Ovako smo srušili "nevidljivi" F117! Intervju srpskog fudbalera koji je obarao avion: "Pao je kao kamen!"

Bez odluke Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, 24. marta 1999. godine počelo je NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije. Tokom 78 ratnih dana gađane su kasarne, bolnice, mostovi, sredstva javnog prevoza, čak i civilni objekti širom zemlje. Srbi su, kako to obično biva, pronalazili način da se odupru - koncertima, sportskim događajima i inatom. U svemu tome izuzetno veliki značaj imao je događaj koji se 27. marta desio na nebu iznad Srema. U obaranju aviona F117 koji je u tom trenutku bio ponos SAD veoma značajnu ulogu imao je Đorđe Maletić, stariji vodnik čiji su život obilježili služenje otadžbini i fudbal.

Povodom obilježavanja 25. godišnjice od trenutka kada je "Nevidljivi" pao na plodnu vojvođansku zemlju, MONDO je posjetio Golubince, mjesto u opštini Stara Pazova i tamo pričao sa jednim od vojnika koji su učestvovali u najvećem podvigu jugoslovenske PVO tokom NATO agresije, koja je trajala više od dva i po mjeseca.

Đorđa smo zatekli na stadionu Jadrana, gdje je mlađe kategorije tog fudbalskog kluba vodio do ubjedljive pobjede protiv Graničara iz Adaševaca. Kako nam je rekao, u ovom trenutku u različitim kategorijama svog matičnog kluba radi sa oko 60 dječaka kojima je fudbal jedna od najvažnijih okupacija tokom djetinjstva i tinejdžerskih dana. Tako je svojevremeno bilo i kod njega, prije nego što se opredijelio da postane vojnik i da do kraja igračke karijere uklapa ta dva zanimanja.

"Počeo sam sa 10 godina u pionirima Jadrana iz Golubinaca, negdje sa 14 godina odlazim u Jedinstvo iz Stare Pazove koje je tada igralo treću ligu. Sa 17 godina postajem prvotimac, jedan od najmlađih u timu i nisam imao veliku minutažu. Jednu sjajnu sezonu odigrao sam za Napredak iz Popinaca, zbog čega me Jedinstvo iz Stare Pazove vraća nazad. Ponovo sam igrao za Jadran prije nego što sam 1991. godine otišao u Dinamo iz Pančeva, zbog službe. Vrhunac moje karijere je od 1992. do 1996. godine, kada sam nastupao za Sartid iz Smedereva. Tri puta smo igrali baraž za ulazak u drugu ligu i te 1996. smo se plasirali, a ja sam odigrao jednu polusezonu. Nakon povrede koljena i treće operacije nastupao sam za Proleter iz Vranova, zatim Selevac, Radnički iz Kovina i na kraju Jadran gdje sam sa 39 godina završio igračku karijeru", počinje za MONDO priču Maletić, baš na stadionu gdje je proveo najveći dio svojih igračkih dana.

Služba koja je Đorđa Maletića "odvela" u Pančevo bila je vojska. Gdje god da je bio raspoređen, nije odustajao od fudbala, a to je uglavnom nailazilo na veliko razumijevanje njegovih starješina. "Dobijao sam razumijevanje od pretpostavljenih. Rijetkost je bila da se aktivni starješina bavi redovnim sportskim aktivnostima. To je za posao bilo značajno. Pobjeđivao sam na mnogim trkama u krosu, čak i na Armijskom prvenstvu u Zadru, tako da su imali razumijevanja. Mnogo veći obim obaveza bio je tokom službe u Smederevu, gdje sam igrao Srpsku ligu ili Drugu ligu. Čak su me pretpostavljene starešine puštale i prepodne da izađem na po dva sata zbog treninga", prisjeća se Maletić.

Jednom od heroja odbrane zemlje od NATO agresije, fudbalska karijera u Smederevu završena je teškom povredom, a nakon oporavka Đorđe je zatražio premještaj kako bi bio bliži rodnom kraju i porodici. "Tokom 1997. godine tražim prekomandu u Batajnicu, jer je stambena problematika bila velika. Na nagovor komandanta diviziona Zoltana Danija prešao sam u Jakovo, sa ciljem da lakše dobijem Batajnicu. Rat me zatiče u Trećem raketnom divizionu u Jakovu. Putovao sam iz Golubinaca na posao. Bila je to žrtva koju sam morao da podnesem", sjeća se Đorđe.

"Zoltana Danija znam od 1993. ili 1994. godine, kada je bio u rezervnom raketnom divizionu u Smederevu, tu su bile starješine koje su održavale tehniku koja nije bila operativna ili na borbenom dežurstvu. Kasnije u Danijevoj jedinici bio sam komandir elektro-energetskog odjeljenja, koje je namijenjeno za sigurno i neprekidno snabdijevanje specijalnih potrošača raketnog sistema i često ga nazivaju 'srce diviziona' jer bez njega sistem ne bi mogao da funkcioniše. Tu se pretvara električna energija koja je potrebna za rad nišanskog radara, lansirnih rampi i sklopova uređaja u kabini za navođenje."

Na toj poziciji Đorđa Maletića zatekla je NATO agresija na Saveznu Republiku Jugoslaviju. Ovog marta obilježava se početak bombardovanja, ali se i slavi 25 godina od kako je u njive nedaleko od sremskog sela Buđanovci pao avion F117, najveći ponos američke vojske u tom trenutku. Svih detalja iz te noći dobro se sjeća tada stariji vodnik Maletić.

"Ove godine slavimo jubilej, 25. godina od obaranja aviona F117, a sjećanja su kao da je juče bilo. To je nešto što je dalo moralnu injekciju i narodu, ali posebno nama koji smo radili na tehnici, da možemo nešto da uradimo protiv zločinačkog NATO agresora. To je avion koji prije toga u svijetu nije bio čak ni otkriven, a ne gađan. U Zalivskom ratu, Panami, u mnogim rušilačkim i ubilačkim misijama koje je obavljao po cijelom svijetu niko nije uspio da ga otkrije. Mi smo ga otkrili radarom P18 sovjetske proizvodnje, sa raketnim sistemom Neva. Nama u kabini, jer imamo samo cilj u vidu nokta na malom prstu, nije bilo poznato koji je tip aviona. Bio je narezan, na radaru je izgledao kao riblja kost. U trećem zahvatu je uhvaćen, pogođen je na visini od 7.200 metara, na daljini od 12 kilometara. On se vraćao nakon bombardovanja Beograda, mislio je vjerovatno da će se izvući iz tog manevra i da nigdje neće biti otkriven, međutim... Izvršili smo lansiranje sa dvije rakete, a shvatićete zašto je značajno da ga prva raketa pogađa. Druga raketa je otišla na samouništenje", govori nam detalje vojnik Trećeg raketnog diviziona.

Dvije i po decenije kasnije čini se da je jedinica mnogo bolje funkcionisala tokom ratnih dejstava nego nakon njihovog završetka. Ubrzo su počele priče o izmjenama na korišćenom raketnom sistemu koji je oborio F117, što Maletić izričito demantuje, uz napomenu da to nije ni bilo moguće uraditi.

"Moramo sada to da riješimo, kao prvo. Prosto je nemoguće da na raketnom sistemu modifikacije izvrši jedan čovjek. Nikakve modifikacije nije bilo. To kategorički odbijam. I Dani Zoltan je sad, kad je obavio svoj posao, izjavio da modifikacije nije bilo. To je zaista apsurdno pričati. Tu bi trebalo da tim stručnjaka, inženjera i konstruktora napravi izmjene i da se poveže na hiljade signala. Otkriven je osmatračkim radarom P18, zahvaćen, lansirano gađan i to je istina. Sva stvar je u perfektnoj obučenosti ljudstva, prije svega starješinskog kadra, vojnici na tehnici budu tu kao poslužioci. Svaki član borbene posade je vrhunski odradio svoj zadatak i u timskom radu došlo je do kraljnjeg rezultata - obaranje stelt aviona."

O tome koliko je divizion bio uigran govore i Maletićeve riječi kojima opisuje kako se vodilo računa o svakom detalju, jer su branioci zemlje znali da i minimalna greška može da znači gubitak dobre početne pozicije, otkrivanje položaja neprijatelju i zatim vjerovatno pogodak sa neba pravo u radarski sistem!

"Mi smo bazirali potragu do 15 sekundi. Tražili smo cilj na visini između šest i osam hiljada metara. Ukoliko ga ne otkrijemo, skidamo zračenje sa nišanskog radara, da ne bismo bili ranjivi. Neprijatelj po toj lepezi pošalje nama protivradarsku raketu. Ako je vrijeme zračenja duže, protivradarskoj raketi Harm treba oko 20 do 25 sekundi da se navede na nišanski radar i pogodak je siguran. Morali smo u desetak ili petnaestak sekundi da obavimo sve te radnje. Poslije samog lansiranja rakete, moramo da je ispratimo do susreta sa ciljem. Raketa eksplodira u zoni cilja, ne pogađa ga direktno. Bojeva glava je teška 93 kilograma, pored eksplozivnog punjenja sačinjena je od čeličnih kockica centimetar puta centimetar i one kidaju vitalne dijelove aviona. Ukoliko se to desi, on pada kao ovaj što je pao u Buđanovcima", prisjeća se Đorđe Maletić i daje još detalja o samoj akciji na nebu iznad Srema.

"Pao je kao kamen!"

"On je pao kao kamen! Ljudi koji su bili očevici, koji su to gledali, kažu da je ispao iz oblaka i pao kao kamen! To je avion 17 metara dug, sa rasponom krila od oko 20 metara, veliki cilj i za razliku od F16 nema velike manevarske sposobnosti. Kad ljudi pričaju da je nevidljiv, to nije tačno. On je samo manje vidljiv od ostalih. Vidljiv je, da ga nismo radarski otkrili ne bismo imali na čega da navedemo raketu. On je otkriven iz trećeg pokušaja jer je prvo bježao operatorima. Imamo jednog operatora koji prati po vertikalnoj osi i drugog koji prati po horizontalnoj. Kad ga oni zahvate na svoje ose, u presjeku osa ga predaju na praćenje oficiru za vođenje koji kasnije lansira rakete. On može poslije da pravi manevre kakve hoće, raketa pogađa sa procentom uspješnosti od preko 90 odsto. U prvim pokušajima bježao je van vidnog polja na ekranu, tek u trećem položaju su našli presjek. Predat je oficiru za vođenje, uslijedila je naredba, vidjela se putanja rakete i eksplozija što znači da je cilj pogođen. Stepen oštećenosti i ostalo ne možemo da znamo u tom trenutku. Pogodak je bio izvanredan. On je možda samo par kilometara mogao da nastavi da leti."

Znali su da su pogodili, nisu znali šta! Odmah je stigla naredna da se prebace na drugi položaj, pa nije bilo ni vremena za raspitivanje. Maletić je u putu ka narednoj lokaciji saznao, a kada je stigao u drugo sremsko selo dobio je i potvrdu da je njegov divizion oborio avion koji prije toga nikada nije lociran na radarskim sistemima širom svijeta.

"Sve vijesti javljaju, srušili ste Nevidljivog!"

"Pošto sam sa ovog područja i poznajem dobro teren u Sremu, a nama je naredni vatreni položaj bio u selu Prhovo, prvi sam spakovao tehniku sa svojim vojnicima. Očekivali smo udar grupe koja je bila namijenjena za uništavanje raketnih sistema. Međutim, starješine koje su bile u kabini kažu da su se razbježali i oni koji su bili na radaru. Nakon pola sata je uslijedila komanda za relokaciju na naredni vatreni položaj. Kačimo tehniku na kamione, prevodimo iz borbenog u marševski položaj i kako se ko spakuje tako idemo. Prvi sam stigao do puta Šimanovci - Prhovo i tu se sreo sa vojnom policijom. Oni otvaraju prozor, kažu 'Bravo, evo sve vijesti javljaju, oborili ste onaj 'Nevidljivi', F117'. Zaista, kada smo došli u Prhovo i jedinica se prikupila na mjestu narednog lociranja komandant diviziona Dani Zoltan okupio je sve starješine i zvanično je saopšteno da smo oborili stelt F117. Euforija je bila velika, ali krenula je kiša i odmah novi radni zadatak. Postavljali smo opremu i istu noć smo imali nova dejstva", govori nam Maletić, dok oko nas golubinački dječaci šutiraju loptu.

Mit o modifikacijama na opremi koja se koristila nije jedini koji je kroz prethodnih 25 godina pratio Treći raketni divizion. Zapravo, još više kontroverzi izazivaju dvije knjige koje su napisane u prethodnom periodu. Potpukovnik Đorđe Aničić je u ratnom dnevniku "Smena" ponudio svoje bilješke pisane tokom bombardovanja, dok je dio navoda iz te knjige demantovao pukovnik Slaviša Golubović u knjizi "Pad noćnog sokola". Ko je zapravio bio u kabini?

"Na dužnosti, od 18 časova to veče, nalazila se moja smjena. Rukovalac je bio Đorđe Aničić, potpukovnik. On se zbog službenog zadatka zadržao na postavljanju imitatorskog radarskog zračenja, koje smo mi stavljali u zoni od 10-15 kilometara, kako bismo zavarali avijaciju. Taj imitator zrači na istoj frekvenciji kao naš radar i često nam je to spasavalo glavu. Mi smo bili uvezani sa operatorima na imitatorima radarskog zračenja i kada bismo mi zračili na određenom azimutu, poziva se taj čovjek, zrači sa deset sekundi i često su protivradarske rakete Harm, koje su veličine bandere, padale na imitatore. Jedinice koje su zračile duže od 20 sekundi su dobijale sigurne pogotke u nišanski radar. Tu je često bilo stradalih starješina, naših kolega. Iskustveno, shvatili smo da što u desetak sekundi otkrijemo - otkrili smo, isključujemo radar", priča nam Maletić, a nas dodatno zanima odnos na relaciji Dani - Aničić: "Imali smo dvije borbene posluge, jednu je vodio Zoltan Dani, drugu Đorđe Aničić. U borbenim poslugama se nalazi šest starješina u kabini, starješina u kabini pored - što je komandir elektro-energetskog odjeljenja i komandir osmatračkog radara koji je smješten nekih 150-200 metara od kabine. To je borbena posluga koju čine starješine. Mijenjali smo se na svakih osam ili 12 sati. Prvih mjesec dana bombardovanja nisam imao zamjenu, nije imao ko da me mijenja. Bilo je zaista... Izdržavaju se takvi dani, kad shvatiš neke stvari, da ti je život svakog trenutka ugrožen, da su raketne jedinice njima jedina lovina. Prijetnju im nisu predstavljali topovi, niti bilo koje drugo oružje, jer su letjeli iznad 6.000 metara. Raketne jedinice su podnijele zaista najveći teret."

Kako je moguće da jedinica koja je trebalo da dobije najviše pohvala nakon završetka bombardovanja, zbog najmanje tri obaranja o kojima se danima pričalo širom Jugoslavije, tako brzo upadne u probleme? Maletić u tome prepoznaje krivicu svog nekadašnjeg nadređenog, Zoltana Danija.

"Jednostavno, onaj ko je bio komandant diviziona, a to je Dani Zoltan, trebalo je i nakon rata da bude neko ko će okupljati ljude. Međutim, on je tjerao vodu na svoju vodenicu, njegov egzibicionizam je bio toliko veliki da smo se jednostavno razišli. Ja sam prvi rekao da ne želim da idem na te proslave. Počeo je da se veliča u raznim medijima, vezivao je sav uspjeh za sebe, pričao o modifikacijama... Amerikancima je išlo u prilog da se priča o modifikacijama. 'Vidiš, ne bi oni to uradili, ovaj je napravio modifikaciju, inače ne bi oborili F117...'. Ta priča je isključivo njima išla u prilog. Dokaz tome je i snimanje filma sa pilotom Dejlom Zelkom. Javila se ogromna sumnja da to zapravo i nije pilot koji je u tom trenutku bio na zadatku u oborenom F117. U filmu 'Drugi susret' Zoltan odlazi kod njega u Ameriku i Dejl dolazi u Srbiju, grle se i nazivaju braćom... Mi smo decidno rekli da više ne želimo sa njim da budemo u kontaktu, ako je on njemu brat. Kao prvo, Dejl Zelko je od ove države trebalo da bude uhapšen. On je ubijao naše ljude, našu djecu. Mala Milica Rakić je možda poginula baš od njegovog projektila. Svaki dan agresije ginulo je po neko dijete! Sa takvim čovjekom, sigurno zarad nekih materijalnih dobara jer nema šta drugo - ja nikada ne bih - snimaš film? Ja bih snimao film sa svojim rezervistom ili ratnim kolegom, ali sa Amerikancem koji je ubijao naš narod... Nikad. Tu smo se razišli, jednostavno. Potpukovniku Aničiću je učinjena velika nepravda, zaista. Svi smo mi unaprijeđeni, to je jedan timski rad. Niko to ne smije da ispusti iz vida. Da je bilo koji pojedinac od nas osmorice zatajio, ne bi bilo rezultata. Da bih osposobio uređaje na kojima sam radio, ja sam skinuo jedan uređaj sa vojnog otpada u Staroj Pazovi. Da to nisam uradio, mi tu noć ne bismo bili u dejstvu, sigurno. Sa rezervistom Armuš Zoranom iz Šimanovaca koji je svoje kamione nesebično stavio na raspolaganje, išao sam njegovim privatnim automobilom iz Šimanovaca u Staru Pazovu da nađemo taj dio. Negdje oko 19:45 sam osposobio tehniku za borbeni rad. Da nije bilo toga, pitanje da li bismo bili spremni za lansiranje. Po borbenom uputstvu moraju dva dizel generatora da rade pararelno pri lansiranju rakete. Da je ostao jedan, mogao je da dođe neki otkaz, preopterećenje, da ispadne iz rada i raketa bi slobodnim padom pala", rekao nam je Maletić.

Pošto nam je objasnio da se nalazio na nekoliko metara od kabine iz koje je "hvatan" i na nekoliko metara od rakete koja je pogodila F117, željeli smo da čujemo i lične utiske Đorđa Maletića o toj noći. 

"Opisaću vam kako sam ja to doživio. Moja kabina je odvojena od kabine u kojoj su kolege, dijeli nas jedan metar. Ja u kabini nemam vizuelni prikaz, kao što oni to imaju na ekranima i vide cilj. Ja slušam komunikaciju, povezani smo glasno-govornom vezom među kabinama. Slušam komande, 'Otkriven cilj', 'Zahvaćen cilj' i kada je iz trećeg pokušaja zahvaćen dolazi do lansiranja. Strahovita detonacija! Lansirna rampa je bila u pravcu mojih vrata, ispred kojih je bio zemljani grudobran visine dva metra. Dio kabine je ostao otkriven, a na sedam-osam metara od mene je nišanski radar. Počelo je da puca po mojoj kabini, da zvoni na sve strane. Ja sam u prvi mah mislio da smo dobili protivradarsku raketu u nišanski radar i da se to čuju geleri. Gledam, ne vidim nigdje rupe, muk u kabini... Zapravo, to je bio potisak od lansirne rampe, oko 14 tona prilikom lansiranja rakete. Sav onaj kamen, tucanik, koji je bio nasut za postolje rampe potisak je potjerao i prštalo je po kabini. Poslije nekoliko sekundi čujem da kreće druga raketa. 'Dobro je, mi smo je lansirali. Preživjeli smo', pomislio sam. Muk u kabini, ne čuje se ništa na vezi, niko ne govori... Meni đavo ne da mira, ja izlazim nakon jedno dva ili tri minuta. Niko se za to vrijeme nije oglasio. Otvaram vrata druge kabine, Dani mi kaže da zatvaram jer u slučaju dejstva mogu da poginem. Ajde, vratim se ja u svoju kabinu... Nakon nekih dvadesetak minuta smo dobili komandu za premještaj."

"Sin je tražio da oborim avion"

Pogodak aviona - pa još takvog renomea - za njega je bio posebno važan. "Kada smo se vraćali iz Stare Pazove, stao sam da kod kuće pozdravim porodicu i sinu koji je tada punio devet godina čestitam rođendan. Na rastanku sam ga poljubio, a on je poželio da tata obori neki avion. To se i desilo nekoliko sati kasnije, a u jedinici smo često pričali kako nismo mogli da dozvolimo da djetetu ostane neispunjena rođendanska želja", uz osmijeh govori Đorđe.

Ipak, prostora za velike proslave i radost nije bilo. Munjevito je pakovana oprema, pa tražen novi položaj u sremskoj ravnici, a zatim sve ponovo namještano za nastavak ratnih dejstava. Divizion u kojem se nalazio Đorđe Maletić nije imao nijedan slobodan dan u toku agresije i nije ispadao iz rasporeda ni zbog popravki što je obično slučaj u ovakvim sukobima.

"Jedina jedinica koja je svih 78 dana bila u dejstvu je Treći raketni divizion. Sve ostale jedinice - Smederevo, Pančevo, Zuce, Obrenovac su pogađani i vraćali su se u dejstva nakon remonta, popravke sredstava. Bilo je riječi da će u divizionima koji su opterećeni poput našeg pojačati borbene posluge, ali se ništa tu nije desilo. Dolazili su neki ljudi u divizione, ali bilo je i onih koji jednostavno nisu smjeli da uđu u kabinu. Mi smo prešpartali cijeli donji Srem, imali smo položaje u Sremskim Mihaljevcima, Karlovčiću odakle je oboren F16, Boljevcima, Progaru odakle smo oborili B2, strateški bombarder 'Duh Misurija'. Negdje oko deset minuta poslije ponoći, pod komandom potpukovnika Đorđa Aničića, pogođen je strateški bombarder B2 i pao je u Spačvansku šumu kod Vinkovaca. Oni kasnije nikada nisu prikazali taj avion. Imamo tonski zapis čovjeka koji je radio za državnu bezbjednost, uhvaćen je tonski zapis između avaksa i oborenog aviona. Bio je to dvosjed i u komunikaciji koju su obavljali naloženo im je da po cijenu života ne smije da padne na teritoriju Srbije. Imamo potvrdu za još jedan pogođen F117, ka Novom Sadu. To je bilo kasnije, u aprilu. I o tome se dosta priča, američki pilot izjavio je jednom prilikom na mitingu da je pogođen, teško oštećen i da je sletio u Njemačku. Da li u Špangalen, njihovu bazu... Nakon rata sam bio na školovanju u Sankt Peterburgu za sistem S300 i imam potvrdu ruskog generala obavještajne službe da smo pogodili oko 72 cilja. Njima je bilo izuzetno bitno da avioni ne padaju na našu teritoriju. Vazdušni prostor je relativno mali, koristili su aerodrome u okruženju, kako bi čak i pogođeni mogli da prelete 50-100 kilometara i da napuste nebo iznad Jugoslavije."

Iako su tokom bombardovanja stvarali najviše problema NATO alijansi, pripadnici Trećeg raketnog diviziona dočekali su olakšanje kada su prestala ratna dejstva. Ponosni na svoje uspjehe i na sve ono što su uradili vratili su se u bazu, da proslave život! Njihovom zaslugom Srbija danas ima muzejske primjere aviona koje su najveće svjetske sile koristile kako bi dva i po mjeseca gađale Jugoslaviju.

"Kraj bombardovanja zatiče nas u selu Sibač, opština Pećinci, tu smo bili dvadesetak dana. Zvanično, 10. juna prestala su ratna dejstva. Uslijedio je povratak u matičnu bazu Jakovo, i uslijedilo je veliko olakšanje za ljude. Slavili smo život, slavili smo ovo što smo uradili. Svoju zemlju smo časno branili svih 78 dana koliko smo bili u dejstvima! Naša pretpostavljena komanda, 250. raketna brigada odlikovana je ordenom Narodnog heroja i slobodno mogu reći da je to bilo na krilima Trećeg raketnog diviziona. Divizion koji ima jedine primjerke, sada u muzeju, oborenih F16 i F117, kao i potvrdu za B2. Bilo je vjerovatno pogodaka i drugih diviziona, ali pretpostavljam da su oštećenja bila manja i da su oni uspjeli da se vrate u bazu."

"Nakon obaranja F117 i F16 unaprijeđeni smo u viši čin i tu je napravljena nepravda prema potporučniku Aničiću. Jedini čovjek koji nije unaprijeđen, a trebalo je da bude pukovnik. Odgovor nadležnih iz pretpostavljene komande bio je da bi u tom slučaju bilo previše pukovnika. Oni su se bavili kadriranjem dok smo mi mogli glavu za izgubimo. Zašto nije mogao da dobije? Dobijali su mnogi, za mnogo manje zasluge. On je bio tu, non-stop, mogao je da pogine kao i svako od nas. Velika nepravda. Nakon desetak godina izdao je ratni dnevnik 'Smena' koji je promovisan u Beogradu, zatim u Moskvi pred više od 1.000 posjetilaca, pa širom Srbije. Kolega Matić koji je bio član borbene postave i ja idemo sa kolegom Aničićem i održavamo promocije. Bili smo kod Emira Kusturice u Andrićgradu, u gotovo svakom gradu Crne Gore na poziv Andrije Mandića i srpske zajednice, u dijaspori... Pričamo o tome! Što se mene tiče, da se ne zaboravi! To je bilo takvo varvarstvo, napad na jednu slobodarsku državu u srcu Evrope. Šta mislite šta rade u Africi, Aziji, na Bliskom istoku? Mimo odluke Savjeta bezbjednosti, kršeći pravne akte. Što kažu ljudi, prva žrtva NATO bombardovanja je međunarodno pravo."

Nekoliko godina kasnije, Đorđe Maletić je penzionisan kao zastavnik. Tada se pojavilo mnogo više slobodnog vremena i mogao je da ga usmjeri ka fudbalu. "Nakon povratka sa školovanja iz Rusije 2000. godine tražio sam prekomandu da bih bio što bliže porodici, jer sam počeo da gradim kuću. Da se stambeno zbrinem, pošto od stanova nije bilo ništa, iako smo nakon obaranja F117 imali obećanja da ćemo dobiti stanove. To je i 25 godina kasnije ostalo mrtvo slovo na papiru. Morao sam da se oslonim na sebe i 2005. godine odlazim u penziju sa činom zastavnika", kaže nam fudbalski trener dječaka iz Golubinaca i priču završava fudbalom: "Završio sam UEFA licence za rad sa fudbalskim ekipama, trener sam ovdje u Golubincima i radim sa mlađim kategorijama. Radio sam sa seniorskim ekipama u gotovo svim mjestima ovde u okruženju, sve do zonske lige odnosno četvrtog ranga takmičenja."

(MONDO/Dušan Ninković)

BONUS VIDEO: