Od sankcija i izbacivanja iz hotela, preko prijetnji porodicama igrača, sve do vraćanja kući pješke! Od sankcija međunarodne zajednice do igranja za državu koja se raspada u krvi. Sve se to desilo 1992. godine u Tulonu.
Napadaču Crvene zvezde prijetili su da će mu pobiti porodicu, a reprezentaciji su izbacili stvari iz hotela. Fudbaleri su se u Beograd vraćali tako što su pješke prešli hidroelektranu Đerdap, a za sve to vrijeme pobijedio ih je samo svjetski prvak sa Rui Koštom na čelu. Ovo je priča o tome!
"Bio sam i član predolimpijske reprezentacije, tada sam prvi put selektiran, a reprezentaciju su vodili prvo Vlatko Marković, a zatim i Josip Kuže. Međutim tada su počele one ružne političke igre. Sa mladom selekcijom sam otputovao u Tulon, najjači turnir u Evropi u tom uzrastu. Zvali smo se Jugoslavija ali smo igrali bez Hrvata i Slovenaca. Mogli su da igraju oni koji su 1970. godište, a mi smo imali i dječake koji su bili 1974. U grupi smo pobijedili Škote i Amerikance, a izgubili sa 1:0 od Portugalaca koji su bili svjetski prvaci, a predvodili su ih Rui Košta, Sa Pinto... Onda smo u polufinalu bili bolji od Francuza poslije izvođenja jedanaesteraca, a za 'trikolore' su igrali Tiram, Givarš, Dugari... A naš Cicović je odbranio tri penala. I šta se dešava? Stiže vijest da je uveden embargo i da će nas izbaciti sa turnira. Predložili su Francuzima da igraju finale umjesto nas ali su oni bili ponosni i to odbili. I onda smo ipak odigrali finale, ponovo se sastali sa Portugalcima i opet izgubili, samo sa 2:1. Ali smo, što niko nije primijetio i objelodanio bili prvi i to prvog dana koji su prekršili sankcije", navodi Zoran Bata Mirković u fantastičnoj knjizi Milenka Kikovića "50 godina Nesalomivi".
A MONDO je krenuo tim tragom i došao do nevjerovatne priče srpskih fudbalera koji su te 1992. godine prkosili sankcijama cijelog svijeta i uspjeli da odigraju dvije utakmice, pobijede velike Francuze i vrate se kući sa medaljom. I to – pješke! Za MONDO su pričali članovi tog tima – Spira Grujić, Dejan Dimitrijević, Željko Cicović i Albert Nađ!
O pobjedama protiv Tirama, Dugarija, Givarša, o odbranjenim penalima i otpisivanju, ali i o sankcijama, rumunskim vozačima autobusa i prelasku granice pješke, asovi sa početka devedesetih su se prisjetili i ispričali nam nevjerovatnu priču!
"To je bilo kao neko nezvanično Evropsko ili Svjetsko prvenstvo, baš jak turnir. Bili su tu igrači iz Bosne, iz Makedonije, Crne Gore... Bolić, Bajčetić, Mitko Stojkovski, Bečanović iz Nikšića, pa onda Piža Dimitrijević, Rambo Petković...", počinje za MONDO Spira Grujić, a nastavlja Albert Nađ: "Ja sam jedini bio '74 godište. Tu su bili Cicović, Vejsil Varupa, Bata Mirković, Taševski, Dimtrijević, Vuksanović iz Sarajeva, Bolić... Mi smo tamo otišli koliko se ja sjećam kao SFRJ. A tamo nas niko nije očekivao da ćemo doći do finala i kada smo došli do finala, odnosno već u polufinalu stvari su nam bile izbačene iz soba!"
NIKO SE NIJE NADAO, HTJELI SU DA NAS VRATE ZA JUGOSLAVIJU
"Niko nije ni očekivao ja mislim da ćemo dogurati tako daleko, do finala sa Portugalom. Oni su te godine bili prvaci svijeta. Mi smo prošli grupnu fazu, polufinale, borili smo se i u finalu. Izgubili smo 2:1, ali smo se borili do kraja. Na tom turniru sam proglašen za najboljeg golmana turnira, a Rui Košta je bio najbolji igrač turnira", ističe za MONDO Željko Cicović.
Mlada ekipa, ubjedljivo najmlađa na turniru prvi meč je izgubila. Strašni Portugal sa Rui Koštom, Abelom Ksavijerom, Žoržom Koštom i Kapučom pobijedio ih je 1:0. Ipak, bili su toliko mladi da ih to ne poremeti. "U početku poslije nismo bili svjesni onoga što smo učinili, sve do finala. Kad pogledate grupu realno gledano mi smo tu trebali da budemo treći ili četvrti. Međutim kako je vrijeme odmicalo mi smo uviđali da nismo mačiji kašalj i da postoje velike šanse da uz jednu dobru organizovanu igru pogotovo u odbrani uradimo nešto. Kako je vrijeme odmicalo raslo nam je i samopouzdanje. Na kraju smo toliko pucali od samopouzdanja da se nismo plašili ni Francuza ni Portugala. A to smo svojom igrom i pokazali", kaže Spira Grujić.
Kada se izgubi prvi meč nekada mladost zna da sputa i navede igrače da odustanu. A nekada...
"Mladost igra ključni faktor. Taj neki inat. Osjećali smo da smo mi klinci ovdje, ispašćemo. Možda baš zato što nije bilo toliko vjere u nas mlade igrače znaš kako proradio je malo i inat. Sad ćemo mi da dokažemo da možemo! Mislim da je to odigralo veliki plus u našu korist. Malo i uz Božju pomoć smo dogurali do tog finala", priča Cicović.
U tom timu je bio i najveći biser škole Radničkog iz Niša i kasnije fudbaler Crvene zvezde Dejan Dimitrijević. "Pižon sa Nišave" kako su ga zvali, na nekoliko mečeva je zablistao i nakon toga je potpisao i otišao na "Marakanu", ali mu je teška povreda u meču sa Vojvodinom nažalost promijenila karijeru. Kada se danas sjeti – taj Tulon 1992. godine u njegovom srcu ima posebno mjesto.
"Mi smo bili godinu ili dvije mlađi od svih selekcija u Tulonu, bili smo najmlađi tim. Sigurno da smo bili dvije-tri godine mlađi od svih ostalih selekcija i niko nam nije davao nikakvu šansu. Oni su spremali odmah, to sigurno mogu da tvrdim, poslije prvog kruga su spremali da se mi vratimo. Kada smo izgubili prvu utakmicu od Portugala, sve je bilo tako kao da ćemo da se vratimo za Jugoslaviju,", ističe Dimitrijević za MONDO.
NIJE BILO MOBILNIH, JA NISAM NI ZNAO ZA SANKCIJE!
Turnir u Tulonu je počeo 24. maja, a završio se 2. juna. Jugoslavija je 25. maja izgubila od Portugala 1:0, zatim je 27. savladala SAD 3:0, a 29. Škotsku sa Polom Dikovom i Darenom Fergusonom 1:0. A onda su 30. maja došle vijesti – međunarodna zajednica je uvela opšte sankcije SFR Jugoslaviji!
"Iskeno da ti kažem, uopšte nismo razmišljali o tome. S jedne strane jer u tom periodu nije bilo društvenih mreža i mi smo više bili preokupirani i bavili se fudbalom i dobrim rezultatima nego što smo se bavili ratom. Nije bilo ni mobilnih telefona tako da ne znam da li sam se uopšte čuo sa porodicom za vrijeme trajanja turnira. Ali mogu da kažem da sam u tom periodu igrom slučaja od tri posljednje utakmice dvije igrao u Sarajevu protiv Željezničara i Saraeva. Već tada sam osjetio da to više nije naivno, da je odnio vrag šalu, pogotovo poslije ove druge utakmice u Sarajevu. Bilo je ozbiljno, bilo je uvreda na nacionalnoj osnovi. Ali vjerujte mi da su tokom trajanja turnira momci stvarno bili složni. Mi smo funkcionisali kao jedna porodica", ističe Spira Grujić, a Albert Nađ nas uvodi u dramu koja je uslijedila.
"Bilo je priče da nećemo igrati polufinale, međutim Francuzi su bili favoriti i mislili su da će to vrlo lako da prođu, međutim mi smo stvarno odigrali fantastičnu utakmicu. Rambo je bio sjajan i to mi je najžalije što on nije igrao za reprezentaciju koliko je trebalo da igra za reprezentaciju."
MI UŠLI U FINALE, A ONI NAS IZBACILI IZ HOTELA!
Kada su u Tulon došle vijesti da se Jugoslaviji uvode sankcije reakcija je bila dvojaka... Sa jedne strane fudbaleri su mislili lako će sa klincima iz Jugoslavije, pa hajde da ih usput pobijede, a organizatori su požurili da najure srpski tim sa turnira!
"30. maja su nam izbacili stvari iz sobe, međutim zbog mira organizator donosi odluku da mi igramo taj meč sa Francuzima jer su oni očekivali da će da dobiju. Mi se vraćamo sa utakmice sa Francuskom, ušli smo u finale i sve torbe su nam van soba. Ponovo ih vraćamo u sobu i igramo finale sa Portugalom koje smo izgubili. Poslije svake utakmice kako smo išli torbe su nam bile van hotela. Onda kad pobijedimo oni nam ponovo ubace, mi odemo sljedeću utakmicu, vratimo se sa meča, nama opet torbe van hotela", sjeća se Albert Nađ, a Dejan Dimitrijević ističe da je bilo i ličnih problema, prijetnji, da situacija uopšte nije bila ružičasta...
"Pojedinačno su nas zvali na razgovore da vide da li bismo htjeli da igramo, ali u to vrijeme igrati za Jugoslaviju i nositi taj grb, to je bila svetinja. Niko nije pričao da neće da igra. Bili smo u hotelu 10-15 kilometara od Tulona i čekali smo samo da nam jave da li ćemo da odigramo ili nećemo da odigramo finale. Mi smo se spremali, imali smo treninge kao da ništa nije bilo. Jeste to dolazilo do nas, ali mi smo bili uporni da odigramo utakmicu. Imali smo želju, imali smo volju i kvalitet pogotovo", prisjeća se Dimitrijević za MONDO.
"Jedino je tu Bolić imao problem", ističe nekadašnji fudbaler Crvene zvezde. A problem uopšte nije bio mali.
"Sjećam se samo da je Boliću bilo prijećeno da ne smije da igra finalnu utakmicu. On je iz Zenice i prijetili su mu da ako bude odigrao utakmicu da će da mu nastrada familija. Pričali smo mi sa Bolićem i savjetovali smo ga da ne igra utakmicu, ali on je ipak tražio od selektora da ga ubaci u igru. Finalnu utakmicu nije počeo, mi smo gubili 2:0 i molio je trenera da uđe posljednjih 20 ili 25 minuta. Ušao je i odigrao je fenomenalno!", ističe Dimitrijević.
U DRUŠTVU SA RUI KOŠTOM!
Na kraju kada se fudbalski podvuče crta jedini tim koji je toj Jugoslaviji dao gol bila je selekcija Portugala, aktuelnih prvaka svijeta. "Imali smo stvarno fenomelanu odbranu. Cicović je bio fenomenalan na golu, bio je najbolji golman na turniru. Bio je tu Bata Mirković, Stojkovski, Taševski, ja... Mislim da smo stvarno bili uigrani. Znali smo kako ko diše pozadi i jednom vrlo čvrstom i agresivnoim igrom smo došli do toga da primimo golove samo od Portugala i u jednoj i u drugoj utakmici", istiće Grujić, a Dimitrijević koji je na polufinalu protiv Francuske bio uz Cicovića najbolji igrač ne može da prežali izgubljeno finale.
"Sada vraćam uspomene i krivo mi je kako nismo dobili finale. Jer kada je Bolić ušao stvarno smo dobro igrali. Međutim poslije utakmice Bolić se nije sa nama vratio za Beograd nego je otišao za Tursku. Mislim da je on čak proglašen za najboljeg tehničara turnira. Rui Košta je bio najbolji igrač, Elvir Bolić najbolji tehničar, a Cicović je bio najbolji golman. Ja sam bio najbolji mladi igrač. "
PREKO BRANE PJEŠKE, NEĆE RUMUN DA VOZI!
Dva meča na turniru u Tulonu 1992. godine su bila posljednja dva susreta SFR Jugoslavije u bilo kom sportu kao nacionalne selekcije. Izbacivanje stvari iz hotela, prijetnje izbacivanjem i prijetnje Elviru Boliću i njegovoj porodici su samo uvod u nevjerovatno putešestvije tog tima nazad u Beograd...
"Mi smo otišli na turnir kao SFRJ, ali počeo je rat i baš dok smo bii tamo su uvedene sankcije. Nismo imali konekciju i kako da se vratimo. Onda je zahvaljujući jednom našem čovjeku u Parizu organizovan nam je povratak preko Rumunije. Mi smo dugo čekali konekciju iz Francuske, pa smo išli za Rumuniju, pa smo iz Rumunije išli autobusom za Beograd", počinje Željko Cicović. Ali se Albert Nađ mnogo bolje sjeća potpuno nerealnog putovanja nazad!
"Krećemo nazad, imali smo karte samo od Tulona do Pariza, dalje nismo znali kako. Оnda smo došli u Pariz i tamo je bio fudbalski menadžer Milan Ćalasan i on nam je kupio karte do Bukurešta ili Temišvara za avion. Poslije nas je neki autobus koji je bio toliko mali da nismo mogli da sjedimo svi u autobusu vozio iz Temišvara ili Bukurešta do Kladova. Do granice, ali do brane! Autobus naš nije mogao da dođe preko brane do nas, pa smo mi pješke preko brane nosili sve one stvari i čekao nas je 'Putnikov' autobus na drugoj strani i tako smo došli!"
Ubjedljivo najmlađi u toj ekipi Albert Nađ ipak nije imao problema sa prevozom u trošnom rumunskom autobusu... "Pošto sam bio toiko mali za mene je dovoljno prostora! Mogao sam i da legnem. Stvarno neko putešestvije nevjerovatno, ali lijepo sjećanje. Jedno iskustvo koje i dan danas pamtim. Opet ti ponavljam, sjećam se sa torbama pješači nas 20 momaka preko brane da bi nas čekao 'Putnikov' autobus jer ovaj Rumun nije želio da nas vozi preko!"
Ipak, nisu svi stigli nazad. Elvir Bolić je ostao u Parizu i tu se nažalost završila njegova priča u crveno-bijelom dresu. "On je igrao finale i jedino što se nije vratio sa nama iz Pariza. Bio je igrač Crvene zvezde i ostao je u Parizu i kasnije je odatle potpisao za Galatasaraj. Koliko se ja sjećam bilo je prijetnje, ali je on igrao, ali se nije vratio sa nama u Beograd."
NAS NISU TIMARILI, ZATO SMO TAKVI!
Ipak, cijelo to iskustvo, kako na terenu tako i van njega, duboko je ostalo urezano u sjećanja i srca svih koji su bili dio tog tima. A i kasnije je obilježlo karijere svih tih mladih momaka!
"Mislim da je taj turnir mnogo uticao na naše karijere. Mnogo nam je pomogao što se tiče samopouzdanja i iskustva. Jer nije malo igrati za reprezentaciju Jugoslavije na tako važnom takmičenju. Igrati protiv Francuza i Portugalaca. To je bilo neprocjenjivo iskustvo. To iskustvo i samopouzdanje koje smo stekli nam je mnogo pomoglo u daljim karijerama. Veliki broj tih igrača je imao uspješne karijere, neki dobre, a neki i vrhunske. A za neke je taj turnir bio prekretnica", ističe Spira Grujić, a Željko Cicović samo može da se složi. "Svako veliko takmičenje ima svoju draž, ali taj turnir je baš ostavio veliko i duboko sjećenja u meni. Bili smo mladi i željni dokazivanja. Većina nas je poslije tog turnira dospjela u žižu javnosti, kako inostranstvu tako i kod kuće. To je bila neka odskočna daska za dalju karijeru."
Neke sadašnje generacije teško da bi se u takvom vremenu i u takvoj situaciji snašle. Tadašnji igrači, kao i tadašnji ljudi generalno, bili su drugačije "baždareni". "Mislim da smo prije sazrijevali, jer nas roditelji nisu timarili. Nisu nas tetošili. Da te voze na trening i sa treninga, ako je jako sunce ili pada kiša da ne treniraš... Ne, to nije bilo. tada tako. Nisu imali vremena za nas ili se nisu toliko bavili nama. Mi roditelji smo najveći krivci zašto su mlađe generacije kakve jesu, mi roditelji. Zimi da ne izađemo da igramo po snijegu da igramo? Pa nije bilo šanse, jedva smo čekali da padne snijeg, sasvim drugo neko vrijeme", prisjeća se Albert Nađ.
A Željko Cicović, sada ključni čovjek za rad sa golmanima u Las Palmasu na nivou cijelog kluba ističe da to ipak nije za poređenje. "Baš dosta komentarišem sa kolegama i pričamo o našem vremenu i sadašnjem vremenu. Jeste, dosta smo bili ozbiljniji i dosta smo bili zreliji. Ali ne možemo porediti, mi smo živjeli u jednom društvu, a današnja djeca žive u drugom društvu. Sve je to povezano. Evo ja gledam u Španiji u posljednjih deset godina rijetko kad vidite djecu da igraju na dva golića ili da igraju basket napolju... To se izgubilo. Tako da sva ta promjena društva, danas je ovo društvo i život su toliko ubrzali, tako da se ja stvarno čudim kako ljudi uspijevaju da izađu na kraj sa svojim obavezama. A to je tako i kod nas i ovdje i u Francukoj i u Njemačkoj i bilo gdje. Zato mislim da to nije samo stvar to što smo mi sa Balkana", ističe Cicović koji je i do dan danas bio i ostao – iz Jugoslavije!
"Ja uvijek kada me pitaju odakle si ja kažem: 'Iz Jugoslavije!' Ali Jugoslavija ne postojii? Pa ja sam rođen u Jugoslaviji, a sad što ne postoji nije moja krivica nego krivica političara!", završava ovu nevjerovatnu priču za MONDO kultni golman Rada, Las Palmasa i – Jugoslavije.
Tog 30. maja međunarodna zajednica je riješila da su Srbi krivi za sve. Ipak, pogrešnom procjenom Francuza, sa idejom da će lako dobiti neke klince sa Balkana, SFRJ je nastavila da živi još makar te dvije utakmice. Uz prijetnje, probleme i pješačenje nazad kući, bio je to jedan od prvih znakova onoga šta nas čeka u narednim decenijama. Izdržali su to tada ovi momci, izdržali smo i svi mi, sve do sada. I još se ne predajemo.
(MONDO, Nikola Lalović)