Zašto je Srbija ispala već u osmini finala Eurobasketa? Ne znamo još zašto jeste, ali znamo da nije zbog prevelikih očekivanja o kojima je trubio selektor Svetislav Pešić. Dok je pozivao da se ne puvamo pred turnir, ispostavilo se da smo se - upuvali.
Košarkaška reprezentacija Srbije se obrukala na Eurobasketu pošto je u osmini finala ispala od Finske (92:86), što je jedno od najneprijatnijih iznenađenja u istoriji našeg sporta. Zbog čega i zbog koga - teško je precizno reći i do kraja izmeriti krivicu, ali sa sigurnošću možemo da kažemo da to nije bilo zbog "prevelikih očekivanja nacije".
"Naravno da mi imamo talenta i kvaliteta, ali gospodo i drugi isto imaju. Ja ne želim da Vas ubeđujem, ali bolje znam. Nemoj da se puvamo ovdje i da prodajemo novine. Ja vam pričam šta je realno, a i oni kad se postave, teško su ostvarivi...", pričao je selektor Svetislav Pešić kome je "puvanje" bilo krivo i za debakl na Eurobasketu 2022. godine protiv Italije, a preciznije bi ipak bilo da kažemo - i oprostite na izrazu - da smo se ipak "upuvali" na ovim turnirima.
Niko u istoriji sporta nije izgubio od prevelikih očekivanja, gubio je samo i isključivo od protivnika. Ako pak nije umio da se nosi sa te dvije ozloglašene riječi, onda krivica nije na njima - nego na treneru, odnosno selektoru - koji nije uspio da smiri situaciju i svoje igrače.
Svetislav Pešić navikao je tokom svoje karijere da rezultate pravi kada se od njega i njegove ekipe to ne očekuje, međutim kad na turnir dođete kao apsolutni favorit - i imate ubjedljivo najboljeg košarkaša na svijetu u Nikoli Jokiću - pa ne možete baš da "negirate stvarnost". I tu je Pešić napravio kobnu grešku, umjesto da prihvati ulogu favorita i pruži samopouzdanje svojim košarkašima, da pokaže da je ovo drugačije leto od Pariza i da treba da svako od njih preuzme dio odgovornosti, pokušao je da ih odbrani od nevidljivog protivnika - previsokih očekivanja.
Pričajući bajke o tome da Srbija igra u najjačoj grupi na turniru, da su ostale reprezentacije jake poput nas (a praktično su svi došli "osakaćeni" osim srpskog tima), čini se da je Pešić proizveo kontra-efekat kod svojih košarkaša. Znali su dobro da ne priča istinu, to im je već mamilo i osmijeh na lice, a sa tim je došlo i do opuštanja koje je bilo nedopustivo.
Ako pak Svetislav Pešić nije mogao sebe da promijeni i da prihvati odgovornost koja ide sa tim da imaš najbolji tim na turniru, onda je morao da zna da njegovim igračima to neko mora da kaže, da oni shvate odgovornost koju imaju.
Možda bi u tom pritisku došlo do odgovora na sve udarce koje smo dobijali - prije svih od Portugala, Turske i Finske - možda bi bilo većeg požrtvovanja na defanzivnom skoku, više hrabrosti, možda se tinejdžeri ne bi iživljavali na Srbiji, možda bi i igrači uloge shvatili da oni mogu mnogo više nego da budu ispomoć Nikoli Jokiću, a ne da ih se sjetimo kada je već kasno...
Najlakša stvar na svijetu je kada ne ide reći da su kriva "prevelika očekivanja", a kada ide okrenuti stvar na svoju vodenicu i reći da si uspio kad "niko nije vjerovao u tebe".
Svetislav Pešić očigledno je navikao da na jedan način dolazi do medalja, što je za apsolutno poštovanje, ali nije osluškivao niti svoje košarkaše niti okolnosti u kojima su došli na Eurobasket. Ne može viceprvak svijeta, brozani sa Olimpijskih igara, koji je umalo "skinuo glavu" Amerikancima, da pred turnir na kome dolazi u najjačem sastavu priča - makar i samo kao alibi - da se plaši utakmica sa Estonijom ili Portugalom.
Onda ne pričamo o zemlji košarke, više podsjeća na neuspjehe fudbalske reprezentacije Srbije koju smo razapinjali jer nije prošla grupu na Evropskom prvenstvu prošlog leta. A ovo je hiljadu puta veći neuspjeh.