Svetislav Pešić objavio je knjigu u kojoj je uspio da sumira bogatu karijeru, a najavio je da nastavka ove knjige neće biti. Bio je izuzetno raspoložen na predstavljanju, pa se cijela sala smijala njegovim forama.
Nikada nije kopirao druge uvijek je sam krčio stazu do uspjeha.
Zato je Svetislav Pešić napisao knjigu "Moja igra moj put". Priča o čovjeku koji je stvorio "Beli Harlem", od Bormija do Indijanapolisa. Iskreno, oštro i emotivno je otkrio sve prepreke koje je prošao na putu do uspjeha, sada je to podijelio sa svima.
U hotelu "Kraun Plaza" je predstavio svoju knjigu, a o tome su pored selektora Srbije uživo govorili Vlade Divac, Dejan Bodiroga i Marko Pešić, dok su se putem video linka uključili Predrag Stojaković, Mark Gasol, Nemanja Bejlica, Emir Kusturica...
A, hala je bila premala da primi sve zainteresovane, došli su Dino Radja, Predrag Danilović, Željko Obradović, Dejan Radonjić, Dejan Tomašević, Nenad Krstić, Milan Gurović, Božidar Maljković, Milorad Vučelić, Marko Kešelj, Vuk Radivojević i mnogi drugi...
Pogledajte detalje sa predstavljanja knjige:
“Htio sam sve što sam uradio, od uspjeha, prepreka, razočarenja i svega da pretočim u knjigu. Doduše, neće biti druge knjige. U našem trenerskom poslu treba znati saradjivati. Tako i u ovoj knjizi. Imao sam više vremena sada zbog korone. Počeo sam da pišem 2016 .godine, kad sam mislio da je kraj. Onda dođe neka ponuda, ja se pravim važan da sam pri kraju. Uvijek sam se pitao ko će sve ovo da čita, ponosan sam. Mi u Pirotu imamo izdavačku kuću koja slavi 25 godina” sa osmjehom kaže Pešić.
Obratio se svima iz Amerike Peđa Stojaković.
“Svi mi smo dali doprinos i dan danas smo ponosni. Trener je u knjizi podijelio mnoge lijepe detalje, možda i najvažniji dio odnoss sa mladima. Reprezentaciji Srbije želim da napravi mnogo uspjeha u budućnosti”, rekao je Stojaković putem video linka.
Poslije njega je na binu stao Vlade Divac.
“Kari, svaka čast, ali podrška i Veri i Marku. Putovao sam dosta tada iz Prijepolja u Kraljevo, mene su otjerali odmah. Kada sam vidio moje ime u novinama da sam kandidat za kadetsko prvenstvo mojoj sreći nije bilo kraja. On je za nas bio autoritet, ali ono što smo najviše ponijeli je to što nas je naučio da budemo profesionalci i da radimo sve što treba da se uradi”, otkrio je Divac pričajući o uspjehu iz 1987. u Bormiju.
Na to se nadovezao Pešić.
“Ja sam bio mlad trener, učio sam od njih, oni od mene. Radili smo zajedno, mada je mnogo više vremena bilo za pripremu. Bili su izuzetno talentovani, ali je trebalo vrijeme da se taj talenat iskoristi. Momci su pobijedili sve, na pripremama za Bormio smo igrali sa seniorskim timovima što je dalo samopouzdanje. Svi su nam zavidjeli. Zato sam se danas i vratio, da nam i danas zavide.”
Nezaobilazna tema bio je Indijanapolis. Posebno četvrtfinale sa Ameikancima.
“Kad smo njih dobili naši navijači su odmah pripremili slavlje, da ne moramo dalje da igramo. Tadašnji sistem je bio dugačak, pa si neki meč mogao i da izgubiš. Stvarno smo se spremali za Amerikance. Kada je počela utakmica ja sam se pitao kako ćemo mi ovo da dobijemo. To je atletika, brzina, skok, ne možeš da vjeruješ. Dođeš sa nekim planom i idejom. Mi treneri nismo aplaudirali našima kada daju poene”, priča Pešić.
Sa njim se složio Divac.
“Nije me Kari vratio u reprezentaciju za Angolu, već za Ameriku. Nismo očekivali četvrtfinale, već finale. To je definitivno ogroman uspjeh.”
Potom je na binu izašao Dejan Bodiroga, odmah poslije obraćanja Marka Gasola.
“Desio se jedan od najvećih uspjeha u Indijanapolis, onda dolazi Kari i kaže da imamo tri dana, pa da idemo u Barselonu. To dovoljno govori koliko je on bio posvećen i kolika su očekivanja bila u Barsi. Pritisak je bio veliki”, kazao je Bodiroga.
Odmah se Pešić šalio u svom stilu.
“Kakav pritisak? Pritisak osjeća onaj koji nema znanje, mi treneri nemamo pritisak. Možda je Bodiroga imao veći pritisak, jer je toliko pobijeđivao. Ja sam samo došao tu kao svjetski i evropski prvak”, nasmijao se Svetislav.
Uslijedio je razgovor o polufinalu i finalu Svjetskog prvenstva 2002. godine.
“Ja se sjećam samo onoga što je bilo na kraju. Stojimo na postolju, desno Argentinci, lijevo Nijemci na postolju. Tu dosta mojih igrača i sin Marko. Razmišljao sam da li tada da odem u penziju. Vjerovatno neka motivacija velika”, priča Pešić.
Nekadašnji centar Sakramentan se prisjetio svega takodje.
“Mi smo se ispraznili protiv Amerikanaca. Onda smo na poluvremenu gubili od Novog Zelanda, koji je trebalo da dobijemo. Koturović je odigrao sjajan meč, a mogao je skandal da izbije. Oni su igrali svoj ples ‘Haku’ kreću ka njemu, uspjeli smo da ga zaustavimo” prepričava Divac.
Bodiroga je ispričao detalj iz svlačionice na poluvremenu protiv Novozelandjana.
“Kari je htio sve da podigne pa je i meni i Peđi i Divcu imao šta da kaže individualno. Mi Amere ne bi dobili bez Gurovića, Peđa protiv Novog Zelanda, ja u tom finalu, da ne nabrajam sve.”
Sjeo je tada pored Divca Marko Pešić.
“Svi pričate o tati, ali je mama broj jedan. Ona je glavni razlog svih ovih uspjeha i što je porodica na okupu. Još nisam pročitao knjigu i dobro je što je samo 300 stranica, da je sam pisao bilo bi mnogo duže”, kazao je Marko i dodao da mu je 1993. naređeno da uzme njemački pasoš i da mu se nije ostvario san da zaigra za Jugoslaviju, ali jeste san o medalji sa Nijemcima.
Uključio se zatim Bjelica.
“Treneru, vjerovali ste u mene kao mladog igrača. Nije bilo lako, ali ste mi pokazali da nema prečica na putu do uspjeha. Nadam se da ćemo se vidjeti na ljeto, ako zaslužim poziv u reprezentaciju.”
Nije propustio priliku da se našali dok je okupljenima poklonio svoju knjigu.
“Mislili ste da Piroćanci ne dijele poklone”, nasmijao je Kari sve prisutne.