Aljoša Asanović govorio je u razgovoru sa kolumnistom MONDA Nebojšom Petrovićem o legendarnim utakmicama SR Jugoslavije i Hrvatske, kao i o svojoj velikoj karijeri.
Gost u novoj epizodi kultne emisije kolumniste MONDA Nebojše Petrovića, ’Mojih TOP 11’, bio je legendarni hrvatski fudbaler Aljoša Asanović, koji se pored anegdota u vrzi sa nekadašnjim saigračima. koje je uvrstio u idealan tim svoje karijere, osvrnuo i na interesantan detalj o kome nikada do sada nije javno govorio.
Tokom vojnog roka, koji je služio u Zadru, kada je bio dio čuvene fudbalske čete sa Dejanom Savićevićem, Darkom Pančevom, Zvonimirom Bobanom i Fadiljom Vokrijem, šuškalo se o tajnim pregovorima vedete splitskog Hajduka i čelnih ljudi beogradskog Partizana.
"Bila je to interesantna priča za ljubitelje fudbala koji su u to vrijeme pratili dešavanja u jugoslovenskom fudbalu", rekao je Asanović i dodao: "Partizan je bio jako zainteresovan, imao sam kontakte sa Zečevićem i još nekim ljudima iz njihovog rukovodstva, ali sam ostao u Splitu. Nekako, more mi je sve. Taj Split, taj mentalitet, zatim porodica prijatelji. Kao što vi volite vaše klubove, tako i ja volim Hajduk. To je neizmjerna ljubav. Srce je vuklo nazad i ostao sam na moru."
Bijeli dres, broj '10', lijeva noga, precizan šut, nezgodan lakat. Mnogo asocijacija na čovjeka čiji inicijali izazivaju divne uspomene kod svakog fudbalskog romantika. Prije svega, nepogrešivo izvođenje kaznenih udaraca. "Nije tu bilo nekih velikih tajni. Jednostavno, odabereš ugao i šutneš dovoljno dobro da golman ne može da odbrani. Zašto praviti nuklearnu fiziku od fudbala, koji je u suštini izuzetno jednostavna igra?"
Debitovao je protiv Vojvodine u Splitu i odmah stekao simpatije splitske publike. "Današnji klinci ne shvataju koliko je bilo teško igrati staru jugoslovensku ligu. Pusti 'veliku četvorku', oni su bili posebna priča. Ali si u svim drugim klubovima imao bar pet igrača koji bi imali mjesto u startnoj postavi bilo kog od ova četiri velikana. Tuzla, Skoplje, Sarajevo... Gdje god odeš, izgineš da bi osvojio bod. Meni je bilo lakše pored Vujovića, Sliškovića, Gudelja... Sva pažnja usmjerena ka njima, ja mlad, pun elana, nedokazan, željan igre. Imao sam prostora da iskažem sav svoj potencijal"
Jedne sezone je sa 16 golova bio prvi strijelac ekipe. "Derbi između Dinama i Hajduka mi je davao posebnu inspiraciju. Često sam im tresao mrežu i rješavao utakmice. Drag mi je i gol protiv Crvene zvezde u revanšu polufinala kupa 1987. godine. Bilo je užasno vrijeme, blatnjav teren. Zvezda sa sjajnom ekipom, dobili su nas u Splitu, ali smo ih iznenadili na Marakani i poslije penala otišli u finale."
A u finalu ponovo maratonska serija penala i pobjeda Hajduka zbog koje je sudija Zoran Petrović dugo bio 'persona non grata' u Rijeci. "Svirao je penal u finišu susreta poslije starta Paliske nad Bućanom. Nebojša moj, čim ga je svirao, znači da je bio. Kad izgubiš utakmicu, uvijek tražiš razloge u drugome. Da li je to sudija, teren, protivnik, navijači... Petrović je sudio penal i mislim da nije pogijrešio", kaže Asanović i baca sjetan pogled na fotografiju s naslovne strane Tempa na kojoj je startna postava jugoslovenske reprezentacije sa utakmice protiv Sjeverne Irske u Belfastu 1988. godine.
"Kad vidiš tu ekipu, jasno ti je da nije bilo lako ući u krug kandidata za reprezentaciju. Sa druge strane, lagao bih ako kažem da mi nije bilo krivo što se nisam našao na spisku putnika za Mundijal u Italiji. Proglašen sam te sezone za najboljeg igrača jugoslovenskog prvenstva. Naravno da mi je bilo žao. Zašto imamo selektore nego da vrše odabir igrača i da vuku poteze za koje misle da će donijeti adekvatan rezultat. Osim je imao neke druge ideje, nisam bio dio njegove vizije i šta da se radi. Idemo dalje."
Sudbina je htjela da posljednju utakmicu u plavom dresu odigra na svom Poljudu protiv Italije. "Bilo je 1:1, Dejo je odigrao briljantno. Šta reći o njemu i Piksiju, oni su romantičari fudbala, igrači poteza. Kod njih nije bilo skrivanja, nego 'daj mi loptu i ja ti rješavam utakmicu'. Uvijek sam volio igrače koji su preuzimali odgovornost. Zašto vikati na dečka koji je pomoćni radnik u ekipi. Viče se na Zidana, Sliškovića, Stojkovića, Savićevića... na takve frajere. To su igrači koji jednim potezom lome rezultat u tvoju korist."
Promijenio je reprezentativne boje i sa 'vatrenima' ušao u istoriju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
"Imali smo vrhunsku ekipu, sjajnog trenera, naboj, inspiraciju. Bili smo kompaktni i sa dovoljno kvalitetnih igrača u svakoj liniji tima. Otvorili smo put novim generacijama koje su čak i nadmašile naš rezultat. Odigrao sam svih sedam utakmica na šampionatu, Italijani nisu mogli da vjeruju da je to isti onaj igrač koji se mučio cijele sezone u Napoliju."
Genijalan pas za Šukera u polufinalu protiv Francuske, vođstvo na Sen-Deniju, otvorena vrata raja. A onda blickrig Lilijana Tirama koji je srušio snove Hrvatske o finalu Svjetskog prvenstva. "To je tako u životu. Frajer je odigrao 103 utakmice za Francusku i postigao dva gola. Više ni na treningu nije dao gol. Da ga pitaš kako, ne bi imao neki racionalan odgovor."
Sa oreolom treće nacije svijeta, Hrvatska je doživjela šok u narednim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2000. godine. Nije moglo bolnije, protiv Jugoslavije u grotlu Maksimira. "Ta utakmica je pokazatelj mentaliteta cijelog našeg područja. Hrvatska javnost je unaprijed upisala tri boda. U Zagrebu se na nekoliko lokacija pripremalo slavlje za prvo mjesto u grupi i plasman na završni turnir. A mi igramo protiv ekipe koja u svojim redovima ima Sinišu Mihajlovića, Piksija Stojkovića, Peđu Mijatovića, Savu Miloševića... Shvatate li o čemu govorim? Alo, ljudi, pa ne igramo protiv Malte. To je bio veliki udarac za hrvatski fudbal i u suštini početak raspada jedne velike generacije."
Prva utakmica u Beogradu je imala čuvenu uvertiru sa nestankom struje na Marakani.
"Kome bi bilo svejedno u tom trenutku. Cjelokupna situacija, čitava predigra, dešavanja u obje reprezentacije. Ono što je najvažnije, ti momci dole na terenu ispali su 'frajeri', gospoda, ljudi. Svi skupa su sa nama napustili teren. Tenzije su bile velike, ali je prevladao ljudski odnos, svi su se ponašali onako kako zahtijeva jedna gladijatorska utakmica.Nije bilo jednostavno, sjećam se da mi je prvi prišao Dejan Stanković. Imena nisu uopšte bitna, kapa do poda svima koji su nas otpratili do tunela, a znamo vrlo dobro da taj tunel traje i traje. Nije tako lako doći gore do svlačionica. Ta utakmica u Beogradu je bila pobjeda fudbala."
Pogledajte koga je Aljoša Asanović uvrstio u svojih TOP 11 i zbog čega: