MONDO REPORTAŽA

Ludo i brzo sa Isusom i Čikago Bulsima! Zavukao sam se u uličice Manile - spasili me ručka i čika sa triciklom! (VIDEO)

Autor Dragan Šutvić

Mnogi su rekli - nemojte da se vozite džipnijima. Ma nema šanse to da propustim! I bilo je ludo i brzo, mada se u jednom trenutku jesam uplašio da ću da ostanem u najmanju ruku bez novčanika i telefona, a možda i... Od izvještača MONDA sa Mundobasketa Nikole Lalovića

Izvor: MONDO/Nikola Lalović

Džipni! Ako niste nikada čuli za ovu riječ, a zvuči vam poznato postoji razlog. Ovo je kovanica napravljena od reči američkog "džip" i filipinskog "džitni" i predstavlja najpoznatije prevozno sredstvo na Filipinima.

Pisali smo već o tome kako je Manila razorena do temelja na kraju Drugog svetskog rata, a kada se to desilo i kada su se što američke, što japanske trupe povukle iz zemlje morao je narod nekako da se kreće među ruševinama. Srećom po Filipince Amerikanci su im makar ostavili gomilu rashodovanih vojnih džipova, a onda je na scenu stupila filipinska snalažljivost kao i njihov specifičan osjećaj za estetiku. Neki bi rekli kič, ja bih rekao - barokno azijski!

Džitniji su bile tradicionalne kočije koje su se vozile nekada na Filipinima, a kada su se Filipinci dočepali američkih džipova odmah su ih modifikovali. Ukrasili su ih bojama, crtežima i natpisima pa je tako svako to vozilo na ulici jedinstveno umjetničko djelo. Takođe postavljene su paralelne klupe iza pa u jednom džipniju može da se vozi 20 do 30 ljudi, a kada dolazite na Filipine uglavnom vam kažu da se džipnija manete i da svuda idete taksijem. Nema šanse!

GAS, KOČNICA I 193 CM U DŽIPNIJU - SPASLI ME RUČKA I TAPACIRUNG!

Naravno da sam morao da probam vožnju ovim simbolom filipinske kulture, pa sam sa koleginicom Sofijom riješio da obiđem krug. Računali smo, pošto blizu hotela postoji okretnica džipnija na kojoj se parkiraju da će nas u nekom trenutku ljubazni džipnista vratiti na mjesto odakle smo krenuli. Dosta loša procjena.

Osnovni razlog zašto vam svi kažu da kao stranac ne ulazite u džipnije je što je koncept stanica, voznog reda i rute puta dosta proizvoljan, tj. džipnista vas vozi gdje se njemu ćefne, a vi mu iza leđa vičete da stane pa onda iskačete na ulici napolje, nekad i nasred raskrsnice. Ako hoćete da uđete u džipni negdje van te okretnice dovoljno je samo da mu mahnete. Čak i ako je zadnji kraj vozila nakrcan sa 30 ljudi staće vam, jer, bože moj, naši smo. Staćemo, evo samo Vi gospođo ispred, malo naprijed, vidite tu ta dva milimetra što ima slobodno...

Filipinci su nevjerovatno ljubazni i predusretljivi i nisu nas gledali sa gađenjem (što bih ja, da sam Filipinac, sigurno uradio) kada smo krenuli da snimamo svoje vlogove i slikamo unutrašnjost džipnija u koji sam sa 193 centimetara jedva ušao. Karta se plaća tako što pružite novac putniku pored sebe, pa on dodaje onom pored sebe i tako sve do vozača. Cijena nije sitnica - 14 filipinskih pezosa ili 28 dinara! Putevi ni sada nisu baš jača strana filipinske infrastrukture, pa se sve drmalo dok smo se vozili, što je rezultiralo time da sam redovno lupao glavom o krov džipnija. Srećom filipinska naklonost ka tapaciranju krovova automobila mi je dosta pomogla da to prođe bezbolno. Takođe, srećom postoji ručka na krovu, pa sam uspio da ne ispadnem sa kraja klupe jer osim što su putevi loši ko god je bio u Aziji zna kako se ovdje vozi. Postoji samo pravo jačeg i bezobraznijeg, tako da svi sjeku krivine, uleću u ulice, naglo koče... Nema opuštanja u džipniju, ako nećete da se olupate o beton kao jaje kad džipnista sa osmijehom na licu vidi nekog da mu maše sa ulice jer hoće da uđe. Nagaziće kočnicu kao da sutra ne postoji, pa vi vidite da skrolujete Instagram dok se vozite...

Vozač nas je sve vrijeme pitao gdje hoćemo da idemo, očigledno zabrinut da ovako izgubljeni ne zalutamo, a kada je na kraju shvatio da mi očekujemo da nas on vrati na isto mjesto samo je odmahnuo glavom. Od toga nema ništa drugovi i drugarice, sad ću ja da vam stanem nasred ovog ogromnog bulevara, pa tu odmah zaustavite prvi džipni koji ide na ovu stranu i on će da vas vrati nazad. Džipniji su stvarno dolazili, ali su bili redom dupke puni, mada izgleda samo za naše standarde. Čekali su nas da uđemo i vjerovatno se čudili što oklijevamo, ali jednostavno na klupama nije bilo nimalo mjesta.

MA ŠTA IMA VEZE, VIDI GA OVAJ ČIKA SA TRICIKLOM

Koleginica Sofija i ja smo na kraju odustali od povratka kući džipnijem jer smo ugledali bolju alternativu. Motor sa minijaturnom prikolicom sa strane, zapravo tricikl kakvih ima svuda po Manili je čekao sa strane ulice. Dvojica lokalaca su bila pored u razgovoru i čim smo prišli i rekli "Araneta" odmahnuli su glavom i rekli "može samo do Ali Mola". Srećom to je na deset minuta hoda od arene i našeg hotela pa smo pristali. Nekako smo se nagurali u prikolicu i krenuli.

Kvalitet usluge nije baš sjajan, ovdje se tek sve živo trese i imate utisak da ćete ispasti svakog momenta, skretanja su još oštrija, ali pošto je sa ručke tricikla visio krst to sam shvatio kao znak da će nas brat u Hristu odvesti na destinaciju u komadu. Ipak, za razliku od džipnija koji moraju da idu ulicama tricikli baš i ne moraju, zato i jesu toliko popularni u Manili u kojoj su gužve tolike da nekada ljudi samo izađu iz svog automobila nasred ulice i vrate se sutradan po njega.

Malo je reći da mi nije bilo svejedno kada je triciklista riješio da iskoristi sve prečice koje zna. Odjednom je sa bulevara skrenuo ne u uličicu, nego bukvalno prolaz između kuća! Jedva je i mali tricikl tu prolazio, a u susret su nam dolazili lokalci koji nisu izgledali baš najveselije... Proradio je Evropljanin u meni, ali kao i obično prevario me je. Uplašio sam se bez razloga i zapravo je vozač samo prilično skratio put i dovezao nas na kraju na odrednicu. Prilično istumbane i istraumirane, ali čitave. Jedino je baš zategao sa cijenom, uzeo nam je cijelih 50 pezosa ili ti 100 dinara, mislim stvarno...

NE LOMITE MI DŽIPNIJE

Filipinske su se vlasti sada nažalost sjetile da su džipniji izvor zagađenja (valjda ovih milion Tojota što se voze po gradu ide na cvjetni pogon) pa pokušavaju da ih sklone sa ulica. Svakako je inicijativa da se napravi efikasniji javni prevoz odlična, ali džipniji su nešto najbliže javnom prevozu što ovaj grad ima. Lokalno stanovništvo se po pristupačnim cijenama vozi i oni očigledno znaju gde koji džipni ide i to im odgovara. Čak nema ni neke pretjerane podjele u smislu da se džipnijima vozi samo sirotinja. Viđao sam i nekakve službenike, kompjuteraše i slične Filipince srednje klase u njima. Jednostavno mnogo je lakše kada je gužva pobjeći iz džipnija nego iz ličnog automobila.

A da ne pričamo o tome koliko su džipniji lijepi i autentični. Na njima može da se vidi sve - od biblijskih citata i slika Isusa i bogorodice, preko logoa Čikago Bulsa, do Spajdermena, logoa Pirelija, raznih zmajeva, tigrova i ostalih egzotičnih životinja i mitskih stvorenja.

A ŠTO IH ONI ŠARAJU?

Najvjerovatnije je razlog za to - kalesa! To su bile dvokolice koje su se koristile za prevoz tokom španskog kolonijalnog perioda i više od 300 godina su bile najčešći vid prevoza na Filipinima. One su bile jarkih boja i ukrašene, a čak ih je 40-ih ostalo 7.000 u Manili. Ima ih i sad nekoliko desetina i služe kao turistička atrakcija.

Naravno, opasnost u džipnijima je tipično evropocentrična boljka. Da, sigurno je da u onoj gunguli i haosu neko može da vas odžepari, ali ni u 50-ici u špicu u Beogradu nije baš poželjno da ostavite nekome novčanik na izvol'te. Zapravo su svi Filipinci u džipniju sa nama bili jako ljubazni i htjeli su da nam pomognu. Doduše, umrli su od smijeha kada su čuli da planiramo da nas džipni vrati na isto mjesto sa kog smo krenuli.

Iako još uvijek ima mnogo džipnija preostalih iz one prve generacije napravljenih od američkih ratnih džipova japanska i južnokorejska industrija je u duhu kapitalizma i slobodnog tržišta odmah uspjela da se probije na ovo tržište i počne da pravi nove džipnije. Bez organizovanog javnog prevoza u Manili od kraja drugog svjetskog rata pa sve negdje do sedamdesetih i osamdesetih skoro svi su se vozili džipnijima. Sada svako malo imućniji ima Tojotu i zato su nastale ovolike gužve po gradu, a bilo bi zaista lijepo da vlasti ne uspiju u svojim ekološkim namjerama i da džipniji još dugo ostanu na ulicama Manile.

Lijepi su, šljašte, pristupačni i postali su simbol filipinske kulture, šteta bi bilo da nestanu. Tako da, ako dolazite na Filipine - obavezno se vozite džipnijem. Samo pazite glavu i džepove i držite se za ručku na krovu. Zvuči kao gradski prevoz u Beogradu, zar ne?

Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!