goru u Budimpešti i pomagala nam da predamo pasoše za viziranje i dok smo gubili od davno otpisanih Bugara. Upravo zbog toga što smo se djelimično oslonili na "Ma neće valjda Bugari", "Ma neće valjda Crnogorci" i "Ma valjda će Mađari" danas u narodu nema euforije - ona se mogla čuti samo u izjavama fudbalera koji - istina - smatraju da su uradili nešto epohalno.

Da li su, ostaje nam da se pitamo do narednog ljeta, kada ćemo svi očekivati popravljanje utiska iz Katara.

"Ovo je veliki uspjeh i dan za srpski fudbal generalno. Uspjeli smo u nečemu što smo imali u planu, u šta smo verovali da možemo i ovi igrači su heroji", rekao je na konferenciji nakon meča Dragan Stojković i dodao: "A sa moje strane, naciji vraćam dug za Katar. Ovo Evropsko prvenstvo je moj dug naciji za ono od prošle godine." Vjerovatno nema mnogo onih koji će reći da je ovo dovoljno i vjerovatno nema mnogo onih koji će biti zadovoljni ako je ovo maksimum fudbalske reprezentacije.

Treba istaći da Srbija u kvalifikacijama nije osvojila nijedan bod u dva meča protiv Mađarske, koja je trenutno 30. reprezentacija na FIFA rang listi, odnosno za jedno mjesto je lošije plasirana od nas. Protiv Bugarske, koja je 84. na FIFA listi, osvojena su samo dva boda i to golovima u finišu meča... Bugari su, da podsjetimo, ukupno osvojili četiri boda u ovom kvalifikacionom ciklusu. Što se tiče ekipa koje smo pobjeđivali - Crna Gora je 70. na listi, a Litvanija je tek 134. reprezentacija sveta. Uz dužno poštovanje svima, u ovakvoj kvalifikacionoj grupi teško je osvariti veliku pobjedu, a Srbija je imala i mečeve koje nije pobijedila iako je morala.

Pored ovih takmičarskih mečeva Srbija u 2023. godini ima poraz od Belgije i pobjede nad kombinovanim timom SAD i Jordanom u prijateljskim susretima, što znači da je posljednji veliki trijumf nacionalnog tima zabilježen još u Ligi nacija, prethodne jeseni, prije nego što smo sa mnogo vjere u nacionalni tim otišli u Katar. Tada je Srbija na gostovanju pobijedila Norvešku sa strašnim Martinom Edegorom i ubitačnim Erlingom Holandom, a važno je istaći da ta selekcija nije među 24 najbolje u Evropi - jer neće igrati na Evropskom prvenstvu sljedeće godine. U tom ciklusu smo pobjeđivali još i Šveđane koji takođe neće na Evropsko prvenstvo, ali i Slovence koji možda neće, ako ih na njihovom terenu savlada zahuktali Kazahstan i tako im u međusobnom duelu preotme mjesto. Pa vi sada odlučite koja od tih ekipa je najozbiljniji rival i najveći skalp koji je Srbija skinula nakon magične noći u Lisabonu i gola Aleksandra Mitrovića koji nas je odveo na Mundijal u Kataru.

Da stvari budu gore nego što zapravo jesu kada se pogleda tabela kvalifikacione grupe, nacionalni tim se potrudio na terenu. Čini se da od tih magičnih 2:1 u nadoknadi vremena pred punim stadionom šokiranih Portugalaca igra Srbije ide samo u jednom smjeru - na lošije. Sve defanzivne mane ogoljene su u Kataru, a problemi u ofanzivi vidjeli se svaki put kada Mitrović, Tadić i SMS nisu istovremeno na terenu. Ekipi prečesto pada koncentracija, što dovodi do nekarakterističnih grešaka poput Milenkovićevih ofsajd zamki na meču sa Kamerunom ili gola Kirila Despodova koji je pretrčao više od 60 metara sa loptom u nogama prije nego što je savladao Vanju u Leskovcu. A nije kapiten Bugarske brži ni od Kilijana Mbapea, ni od psa Amara Osima.

Kada se prije nekoliko dana "obilježavalo" dvije godine od kako je Srbija na gostovanju savladala Portugal i plasirala se na Mundijal vjerovatno je svaki ljubitelj fudbala pokušao da zaključi u kojim detaljima je nacionalni tim bolji nego što je bio tada. Trenutak za sasvim prirodan rast i razvoj kao da smo olako propustili, jer nema mnogo stvari koje smo pokušali da unapredimo. Da li smo uspjeli ijednu? Vjerovatno nismo, ali ajde, da sačekamo tu Njemačku pa da vidimo razliku u odnosu na mečeve grupne faze sa prethodnog velikog turnira na koji nas je odveo Dragan Stojković.

Ono u čemu smo primjetno nazadovali jeste samopouzdanje selektora koji stoji iza posljednjih nekoliko uspjeha srpskog fudbalskog tima. Plasman na Svjetsko prvenstvo, pa u A diviziju Lige nacija i na kraju na Evropsko prvenstvo poslije čak 24 godine nisu donijeli sve čemu se nadao. I sam selektor priznao je u jednom trenutku da mu je neuspjeh sa Mundijala poljuljao samopouzdanje i da je od toga morao da se oporavlja. Sada kada ga slušamo kako ponovo daje optimistične izjave, to više ne zvuči kao ono legendarno "Kakav, bre, eventualni?". Možda je samo utisak da zvuči nametnuto, kao da izgovara čovjek koji više ne vjeruje da njegove trenerske metode mogu nacionalnom timu da donesu nešto bolje od onoga što smo već vidjeli.

Tagovi