Direktor Tuzle sitija Saša Vugdalić je neobično običan čovjek...
Povod (ili jedan od) za intervju sa aktuelnim direktorom Tuzle sitija, po licenci, nije bila utakmica protiv Borca u Banjaluci (2:1) već jedan video snimak koji se u posljednje vrijeme šerovao na društvenim mrežama.
U njemu je na "tarzanskom" engleskom jeziku Sabahudin Saša Vugdalić uzimao izjavu od Ruda van Nistelroja nakon finala Lige šampiona, što je izazvalo brojne negativne komentare, ne ulazeći u "rane radove" bivšeg golmana, sudije, novinara i prvenstveno humanitarca i počasnog građanina čak 36 svjetskih gradova.
Upravo zbog te naše kratke pameti i sklonosti ka "pljuvačini" koja se, dok si rekao keks, uveća kao lavina, nastao je i razgovor sa g. Vugdalićem u banjalučkom hotelu "Bosna", koji je bio otvoren, srdačan, iskren i pošten bez ikakvih "figa" u džepu.
Vugdalić je na početku razgovora pojasnio šta trenutno radi i koji je njegov životni poziv.
"Direktor sam po licenci, s obzirom da svaki klub mora imati takvu osobu, a i prijatelj sam Azmira Husića evo 10 godina još otkako je uskočio u Slobodu i pozvao me da pomognem. Danas je to Tuzla siti. To šta treba da završim oko licence, sad je to vrijeme, pa oko priprema, putovanja...Od svoje 16. godine sam u fudbalu, prvo kao igrač, pa sudija i novinar, onda humanitarac i sve kad sabereš uvijek sam bio u smjeru - 'ovo ću sad da napravim, da traje dok traje, a onda kažem hvala lijepo'. Životni poziv je da sam humanitarac".
Rodio se u Srebrenici, ali odrastao u Domu u nezbrinutu djecu u Sarajevu.
"Daleke '53. rat je bio gotov, kao i Staljinovo vrijeme i Goli otok. Moj otac je poginuo na dan mog rođenja, majka je imala samo 19 godina i da ne bih njoj i svima oko nje otežavao, sa šest mjeseci su me dali u dom u Sarajevu. Bio je to socijalizam, društvo koje je brinulo. Mi koji nismo imali nikoga osim društva, koje nam je pružilo šansu da budemo pravi. Bilo ih je i koji su skrenuli, ali vjerujte to je mali procenat. Čak i njih nikad nismo ostavili. Recimo, imao sam kolega i po zatvorima, koje sam posjećivao, da im dam do znanja da će to da prođe i da moraju nastaviti dalje da žive. Ali, imam kolege vrhunske doktore, novinare, IT inženjere...To stvaranje domske porodice, to podigne čovjeka - ko želi da to prihvati".
U domu je nastao i nadimak Saša.
"Bilo je opcija za druge nadimke, ali nisam bio sam u domu, drugi su ih zauzeli. Bilo je popunjeno Zoka (Sabahudin - Zoran), Saba, Dino, tada je popularan bio jedan francuski pjevač Saša Distel, bio je visok, a ja sam isto bio štrkljav, pa je jedan od vaspitačica rekla - on će biti Saša. Eto taj pjevač je bio visok, a ja štrkljav, ali poslije sam ga prevazišao u ljepoti", našalio se Vugdalić.
Završavanje škole u tom periodu je bio prioritet, da bi se potom okrenuo sportu.
"Upijao sam šta mi nudi društvo, šta mi nudi domsko vaspitanje i na moju sreću, okrenuo sam na pravi put - završiti školu. Mene je zapala tehnička škola, završio sam metalostrugarski zanat. Naučio sam da od komada željeza napravim fini motorčić. A onda u 14. godini sam počeo s rukometom, međutim bio je jedan fini čovjek u Hrasnici Aco Krivoše, trener vrhunski, koji je tadašnji Famos doveo do kvalifikacija za Prvu ligu SFR Jugoslavije. Igralo se tada sa Zagrebom pred 62.000 gledalaca, što je bila najveća posjeta na "Maksimiru". A Famosov stadion, fabrički primao je hiljadu, a okoliko se skupilo između pet i 10 hiljada. Prošao je Zagreb jer je bio bolji, a i fabrika nije imala interesa da prođe. Uglavnom, taj trener me gledao na rukometu, igrao sam beka i visoko skakao, pa je on vidio da imam reflekse i rekao da dođem da budem golman. Meni se dopalo jer je na fudbalu bila trava, a na rukometu beton".
A u sportu je prošao sve - od golmana i sudije u velikoj Jugoslaviji, nastupa u Turskoj, do izvještavanja sa najvećih sportskih događaja u svijetu. Upravo zato je mišljenja da Premijer liga Bosne i Hercegovine nije uporediva sa nekadašnjom ligom SFRJ.
"Ako ćemo biti iskreni, kompletna regija ne može sastaviti ligu kakva je bila ondašnja - govorim po kvalitetu. Evo teritorija BiH, u toj ligi bili su Borac, Sarajevo, Željezničar, Velež, Sloboda i Čelik - šest klubova. Bilo je i sedam-osam u Prvoj B ligi. Iz Slovnije ste imali Maribor i Olimpiju i tu se priča završavala. Iz Srbije, Zvezda, Partizan i Vojvodina. Radnički Niš je iskočio i održao se, kao što se sad održala Rijeka. Hoću reći, kad se sabere, bila su to imena. Nije bilo kao sad na portalima, pa ukucate npr. Mustafa Hasanagić, Milutin Šoškić, Pižon Petrović...Ta imena govore sve. Sad nema toliko takvih imena i ono što ima, brzo gledaju da ih sklone. Onda dođu menadžeri, kažu on je moj igrač, to je malo izmaklo kontroli. Ali talenata ima, bogat je ovo bazen i uz regiji i u BiH. Pogledajte recimo imena koja su iskočila tada u BiH - Safet Sušić, Bajević, Halilhodžić..."
To ne znači da nema dobrih fudbalera u BiH.
"Sad je teško porediti. Ima dobrih igrača, drago mi je što sam tu, i drago mi je kad čujem da neko ode u inostranstvo. Mislim da smo prije nekoliko godina propustili šansu da se prikopčamo po kvalitetu i po brendu lige. To ne postoji i onda je teško prodati. Da bi bio na sceni u Evropi, moraš da imaš kvalitetnu ligu. Jedno je gledati derbi Borac - Željezničar ili Sarajevo - Zrinjski u odnosu na neki meč pred 100 ljudi. Ne potcjenjujem, oni su tu u ligi, ali to nije za brend. Ali sve se završi na kraju u finansijama. Bili smo na Svjetskom prvenstvu i kasa Saveza se puni odlaskom na velika takmičenja. Ovo što rade Zlatko Dalić i Hrvatska je fantazija. Svake dvije godine 20 ili 30 miliona u kasu. Često ga prozovem u emisijama, on je ministar finansija Hrvatske - donio je 200 ili 300 miliona otkako ga je Davor Šuker izvukao iz naftalina. Mi to nemamo, nemamo taj kvalitet i treba nam kao na dlanu vode plasman na veliko takmičenje. Nešto slično što je Zrinjski napravio, kad bi bilo tako jedno dvije-tri godine zaredom, bilo bi nešto. Mala Slovenija je imala klubove u svim grupnim fazama evropskim takmičenja, da ne govorim o reprezentaciji. Kad dođe u kasu 20 miliona evra onda je drugačija priča. Nema više ljudskosti kao što je bilo. Možda mi neko i zamjeriti, Bože moj, toliko imam godina da me ne dotiče. Uostalom ima pravo - demokratija je".
Bio je i prvi čovjek koji je "probio" barijeru transfera u Tursku nakon jednog "incidenta".
"U Jugoslaviji nisi mogao da odeš vani dok ne napuniš 28 godina, to je bilo pravilo. Imao sam ponuda i ranije i onda sa Turskom je došlo iznenada. Branio sam za Olimpiju - igramo s Veležom u Mostaru, navodno sam branio odlično. Na klupi Mostaraca veliki trener Vukašin Višnjevac, koji govori Baki Sliškoviću: 'Njemu po zemlji', a kako god oni šutnu, ja pokupim loptu. Kad se završilo 0:0 kažem: 'Bata Vule, ne ide ni po zemlji ni centaršutevi na Vahu (Vahid Halilhodžić)'. Za mjesec dana došao je Vule u Olimpiju i doveo dva golmana. Vidio sam da ću biti stavljen negdje u zapećak, a onda je iz Beograda stigao poziv u vezi Turske. Prije godinu dana je bio problem sa centarhalfom Partizana i Slobode Jusufom Hatunićem, koji je dobio novac i otišao u Galatasaraj, pa se poslije dva mjeseca vratio. Nije mogao da izdrži, a oni su zamrznuli sve transfere iz Jugoslavije. Onda su ljudi iz Gazijantepa došli kod mene u Ljubljanu da odem na probu. Uslovi za to vrijeme su bili - zineš! Pokupio sam dokumenta, otišao u petak u Istanbul, potom u Adanu, a već u subotu branio za klub. Kroz mene su oni to snimali, pa sam mogao da predlažem igrače - Tarika Hodžića, Avdića iz Sarajeva, Fišera Ibrahimbegovića za Galatu i Fener, pa Sejdića iz Banjaluke. Samo sam rekao za njih da su dobri momci i tako je krenulo".
SPASIO PETORO DJECE OD SIGURNE SMRTI
Mnogi danas Vugdalića pamte po direktnim prenosima, šaljivim komentarima tokom utakmica i gore pomenutim engleskim jezikom, a manje su poznata njegova brojna spašavanja ljudi od sigurne smrti. Na primjer 1970. godine, kao 17-godišnjak, ne razmišljajući je skočio s ljubovijskog mosta visokog 25 metara i iz nabujale Drine spasio 11-godišnjeg dječaka Jovana Popovića.
"Eno ga most u Ljuboviji i dan-danas stoji", nasmijao se Vugdalić očigledno svjestan da "kad spasite život jednom čovjeku, spasili ste cijelo čovječanstvo". A kamoli kad su u pitanju djeca - onda bi trebalo da budete poštovani i pred Božjim i pred ljudskim zakonima.
Što je ponovo učinio na pripremama mlade reprezentacije Jugoslavije u Švajcarskoj gdje je iz zapaljenog "ford eskorta" izvukao majku i dvoje djece, 18-mjesečnu bebu i petogodišnju djevojčicu. Vijest je u zemlju poslao pokojni "trener svih trenera" Miroslav - Ćiro Blažević (tada je vodio ekipu Lozane), a ona je stigla i do Josipa Broza Tita, koji je Vugdalića odlikovao ordenom za hrabrost.
"To ne možemo da poništimo, ali danas ne smijemo da govorimo da sam išao na prijem kod Tita i još dobio medalju za hrabrost. To ne valja. Šalim se naravno. Spašavanje samo od sebe te djece to je nešto što ti sudbina donese i što ti srce vuče", naglasio je i potom se prisjetio kako je to spašavanje izgledalo u Švajcarskoj.
"Bilo je još tu auta, koja su bježala, međutim, imao sam nogu u gipsu, sa mnom je bio doktor Nikolić. Suština je da je auto gorjelo, bilo je puno dima, ali vuče te srce i ne razmišljaš. Prvi put kad sam izvukao majku, nije bio neki problem, osjetio se ugljenmonoksid, ali kad sam išao po ćerku od pet godina već je bilo problem. Ona je vrištala - 'kinder, kinder', pa smo shvatili da ima još jedno dijete. Tada nije bilo sjedalica kao danas, pa sam u tom dimu pipao dok nisam pronašao. Tad se već zapalila i farba, ali izvukao sam je, pristigli su i vatrogasci i drugi ljudi. Svi smo odvedeni u bolnicu, čišćenje pluća, na sreću, svi smo se izvukli. Ćiro Blažević, bio je tada trener Lozane ili Siona, to je čuo i već došapnuo nekom svom čovjeku. Ilija Katnić (igrač Ciriha) je isto čuo i javio. Samo sam ja molio Boga da se vratim u kamp ili da idem u Jugoslaviju. Cirih i njihovo vijeće su organizovali nešto, vratili me avionom u Beograd. To je bio kraj februara, a onda nakon mjesec dana su mi rekli da me traže neki ljudi, koji su rekli da se trebam pojaviti 23. maja u Beogradu, finale Kupa i rečeno mi je idem na to (prijem kod Tita). Meni su u Famosu napravili mali motor s nekom baterijom, koji je umanjeni original FAP motor. I da to poklonim predsjedniku. A kod njega je bio protokol. Ideš tamo, vamo, budeš malo s njim, pa ideš dalje. Sve u svemu, bilo je ono 'skrati priču'. Bio sam uzbuđen, nisam znao šta ću od sebe. Dobio sam tu titulu mirnodopski heroj a meni je bilo važno da sam upoznao tog čovjeka, a plakete nisu važne. Nekad me bude malo i stid".
Poslije je opet rizikovao vlastiti život da spasi porodicu iz Novog Sada i to u Bradini kod Konjica.
"Bio sam na odsustvu iz vojske, autobus je stao, neki auto je sletio u provaliju. Sletio sam dole, otac je poginuo, malu i majku sam uzeo i iznio. Na žalost, otac je poginuo. Djevojčica je imala veliku rasjekotinu na čelu, vičem dajte auto, a taj vozač je bio sluđen, tresao se. Malu sam uzeo i stavio u njegovo auto 'zastava 101', milicija je jurila i svirala za mnom, ali kad sam stao ispred Hitne pomoći u Konjicu, kad su vidjeli o čemu se radi, nije bilo nikakvih problema. Mala je srećom ostala živa, kao i majka. Kad sam se vratio u padobrance u Zadar, tada znate nije bilo portala i mobilnih telefona, pa da odmah ide...Zove me komandant za mjesec dana i pita šta si ti to uradio u Konjicu. Ma nisam ništa".
Zbog svih herojskih podviga, postao je i prvi predsjednik Humanih ljudi u Nju Delhiju, gdje ga je primila tadašnja predsjednica Indije Indira Gandi.
"Bio je to januar 1981. godine, Tito je već preminuo i ona mi je zbog njega uručila priznanje i bio sam u njenoj skromnoj rezidenciji. Pričala mi je da joj je na Brionima u Jugoslaviji, Tito lično, svako jutro donosio svježu mandarinu. Ali, po povratku sam opet išao na raport. Naime, kad se saznalo da ću ići tamo, došlo je u ambasadu SFRJ u Indiji pismo koje treba da pročitam tamo. Pogledao sam i nije bilo to što sam htio reći iz duše. Pričao sam pet minuta, pomenuo Tita i Indiru Gandi i doživio ovacije. Taj aplauz mi je mnogo značio, ali čim sam sletio morao sam da idem u Savezno izvršno vijeće. Morao sam odgovarati, ali pustimo to su bila takva vremena. Ja sam samo molio Boga da me puste do Željezničke stanice u Beogradu da idem kući u Sarajevo. Halabuka za ništa! To je bio takav režim. Upoznao sam kasnije tog kolegu iz Tanjuga, i on je dobio po prstima što me nije duže ubjeđivao da pročitam to".
Vugdalić je i počasni građanin 36 gradova na svijetu.
"Buenos Ajres, Santjago De Čile, zanimljivo većina gradova je iz nesvrstanih zemalja", nasmijao se i nastavio:
"Kalkuta zbog Majke Tereze, s kojom sam imao posebno druženje. Onda Toledo, Rimini... U Čileu sam bio, a tamo je bila gospođa čije sam ćerke spasio...Našli su me u Santijagu i odveli u hacijendu da upoznam njenu porodicu jer je odselila iz Švajcarske. Kad sam došao bilo je 300 ljudi - ćerke su porasle dobile djecu, sada i unuke".
Prema njegovim riječima, imao je i ponudu da bude generalni sekretar Fudbalskog saveza BiH, ali to je odbio.
"Pomagao sam kao vanjski saradnik kad je BiH trebala da bude primljena u UEFA i FIFA, takođe i Olimpijskom komitetu da se ode na Igre 1992. u Barselonu, gdje god je trebalo išao sam na lice mjesta bez ikakve novčane nadoknade. Bilo je ponuda da postanem generalni sekretar, ali to sam izbjegavao. Radio sam jer sam volio i volim ovu zemlju. Slično sam uradio i za Rukometni savez BiH, pa otišao. Zato sam sada čist, u duši sam čist. Ništa nisam tražio, ništa nisam ni dobio, ali niko ne može da izbriže da sam bio sa (Žoaom) Avelanžom i (Sepom) Blaterom kad je primljena BiH u FIFA i UEFA. Bio sam i sa (Huanom Antoniom) Samaranom 10 dana prije Olimpijade i dogovorio da BiH iziđe sa zastavom, a ne sa olimpijskom. Niko ne može da kaže da sam se okoristio, a to je u ova vremena kao kristal lijepo".
Iako je nekadašnji predsjednik FIFA Sep Blater sankcionisan zbog korupcije, Vugdalić o njemu ima pozitivno mišljenje, a još je izdvojio nekoliko ljudi koji su bili njegovi prijatelji na koje je ponosan.
"Alojz Mok, Samaran, Ivica osim, to su ljudine, Sep Blater. On je napravio čudo šta god ko mislio. Znam ga iz vremena kad je bio marketinški menadžer u košarci. Pa je otišao u FIFA. Nelson Mandela, bio sam u timu njegove ćerke kad se radilo na njegovom oslobađanju. Sa Majkom Terezom sam obilazio sela gdje su djeca bila gladna, ne bolesna. Odmah sam bio na takvim projektima, ali UN su izgubile mnogo. Ranije sam u Njujork išao sa užitkom, ta zgrada je nešto značila, ali sada sve manje. Kao dopisnik sam upoznao ljude, diplomate koji kod raspada Jugoslavije nisu imali pojma gdje je Sarajevo. Stave ga u Slovačku, ali on ima značku da je diplomata. I oni odlučuju o meni i mojoj zemlji, ali to su neke druge priče", uz dozu gorčine je naglasio Vugdalić.
BARAŽ, BARAŽ
Shvativši da je priča skrenula u političke vode, instiktivno se vratio na fudbal i predstojeći baraž za plasman na Evropsko prevenstvo i polufinalni duel "zmajeva" protiv Ukrajine u Zenici.
"Šta nas je ubilo što nismo osigurali Evropsko prvenstvo? Upravo baraž. Izgubimo, pa kažemo imamo baraž, drugi put, opet imamo baraž. Stani malo, pa evo baraža, šta ćemo sad? Realno imamo nezgodnog protivnika i prvog i eventualnog drugog. Bolja, brža, skuplja ekipa, mada to nije presudno. Ali, mi sa statičnom selekcijom, plašim se da smo propustitli voz. a to je bila ova grupa. Ona je bila rođena da se prođe - evo matematički: Island, Estonija i Lihtenštajn - 18 bodova, još kući dobiješ Slovačku i sa 21 bodom si drugi u grupi. A mi smo sve to prosuli. Ako će mi neko zamjeriti, neka zamjeri".
Vugdalić smatra da je najveći problem reprezentacije BiH nedostatak kvaliteta i karaktera.
"Ne treba tebi nikakav selektor protiv Slovačke ili protiv, ko nas nagrdi, Luksemburg. Halo? Da smo karakteri, rekli bismo 'ajmo ovo natamburati'. A mi se vadimo na povrede, kontre. Naravno, kao i svi, bio bih srećan da uspijemo kao što se fešta u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, a mi čekamo. A znate šta je najgore? Opet će nam neko drugi biti kriv! Moj savjet je da se vratimo u realnost, nemamo kvalitetnu ligu, nemamo veliki izbor internacionalnih naših igrača, zato dajmo srce i karakter. Ovo protiv Ukrajine dobijaju samo srce i karakter plus domaći teren na 'Bilinom polju'. Želim im sreću, to je moje mišljenje, ali dabogda da bude bolje".