Zlatan Ibrahimović govorio je o religiji i objasnio zašto nije "preuzeo" vjeru svojih roditelja. Sve ima veze sa smrću njegovog brata Sapka.
Zlatan Ibrahimović jedna je od najintrigantnijih ličnosti među sportistima i to pokazuje iz intervjua u intervju. Tako je sada tokom američke turneje Milana, kluba u kome radi kao savjetnik vlasnika Džerija Kardinalea, govorio o vrlo osjetljivoj temi religije, zbog koje su ga u prošlosti mnogi čak i zamrzili.
Navikli smo da Zlatan Ibrahimović godinama provocira na hrišćanske praznike i time navlači gnjev vjernika, međutim gotovo da nikada javno nije govorio o svom stavu na tu temu. Sada je za "Atletik" Zlatan otvorio dušu i pokušao je da svima približi šta zaista misli o temi koja je od pamtivjeka interesovala čovjeka, a i dan-danas je predmet svađe, čak i raskola u društvu. Zlatana to uopšte ne interesuje...
"Zlatane, ti si sin katolkinje i muslimana - da li si religiozan?", glasilo je novinarsko pitanje na koje je Ibrahimović imao spreman odgovor: "Ne. Ja vjerujem samo u poštovanje. Tako da ako kažem da 'samo Bog može da mi sudi', na koga ja tu uopšte ciljam tim riječima?", poručio je Zlatan i objasnio da iako te riječi ima istetovirane, one nisu upućene njegovim kritičarima nego njemu.
"Daću ti jedan savršen primjer. Kada je moj brat preminuo, imao je leukemiju. Gdje je bio Bog da mu pomogne? Svakog dana se zahvaljujete Bogu, molite se Bogu. Gdje je taj Bog bio tada? U mom svijetu, ja sam svoj Bog. To je ono u šta ja vjerujem i to je dio mog razmišljanja".
Zlatan dodaje i da ima budističke tetovaže na leđima, i da ih je ciljano tamo stavio da ih "ne gleda svakog dana" pošto bi se tako samo umorio, dok dodaje i da je bitnu ulogu u stvaranju njegove ličnosti odigralo i detinjstvo koje je bilo teško. Zlatan je rođen u Malmeu, ali iz braka jugoslovenskih doseljenika - majka Jurka je Hrvatica, a otac Šefik sa područja BiH - koji su u potrazi za boljim životom otišli u Skandinaviju.
"Uvijek je bilo mnogo discipline. Otac mi je govorio da dođem kući do osam uveče, nisam smio ni minut preko jer bih bio kažnjen. Kako sam bio kažnjen? Agresijom. Svaka porodica ima različit način vaspitanja. U mojoj porodici je to bio malo teži put i oni dolaze iz problematičnih sredina. Oni su se upoznali 10 godina prije ratova na Balkanu, a tek kada je i rat došao, sve je bilo još teže za nas. Okruženje je bilo jako, jako teško", objasnio je Zlatan Ibrahimović, još jednom potpuno iskreno i otvoreno o svom životu.
ŠTA SE DESILO SA ZLATANOVIM BRATOM?
Jednu od najtežih životnih epizoda Zlatan Ibrahimović opisao je u knjizi "Adrenalin: Moja neispričana priča" gdje se dotakao smrti svog brata Sapka. Nažalost, preminuo je u 42. godini od leukemije i to je veoma pogodilo slavnog fudbalera koji se do dana današnjeg nije oporavio od toga.
"Ne želim da razmišljam kakav ću biti kad ostarim i kako će stariti moje tetovaže, namjerno sam ih istetovirao na leđima da ih ne bih gledao. Nemam tetovaže na nogama, tu su samo ožiljci zbog mog stila igre i moje fudbalske istorije. Na ruci sam istetovirao datum rođenja mog brata Sapka koji je umro u 42. godini, 30. april 1973. Leukemija ga je odnijela za samo 14 mjeseci, zato ne želim da razmišljam o budućnosti i koncentrisan sam isključivo samo na ovaj trenutak, na sadašnjost", piše u knjizi švedskog napadača.
"Pokušavam da ne protraćim ni sekunde i trudim se da budem što je moguće bliži svojim sinovima i da provodim vrijeme s njima i s ljudima koje volim jer znam da život leti i da je dovoljan jedan ljekarski pregled da se sve zauvijek promijeni".
"Kad sam pitao Sapka kako je primijetio da je bolestan, ispričao mi je da je hodao ulicom i da je odjednom počeo čudno da se osjeća, kao da tone u trotoar. Osjećao se kao da je pod vodom, nije mogao da diše. Otišao je odmah u bolnicu i podvrgnuo se nizu pretraga, njemu nisu ništa rekli. Narednog dana, ljekar je nazvao mog oca i sve mu ispričao", pitao ga je kakva je u pitanju leukemija i dobio je odgovor "agresivna", a nažalost stanje se nakon početnih terapija nije popravljalo, štaviše djeluje da mu se samo pogoršalo."
"Sapko je počeo s terapijama, ali mu se stanje u nekoliko mjeseci pogoršalo. Vratio sam se iz Pariza gdje sam igrao i zatekao ga otečenog, bez kose, već se teško kretao. Bilo mi je jako teško da ga gledam u takvom stanju. Nisam bio spreman. Morao je da pije gomilu lijekova kako bi se osjećao bolje, ali bilo je to tek nakratko. Tata ga je odveo u kupatilo pa se vratio u dnevni boravak i prvi put mi priznao: Nema nade. Pogledao sam ga i shvatio ozbiljnost njegovog pogleda. Nisam mogao da dišem, ni da progutam. Ali, kako? Sapko mi je davao nadu, a tata mi je oduzimao. Sa svom fizičkom snagom koju sam imao, sa svim novcem, sa svim poznanstvima, nisam mogao ništa da učinim da pomognem bratu. Osjećao sam se potpuno nemoćno, kao apsolutna nula. Bio sam uništen".
"Sapku se stanje dodatno pogoršalo, odveli smo ga u jednu ustanovu, ali je tu ostao samo sedam dana. Nije mu odgovaralo. Tada je tata odlučio da ga vrati kući. Samo što je on bio iscprljen od bola i napora kojima je bio izložen dok je negovao sina, 24 sata dnevno preko godinu dana. Nije se odvajao od njega ni na minutu. Oslabio je, više nije mogao ni da ga podigne iako je Sapko već tada bio lagan kao perce. Bio je primoran da ga vrati na kliniku. Krećem prema klinici, zovem tatu, on izlazi odatle i kreće mi u susret pa zajedno odlazimo do Sapkove sobe. Već je u komi. Nepravilno diše. Tata mi objašnjava da se produžavaju intervali između jednog i drugog udisaja. Sjedim u podnožju kreveta, ali teško mi je da pogledam brata, ne mogu, samo slušam dah koji se produžava. Nakon 15 minuta, tata govori: Eto, gotovo je... Šta? Ne diše više".
"Sapko je sačekao da dođem pa onda umro, želio je da budem tu, pored njega. Apsolutno sam ubijeđen u to. Dokasno sam spavao, doručkovao bez žurbe, radio sve natenane, ali on me je čekao. Tek kad sam stigao, nakon deset minuta, moj brat je udahnuo posljednji put. Tata ustaje da bi ga pokrio plahtom, a ja ga zaustavljam: "Ne, ne diraj ga. Neka neko drugi to uradi".
Sahrana je održana po muslimanskim običajima, a za spuštanje u raku otac Zlatana Ibrahimovića odabrao je šest najbližih ljudi. I sam je bacio prvi komad zemlje u grob...
"Zatim je red na mene, i ja činim isto, jednom, dvaput, ali dalje ne mogu. Puštam lopatu da padne. Prekriti ga značilo bi prihvatiti da je mrtav, a u mojoj glavi Sapko je još bio živ. Ne mogu da priznam da ga više nema. Bio je premlad, bio je moj brat. Pridružujem se porodici i plačem okružen njima. Tata nije pustio ni suze. Narednog dana vratio se sam na grob i plakao cijeli dan, od jutra do večeri."
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!