Koga Srbija da se plaši, kada ima Aleksu Avramovića? INTERVJU - Samo da je ta lopta ušla, životima bismo branili koš!

Kada za nešto vrijedno radiš, ulažeš trud, ulažeš sebe do posljednje kapi znoja, onda nema šanse da rezultat ne dođe. Ponekad je za to potrebno ići nekim zaobilaznim putevima, ali sve u nekom momentu dođe na svoje. Aleksa Avramović najbolji je primjer toga. Čekao je svoju šansu, išao korak po korak, od nasmijanog momka koji je igrao univerzitetsku ligu do istog tog nasmijanog momka koji igra Evroligu i ima srebro sa Svjetskog prvenstva. Postao je tihi heroj nacije i čovjek koga mnogi gledaju kao da im je iz kuće izašao.

Od Čačka i Beograda, preko Varezea, Malage, Madrida, pa do ispunjenja svega onoga što je zamišljao kada je prvi put uzeo loptu u ruke. Upravo je on bio sagovornik MONDA u novogodišnjem intervjuu u kom je otkrio pregršt zanimljivih stvari. Ovaj intervju prvobitno je bio planiran poslije uspjeha u Manili, tada je bilo određenih poteškoća, sve to vrijedilo je čekati. "Hvala vama na strpljenju. Strpljen, spasen", sa svojim karakterističnim osmijehom počinje Aleksa razgovor za MONDO.

Prvo pitanje bilo je u vezi sa povredom zgloba zbog koje je trenutno van terena. "Dobro je sve. Prve prognoze bile su loše, odradili smo poslije nekoliko dana rendgen i magnet, nije bilo kidanja ligamenta ni preloma, naprsnuća, što je važno za oporavak. Imao sam tešku distorziju skočnog zgloba, bez vitalnih oštećenja."

Konstatujemo da to znači da će ubrzo na parket, moglo bi to da bude za oko dvije nedjelje. "Počeo sam da treniram, uskoro se nadam da ću dobiti dozvolu da trčim, imam blagi otok, vremenom će da se iskorijeni i prođe. Pratim savjete ljekara, neću žuriti, vratiću se uskoro."

RETROSPEKTIVA GODINE

Godina 2023. za Avramovića bila je takva da bi mogao film da se snimi. Prepuna oscilacija, uspona, padova, sreće, suza... Nema šta mu se nije dogodilo. "Fantastično iskustvo u svakom pogledu. Na životnom i reprezentativnom planu, sa Partizanom sam osvojio ABA ligu, srebro na Mundobasketu. Iz moje perspektive, najuspješnija u karijeri, nadam se da će sljedeća biti još uspješnija."

Mogla je da bude skoro savršena, da je na Svjetskom prvenstvu osvojeno zlato, mada naš sagovornik na to ne gleda tako. "Ne žalim ni za čim. Neko će reći da je žal zlato iz Manile, ali je srebro veliki uspjeh. Sve bih opet ponovio, radio bih isto, to je bilo divno iskustvo, divan rolerkoster. Malo se povrijedim, osvojim titulu, pa se povrijedim, osvojim medalju, pa se povrijedim, vratim se. Godina puna sitnih pehova, stvarno sitnih, svaki put sam se vraćao kao jači i ne sumnjam da će tako biti. To je takav mentalitet, vjerujem uvijek da ću se vratiti jači, bitno je za svakog sportistu da tako gleda. Ima mnogo gorih stvari koje se dešavaju."

Ako se pogleda njegova lista povreda, djeluje kao da je MMA borac, a ne košarkaš. Na to se samo nasmijao. Povrijedio je ruku pred Evropsko prvenstvo 2022. godine, na teren se vratio tek krajem decembra. Onda se opet povrijedio u plej-of seriji sa Realom i morao je na operaciju. Onda je poslije uspjeha u Manili na meču protiv Cedevita Olimpije doživio prelom nosa, pa na kraju distorziju zgloba protiv Armanija...

"Vrlo rijetko mi se to dešavalo u prošlosti, prije Partizana povrijedio sam se samo jednom i to mišić. Izvrtanje zglobova po 2-3 dana i ćao. Ovo sada, četiri preloma, teška distorzija. Iz povrede lijeve ruke sam se vratio brzo, ova desna šaka je bila problem, najteža povreda, jer se dugo uspostavljala dijagnoza, ali je to bilo 2022. godine, pa se ne računa za ovu. Bogu hvala imam sjajan medicinski tim i u klubu i u reprezentaciji, znaju koliko ih poštujem, cijenim i volim, beskrajno sam im zahvalan."

REPREZENTACIJA I MUNDOBASKET

Poslije titule u klubu odmah se pridružio ekipi Svetislava Pešića. "Nisam bio umoran, bio sam baš odmoran, izašao sam iz povrede zbog koje sam pauzirao oko četiri nedjelje, pa trening. Prava regeneracija, trenirali smo svi punim gasom do Manile i razvaljivali. Svaki trening, bilo je naporno, mada je uvijek bilo lijepo i to je dalo uspjeh. Nikad nema mjesta za umor kod mene", priča Aleksa, hrabro srce "orlova" i igrač koji ne gleda ko je rival, gleda samo svoj grb na dresu i nije mu važno da li je sa druge strane Austrija ili Kanada.

Nadala se cijela nacija da će na Mundobasketu Srbija biti u najjačem sastavu sa Nikolom Jokićem, Vasom Micićem, Vladimirom Lučićem... "Nismo tako gledali, ko je došao, tu je bio. Zaboravili ste da spomenete i Nikolu Kalinića, to su četvorica igrača iz startne petorke. To je potpuno druga ekipa koja je otišla na Svjetsko prvenstvo. Svi ti momci koji nisu došli osjećaju pripadnost, imali su svoje razloge, kada smo osvojili srebro zajedno smo proslavili, svi su bili tu, imamo fantastičnu hemiju, uvijek mi je lijepo kada se okupimo i družimo. Radimo lijepe stvari."

Vratili smo se malo na početak ljeta i prve mečeve u grupi u Manili, dueli sa Kinom, Portorikom i Južnim Sudanom bili su neka vrsta zagrijavanja za drugu fazu i duele sa Italijom i Dominikanskom Republikom.

"Igrali smo fantastično, pa su bile teže utakmice sa Italijom i Dominikanom. Bogu hvala izgubismo od Italije, to kažem, jer je to bio poraz koji nas je trgnuo i pokazao da se niko neće dobiti sam. Nismo mi osjećali tu aroganciju, izlazili smo sa stavom da se 'iskidamo' i da pobijedimo. Možda imamo neku psihološku barijeru kada igramo sa njima. Ispustili smo veliku prednost u tom meču, onda je svaka naredna utakmica bila eliminaciona, ne zna se koja je bila bolja. Da li Dominikana, Litvanija ili Kanada? Nismo im dali šansu da pobijede."

Niko u tom momentu nije znao, kasnije se ispostavilo da je poraz od Italije bio odlična stvar za Srbiju, jer je u nastavku takmičenja rival bila Litvanija, a ne Amerika sa NBA asovima.

"Mi dobijamo Dominikanu, ulazimo u svlačionicu. Moram da pohvalim organizaciju FIBA, jer smo mogli da gledamo utakmice u svlačionici, gledali smo Litvance i Amere i nevjerovatan trijumf. Mi smo otišli na Litvaniju u četvrtfinalu. I oni, Ameri, koliko god gledaocima možda jesu bauk, po meni nisu bili bolji od Kanade. To su Kanađani potvrdili u borbi za treće mjesto, a mi smo ih poslali na njih. Mislim da bismo dobili Amerikance i da smo išli na njih u četvrtfinalu. Niko se ne bi plašio, psihološka igra je uticala na Italiju koja je otšla kao prva, otišla na Amere, igrala je lijep turnir i onda ispala. Tu je bilo fantastičnih ekipa, Slovenija, Australija, Francuska, Dominikana, niko od njih nije došao do borbe za medalju. Kanada je bila jedna od najboljih ekipa, naravno i Njemačka koja je zasluženo osvojila zlato bez poraza. Mi nemamo za čim da žalimo, dali smo maksimum u tom finalu."

Onda je na red došlo polufinale, još jedna perfektna utakmica "orlova" u kojoj se posebno istakao baš Aleksa koji je "udavio" Šeja Gildžusa-Aleksandera, jednog od najboljih plejeva i na tom turniru i trenutno u NBA ligi.

"Generalno nije to samo Aleksa je čuvao Šeja, tu je Dobrić isto. Po mom mišljenju je meč sa Litvanijom je najbolji naš meč na prvenstvu. Polufinale je polufinale, rasterećeniji si, borićeš se za medalju, prošao si na Olimpijske igre, mi smo se osjećali moćno i fenomenalno. Selektor Pešić i stručni štab su nas pripremili dobro, disali smo kao jedan. Stvarno je tako bilo, svako je znao svoj posao. Znao sam da ću imati snage koliko god se bude igralo, da iznesem presing, da im ne dam da rade ono što su radili i što rade i u NBA ligi, želja, snaga volje, svi smo to radili, Bogdan je pogađao, Milutinov kroz cijeli turnir, mali Jović, Petrušev, Vanja, Gudura... Ali ta Litvanija, oni dolaze kao najbolja ekipa u tom trenutku, dobili su Amerikance koji su tu sa Ol-star igračima."

Bogdan Bogdanović poslije meča sa Kanadom otkrio je da je Avramović gledao snimke Šejovih poteza i da je tražio način kako da mu ukrade loptu.

"Gledam snimke, taj skauting se radi, svako obraća pažnju na sve što slijedi, tako i ja, ne samo on, već i Nikel-Aleksander Voker, Dilon Bruks, Skrabs, Ar Džej Beret, sve te pozicije koje ćeš čuvati u nekom momentu meča, možda je akcenat veći bio na Šeja, jer je bio jedan od najboljih na turniru. Naletio je na jaku, čvrstu odbranu protiv nas, on sad 'pere' šta radi u NBA. Nije baš bilo tako u smislu da sam jurio da ukradem loptu, ali jeste u smislu da sam igrao presing, nisam mu dao prostor za manevar, da uđe u svoj ritam, nego da bude u mom. Izbacio sam ga iz zone komfora, sam mi je dao loptu u ruke. Nisam samo njega pritiskao, nego svakog igrača koji je igrao, to je uvijek bio moj posao i uvijek ću to da radim."

FINALE - ŠANSA GENERACIJE!

Srbija je prva prošla u finale i čekala je rivala, mnogi su očekivali rutinsku pobjedu Amerike, ali su Nijemci napravili iznenađenje. "Nama je bilo svejedno, znali smo da njemačka škola ima uspostavljen sistem, mnogo su slični nama, imaju svoje lidere poput Šrudera, kod nas je to Bogdan, kod nas Milutinov, kod njih Tajs i Fojtman. Onda Bonga kao jedan od najboljih defanzivaca u Evroligi, Obst uđe sa klupe i daje 20 poena. Ameri imaju talenat, Entoni Edvards dođe i postigne 40 poena po FIBA pravilima, znate i sami koliko je to teško. Mi smo igrali svaki meč prvi i to nam je olakšavalo stvari, dobijemo i idemo dalje, gledamo utakmice uz kikiriki i igramo katan. Gledamo rasterećeno da li dobijamo Kanadu i ko će nam biti rival u finalu."

Finale je počelo baš loše, Ognjen Dobrić povrijedio se na samom početku meča. "Uffff, kako je to bila nezgodna stvar. Na sličan način kao ja je iskrenuo zglob, da je distorzija bila blaža sigurno bi igrao taj meč. Bilo je svima teško, moraš da ideš dalje, to je san snova, igraš finale Mundobasketa, nema većeg meča, uz poštovanje klubova i tog nivoa, ali svako živi za taj momenat. Mi smo to zaslužili i žao nam je što Šegi nije mogao da pokaže svoj talenat u tom meču i bio jedan od naših ključnih igrača."

Igrači obično ne vole da pričaju o situacijama "šta bi bilo kad bi bilo", ali Aleksa ne misli tako. On je uvjeren da bi ishod finala bio drugačiji i da bi ova generacija iskoristila šansu da uzme zlato. "Nemam sumnju uopšte da je Dobrić bio tu, uz Milutinova koji je imao povredu lista, da su bili na 50 odsto mogućnosti, mi bismo osvojili. Ne žalim. Da vidiš i širu sliku, Nijemci nisu izgubili nijedan meč, ja bih najviše volio da smo osvojili, nismo, ali će generacije to pamtiti. Uvijek ima mjesta da se ide dalje."

I dan-danas mnogi žale zbog promašene trojke Marka Gudurića iz ćoška koja je mogla da donese izjednačenje i još veću dramu u finalu. "Gubili smo 11-12 razlike, spustimo na devet, odigramo fantastičnu odbranu. Ne bih o sudijskim odlukama, ne kažem da su loše. Nego je utakmica bila baš tvrda, faulove koje sviraju u Evroligi, ma to tamo je bila prava košarka. Čvrsti kontakti, čvrsta igra, zagrađivanja. Možda je u nekim momentima mogla da se pusti još čvršća igra, to nas je krasilo. Imali smo svoje šanse, Gudura je promašio tu trojku, da je pogodio, mi bismo životima branili taj sljedeći napad i imali napad za pobjedu. To je njegov šut, fenomenalan je igrač, dao je sličan šut protiv Kanade, sve što radi i sad u Feneru. Žao mi je bilo što je promašio, ali je odigrao fantastično turnir."

SUZE, BORIŠA I POPRAVNI NA OLIMPIJSKIM IGRAMA

Mješavina suza i osmijeha bila je vidljiva na licima košarkaša poslije srebra. "Teško nam je palo, uzimanjem zlata vraćaš se na Indijanapolis i uspjeh koji nije bio veći od tad. Mnogo godina je prošlo, borba za zlato, teško je bilo i meni u jednom momentu. Dali smo sve od sebe, nema potrebe da se žalimo. Možemo da analiziramo, da vidimo gdje smo grešili, gdje je moglo bolje, ali mi tamo nismo otišli bez ispaljenog metka. Ispalili smo sve, borili se golim rukama. Što bi Davidovac rekao izginuli smo. On je bio u rovu sa Fojtmanom, Tajsom, kaže mi 'Brate, al' smo se svi iskidali'. U 35. minutu utakmice bukvalno dišeš na škrge, ne možeš dah da nađeš. Neki tajm-aut, bacanja, pa tri-četiri dužine sprinta. Nikada nisam igrao u tako jakom intenzitetu, dopalo mi se, bilo je lijepo."

Boriša Simanić bio je uz ekipu i iz bolnice. Poznato je svima kako se povrijedio i ostao bez bubrega. Nisu ga saigrači zaboravili, njegov dres podigli su u vazduh tokom ceremonije i uzimanja srebrnih medalja. Pamti dobro Aleksa koliko je sve tada bilo napeto dok su se čekale vijesti o njegovoj povredi i operaciji.

"Jezivo, baš jezivo. Evo, baš sam se sad čuo sa njim. Mi se čujemo generalno često svi, družimo se, dopisujemo se preko 'Vacapa'. Ima sad te testove, provjerava stanje zdravog bubrega i nadam se da će sve biti u redu i da će se vratiti na teren gdje mu je i mjesto. Desila mu se loša stvar iz bezazlene situacije. Momak nije htio da ga udari tako, okrenuo se, napravio taj potez, moglo je kobno da se završi. Doktor Gaga nam je sve objasnio, ne možeš da vjeruješ da to može da se desi. Boriša je sjajan momak, vratiće se na teren još jači, živ je zdrav je, ne sumnjamo da će mu to dati dodatni motiv. Stvarno je dao bubreg za Srbiju. Sve što smo uradili propraćeno je uspjehom, ta žrtva koju je podnio za Srbiju. Može film da se napravi, ova Manila bila je baš specifična. Nadam se da će Boriša biti spreman za Pariz i da ćemo svi igrati."

U ranijem dijelu razgovora istakao je da je "finale Svjetskog prvenstva najveća utakmica za sve". Bio je to pravi šlagvort za konstataciju o igranju u finalu na Olimpijskim igrama. Nešto što svi priželjkujemo. "Ista vrsta utakmice kao i Mundobasket, to je sam vrh. Mi imamo naše snove, sanjaćemo neke stvari. Podsvjesno ćemo željeti to da radimo, ali znamo da bez krvavog rada toga nema. Svi mi volimo košarku, treniraćemo za velike stvari."

O Olimpijskim igrama rano je sada govoriti, mada se i Aleksa i cijela Srbija nada da će tamo biti i Jokić, Micić, Bogdanović, da će oni najbolji da budu u reprezentativnom dresu. "Nadam se i ja. Duboko u sebi to želim. Realno, biće odziv dobar. Kažem, nije najboljih i najkvalitetnijih 12 ono što će najbolje da se pokaže na terenu. Idemo na nove pripreme, moraćemo da stvaramo novu hemiju, novi šampionski tim, to tako kažem, jer će stvarno biti naporne pripreme, neće biti lako, ali će biti lijepo. Jedva čekam da krenemo kada za to dođe vrijeme. Odvajaš se od porodice, podnosiš neke nevjerovatne žrtve, svaka čast djevojkama, ženama, majkama, koji će čekati sve te igrače koji idu u reprezentaciju."

Amerikanci najavljuju da će doći Kevin Durent, Lebron Džejms, Stef Kari, superzvijezde svjetske košarke. "Nemamo nikakav strah. Pokazali smo da kod nas to ne postoji. Srbi i srpski narod prošao je kroz dosta teških perioda kroz istoriju da bismo se plašili takvih stvari. Samo je to dodatni motiv za nas, vjerujemo da možemo da pravimo velike stvari. Ne zamišljam finale sa Amerima, trenutno mislim samo o povratku na teren i o klubu, pa ću onda o reprezentaciji."

KAKO JE RADITI SA OBRADOVIĆEM I PEŠIĆEM?

Ima srpski plejmejker priliku da radi sa dvojicom iskusnih i trofejnih stručnjaka. U klubu sa Željkom Obradovićem, a u nacionalnom timu sa Svetislavom Pešićem. "Slični su po dosta stvari, košarka im je u krvi. Nikada me stariji ljudi nisu trenirali, košarku doživljavaju kao da su prvi put na terenu. Treninzi, detalji, istrajnost, to ih krasi. Obojica imaju vitrine pune trofeja, što najbolje govori o njima, bespotrebno je trošiti riječi. Znaju kakav odnos imam sa njima, ne samo ja, nego i svi koji su imali priliku da sarađuju sa njima. Svi to znaju i vide."

Kari je poznat po tome što voli da se šali i da tako opusti atmosferu, čak i kada je tenzija velika. "Fenomenalno je reagovao poslije poraza od Italije. Na neki način je on sve preokrenuo, zato što je bio smiren. Nismo vidjeli da sljedeći poraz znači da ideš kući i da je svaki meč eliminacioni, da bi poraz bio veliki i za srpsku košarku. Izašli smo kao pit bulovi protiv Dominikane koja je igrala lepršavu košarku, oduzeli smo im sve, Taunsa su fantastično čuvali Davidovac, Jović, Petrušev, svi su odradili svoj posao. Razlika je bila ogromna, bilo je gotovo već u 15. minutu meča."

ALEKSA, ŠALE I MIMOVI

Kada se Avramović pojavi pred kamerama, nešto smiješno mora da se dogodi. Bilo je tako i na Svjetskom prvenstvu gdje su nastajali mnogi smiješni klipovi. "Imali smo više takvih intervjua, generalno se šalim svoj cijeli život. Dolazim iz Čačka, to je poznata sredina i to mnogo volim, šalimo se stalno, osim na terenu. Svako ima neke svoje momente, ja sam imao svoje, narod se šalio sa tim, ako je njima lijepo, meni je lijepo, nema problema."

Ne smeta mu to što u žargonu nove generacije postaje "mim" odnosno kratak smiješan klip. Tako je bilo poslije finala kada je čuo pitanje na njemačkom jeziku. "Nisam znao kome se obraća, moja reakcija bila je prirodna, nisam imao pojma da će postati viralno. To sam ja", smije se Avramović dok se prisjeća tog momenta.

AVRAMOVIĆ IZA KULISA I PRAZNIČNA PORUKA

U jednom momentu intervjua Aleksa je napravio šou u svom stilu, pogledao je na telefon i shvatio da ima još malo vremena, pošto mora da ide na terapije za povredu zgloba. Bio je to jasan znak da polako privodimo priču kraju, pa su pitanja bila nešto opuštenija, za početak o njegovoj omiljenoj pjesmi. "Auu, ja sve slušam. Baš sve slušam. Nemam neku pjesmu. U jednoj emisiji sam bio, puštali su mi eks-ju pjesme, volim te i narodne i rep pesme, sve volim. Da mi kažeš da naručim jednu pjesmu, ne znam koju bih. Vjerovatno bih ja bio najgori di-džej, otišao bih sa rep muzike na narodnu, pa na evergrin neki."

Šta voli da radi u slobodno vrijeme? "Volim kvizove, to mi je postala zanimacija, volim video igrice, druženje sa ljudima, mnogo stvari. Volim najviše da provodim vrijeme sa porodicom, sa svojom ženom, psom. Sve je prolazno, porodica je vječno tu sa tobom. Zato i kada napraviš uspjeh, prvo ideš da zagrliš porodicu, oni znaju koliko si rada i truda uložio, suza, smijeha i oni su tu i uvijek će biti tu. U košarci stekneš prijatelje za cijeli život i oni postaju porodica u jednom momentu. Dobili smo to u Manili, osjećamo se lijepo zajedno."

Pred sam početak intervjua, u neformalnom razgovoru šalio se da će da otkrije nešto eksluzivno zato što smo strpljivo čekali da odradimo intervju. "Nemam pojma, nemam šta da otkrijem što nisam rekao. Ne znam, ništa nema sakriveno. Eksluziva je da sam dobro i da ću uskoro na teren, to je to."

Praznike uvijek provodi na isti način - sa najbližima. "Božić provodim tako što idem do Čačka, do svoje kuće, to je vrijeme kada smo svi sa porodicom. Bio sam pet godina u inostranstvu i mnogo mi je to nedostajalo. I tada je bar neko bio kod mene, tu je bila moja supruga i neko od članova porodice."

I za kraj imao je prazničnu poruku za sve. "Budite vedri, nasmijani, život je stvarno lijep, sve što budete željeli, to će mukotrpan rad da ostvari. Daće Bog da gledamo finale Olimpijskih igara", zaključio je Aleksa Avramović.

I neka se ta želja i ostvari, borba za zlato u Parizu. Bilo bi savršeno, zar ne? Samo neka ishod ovog puta bude drugačiji od onog u Manili.