Bivši hrvatski reprezentativac Damjan Rudež u razgovoru za MONDO govorio o svojoj NBA karijeri, čuvenom trejdu, vječitim neuspjesima "vatrenih" i zašto mu je Novak Đoković inspiracija.
ABA liga proteklog petka proslavila je 25 godina postojanja nizom događaja i svečanosti u Ljubljani, u okviru kojih su i održana dva panela, "Budućnosti ABA lige i evropske košarke“, te "Kako graditi bolji sportski proizvod“. Moderator ovih panela bio je bivši hrvatski košarkaški reprezentativac, te nekadašnji igrač Indijana Pejsersa, Minesota Timbervulvsa i Orlando Medžika, Damjan Rudež.
Iskoristili smo ovu priliku tokom boravka u Ljubljani, pa je Rudež u razgovoru za MONDO govorio o svojoj karijeri, igranju u NBA i neobičnom trejdu, te o reprezentaciji Hrvatske, Novaku Đokoviću, Nikoli Jokiću...
Na početku osvrnuo se na temu panela, odnosno uticaju duštvenih mreža na košarkaše i sportiste generalno.
"Sigurno da su ovo što se tiče tehnologije i korištenja tehnologije jako izazovna vremena. Pogotovo za trenere, jer mislim da mladi igrači danas jednostavno su odrasli u tom okruženju i ne znaju za drugačije. Tako da, neki svijet u kojem smo mi odrasli, evo ja sva sreća sam imao priliku odrastati još uvijek dosta zaštićen i cijepljen od tehnologije na neki način, pa tako ići isto i kroz svoj sportski put. Tek pred neku sredinu ili pred kraj moje karijere su se pojavile te neke društvene mreže koje su postale faktor, gdje se gledalo 'OK, kako će neki hajlajt završiti na nekoj platformi'. Ali kažem, to je sada novo normalno. Znači ljudi, mladi sportisti, mladi fanovi konzumiraju sport kroz društvene mreže i tehnologija je postala toliko neizostavna da mislim da je sada besmisleno se boriti na način da se zabranjuju neke stvari“, rekao je Rudež i dodao: "Mislim da se samo treba naći neki novi model i treneri, i treneri kao menadžeri, i ljudi koji su u direktnom kontaktu sa igračima koji su ovisni na neki način od toj tehnologiji, da jednostavno moraju da se prilagode jer mislim da je uzaludno plakati za vremenima koja su bila prije jer se neće vratiti. Jednostavno mislim da će tehnologija tu da ostane i sada je na nama jednostavno da je integrišemo u naš život i sport najbolje što znamo".
Priznaje da društvene mreže mogu biti i veliki problem.
"Najveća prepreka i najveći izazov i problem koji društvene mreže mogu predstaviti igraču to razbijanje fokusa. Jednostavno, ti postaneš u jednom trenutku više fokusiran na to šta se piše na društvenim mrežama, kakve su reakcije navijača, kakvi su komentari... To prije jednostavno nije bilo dostupno u toliki mjeri. Tebi jedan fan sa drugog kraja svijeta može te tagovati i obratiti se kao da ti stoji bukvalno ispred tebe. Tako da mislim da je to jedna situacija koja jako utiče na mlade igrače jer vrlo rano dolaze u situaciju gdje dobivaju kritike od ljudi od kojih su prije na neki način bili zaštićeni. Jednostavno nisu imali pristup njima. Ti slušaš šta ti kaže trener, roditelj, menadžer i možda neki onako uži krug i ako čuješ nešto da ti neko vikne s tribina. Sad s druge strane, cijeli svijet ti je u džepu i na ekranu i to je jako opasno zato što mladi igrači trebaju se na neki način dobro naoružati, i klubovi, i federacije, i lige, i njihove obitelji trebaju ih edukovati na neki način da što više zadržavaju fokus i da se što manje bave sa društvenim mrežama i sa ljudima koji pišu po njima“.
Upravo zbog društvenih mreža Rudež je dobio nadimak "Pajo Patak". To je pseudonim koji je krenuo da koristi na društvenim mrežama, a kada su ga saigrači "provalili" odmah je dobio taj nadimak.
"U ranim danima moje karijere ne mogu reći da je bila neka takva distrakcija. Jednostavno, mi smo živjeli jedan jednostavniji život. Ja sam najveće izazove iskreno imao u svojoj glavi. Neke moje mentalne blokade, neke moje strahove. Tako da ne mogu reći da su tu bili neki eksterni faktori — nije me volio trener, nije mi bilo dobro u klubu, nisam imao dovoljno para... Više je to bila neka onako unutrašnja bitka 'da li ja vrijedim, da li sam ja dovoljno dobar'. To su bile neke moje prepreke do neke sredine moje karijere kad sam se već etablirao i izgradio u nekog ozbiljnog igrača i zrelu osobu. Ali kasnije su onda došle i društvene mreže koje su postavile ipak novi set izazova i problema gdje sam stvarno ušao u taj neki 'mašinu': 'Ej, šta ova osoba kaže o meni, pa kako mi ovaj može tako komentarisati, pa šta on zna...' I onda ti tu ode fokus na neki način prema ekranu. Tako da, evo, ja sam to doživio, sva sreća, kasnije u karijeri“.
Rođeni Zagrepčanin imao je prilično uspješnu karijeru. Nakon igranja u Belgiji, Sloveniji, Hrvatskoj i Španiji stigao je u NBA ligu gdje je nosio dresove Indijane, Minesote i Orlanda.
"Prvo, ne bih mijenjao ni jednu jedinu stvar u svojoj karijeri. Možda, da mogu baš izabrati neki drugi put, volio bih da sam više godina ostao u jednom klubu. Evo, ja sam dosta često mijenjao klubove. Volio bih da sam našao neki svoj klub gdje mogu biti pet, šest, sedam godina, doživjeti sve uspone, padove i sve greške, gdje ti na neki način tek u jednoj komotnoj situaciji vidiš šta možeš napraviti kao igrač. Kad ti onako mijenjaš klubove, već prva godina ide u prilagođavanju, drugu godinu igraš dobro, pa već ideš negdje dalje... Ti nikad u stvari ne ostvariš svoj pravi potencijal koji možeš ostvariti kad si više godina u jednom klubu. Ali osim toga, svaka neka greška, svaki poraz me nečemu naučio, svaki neuspjeh se na kraju pokazao kao nešto dobro, tako da stvarno ne bih ništa mijenjao".
Košarkaši ponekad mijenjaju klubove na svoj zahtjev, češće je to uzajamna odluka igrača i kluba, a ponekad su jednostavno višak i klubovi odluče da treba da idu. Rudež je to doživio u Indijani, koja ga je trejdovala u Minesotu. Sam trejd nije ništa specijalno neobično u NBA ligi, međutim, njegov trejd bio je specifičan, jer ga je Indijana trejdovala za Čejsa Badinžera, koji je kasnije postao odbojkaš i takmičio se u odbojci na pijesku na Olimpijskim igrama.
"Kada sam kasnije vidio da igra odbojku poludio sam! Bukvalno, poludio sam, bio sam ono van sebe kompletno jer sam mislio: 'Da li je moguće da se meni to desilo zbog nekog ko sada više ne igra košarku?' Ja sam Čejsa Badindžera enormno cijenio kao igrača, on je bio stvarno fantastično talentovan i atletičan košarkaš. Igrali smo jedan protiv drugog te sezone, ja u Indijani, on u Minesoti, prije nego što su nas trejdali jedan za drugoga. I stvarno je riječ o jednom odličnom NBA igraču, ali evo, taj smjer u kojem je on išao... Ne mogu reći da to nisam doživio na neki bolan način, posebno što sam mislio kako bi bilo lijepo da sam ostao u Indijani“.
U Hrvatskoj je osim Zrinjevca i Splita nosio dres Cibone, kluba koji se nakon turbulentnih godina sada polako vraća i sljedeće godine će se ponovo tkamičiti u ABA ligi.
"Hrvatskoj košarci, ABA ligi, a i evropskoj košarci treba jedna jaka Cibona. Cibona je ipak, uz sve svoje probleme koje je imala zadnjih godina, jedan od najvećih hrvatskih sportskih brendova, definitivno najveći košarkaški. Tako da mislim da je fantastično i za ABA ligu i za hrvatsku košarku da se Cibona polako stabilizuje. I mislim da će se najbolje od Cibone tek pokazati u godinama koje dolaze. Jako je bitno da se iskoristi ovaj momentum koji imaju sada sa osvajanjem titule prvaka, sa dobrom finansijskom podrškom koju je klub dobio i mislim da to može voditi samo dobrim stvarima“.
Osim Cibone važna stvar za hrvatsku košarku je i povratak reprezentacije koja bi poslije 14 godina ponovo trebala da zaigra na Svjetskom prvenstvu.
"Sa ponosom i sa zadovoljstvom gledam na to, apsolutno. Ja sam imao tu čast i zadovoljstvo da sam igrao i na Svjetskom prvenstvu, i na Olimpijskim igrama, i na tri Europska prvenstva, i na Mediteranskim igrama kao predstavnik hrvatske košarkaške reprezentacije. Znam šta taj dres nosi, koliko je to i zadovoljstvo, ali na neki način i opterećenje u isto vrijeme, i koliko je toga u igri. Mislim da imamo fantastičnog trenera u Tomici Mijatoviću, koji je jedan svjetski trener, koji se obrazovao u San Antonio Sparsima godinama, koji je prošao najveće evropske košarkaške pobjede u Efesu. Tako da mislim da je, što se tiče toga, hrvatska košarka u dobrim rukama i da samo treba graditi na tome“, ocijenio je Rudež.
Njegov saigrač iz reprezentacije, Roko Leni Ukić u intervjuu za MONDO ocijenio je da hrvatska nije bila na pobjedničkim postoljima jer jednostavno nije imala kvalitet i nije bila među četiri najbolje svjetske, pa ni evropske reprezentacije. Da li i Rudež dijeli njegovo mišljenje?
"Pa to je pitanje za milion dolara. Mislim da smo imali kvalitet, onda bi je i osvojili, u svakom slučaju. Sad, teško je reći da li je tu bio neki psihološki moment, da li je ekipa trebala biti složnija, odgovornija, stabilnija... Mi smo u svakom slučaju davali sve od sebe, bili smo iznimno motivisani i posvećeni. Nekad je samo pitanje jedna lopta koja ode na drugu stranu, nekad je u pitanju jedna lopta koja uđe u koš, tako da na kraju su detalji odlučivali. Mi smo u jednom trenutku stvarno bili blizu medalje“, rekao je Rudež.
Jedan od tih trenutaka bila je i utakmica protiv Srbije na Olimpijskim igrama u Rio De Žaneiro kada su „orlovi“ slavili 76:73.
"U jednom trenutku smo igrali polufinale Europskog prvenstva 2013. u Ljubljani, pa smo na kraju i na Olimpijskim igrama u Riju igrali protiv Srbije četvrtfinale za borbu za medalju. Tako da mislim da ne treba se osvrtati previše na to što je bilo. Hrvatska košarka je tradicionalno uspješna, mi smo osvajali medalje na evropskim i svjetskim smotrama, tako da mislim da se imamo čemu nadati u godinama koje dolaze, iako, kažem, period iza nas nije nešto na šta smo svi ponosni. Voljeli bismo da smo uspjeli osvojiti više medalja, ali kažem, mislim da su sad tu temelji za dobre stvari u budućnosti“.
Na pomenutom duelu Hrvatske i Srbije najbolji u redovima "orlova" bio je Bogdanović sa 18 poena, a po 12 su postigli Miroslav Raduljica, Stefan Marković, te Nikola Jokić koji će u godinama poslije toga izrasti u najboljeg košarkaša na svijetu. Iako nije tada igra protiv njega Rudež ima samo riječi hvale za srpskog košarkaša iz Denvera.
"Nikola Jokić je najveći igrač koji je ikada došao s naših prostora. Mislim da tu sad više nema ni neke dileme oko toga, mislim da je svaka rasprava čak i besmislena s obzirom na MVP nagrade koje je osvojio, s obzirom na titulu koju je osvojio. Ne upoređujem ga sad sa Novickim, Gasolom i sa ostalim europskim velikanima, ali ako govorimo o našim prostorima — ex-YU, Balkan — mislim da je to već sad, da sad završi karijeru, da je najveći, uz dužno poštovanje svima ostalima koji su utrli put i njemu i nama ostalima koji smo došli u NBA. Ali mislim da je Nikola u svojoj kategoriji. Tako da sve najbolje mislim o njemu, uživam gledajući njegovu košarku. To je jedan onako mađioničar s loptom, čovjek koji sve oko sebe čini boljima, čovjek koji se vidi da je pobjednik i apsolutno, evo, nadam se da će osvojiti još puno toga do kraja svoje karijere“, rekao je Rudež.
Nakon karijere upisao je fakultet menadžmenta i preduzetništva i sada je uglavnom u biznis projektima koji imaju veze sa sportom. U slobodno vrijeme Rudež obožava da igra tenis, a inspiracija mu je najbolji teniser na svijetu Novak Đoković.
"Mislim da je Đoković jedna apsolutna inspiracija i meni kao čovjeku, bio mi je inspiracija i kad sam bio aktivni sportista. Mislim da taj čovjek može apsolutno biti samo inspiracija svim mladima, a i starijima, u načinu na koji živi svoj život i na koji se bavi sportom, na koji priča s ljudima... Mislim da je on stvarno jedan, prije svega, kompletan čovjek, osim toga što je jedan od najvećih sportista svih vremena. Što se tiče moje ljubavi prema tenisu, ona je krenula onako spontano i, evo, tražio sam neki sport gdje ću moći potrošiti energiju nakon košarke. Jednostavno, rekreativna košarka u mojim godinama, sa ovom slabom fizičkom spremom, nije nešto što mi je najugodnije, tako da, evo, sretan sam što sam otkrio tenis i što više ga želim igrati“. Naravno zasluge za to što voli tenis je i bivši Novakov trener Goran Ivanišević.
"Pa gledaj, svi mi Hrvati znamo gdje smo bili u trenutku kada je Goran osvojio Vimbldon. Znaš tačno u kom trenutku si vidio onaj zadnji poen i osjećaj koji smo svi imali u tom trenutku, tako da je to nešto što je dijelom naše sportske istorije i dio našeg identiteta“.
Osim reketa Rudež je nakon karijere uzeo u ruke i gitaru. Na kraju razgovora za MONDO pokušao je da objasni zašto brojni hrvatski košarkaši vole da sviraju. Roko Leni Ukić se kao i njegov otac odlučio za bubnjeve, a gitaru kao i Rudež voli da svira i Gordan Giriček.
"Očigledno ima tu nečega u moru, u vazduhu. Možda taj mediteranski štih i mediteransko podneblje koje na neki način vuče na dobru pjesmu, tako da smo mi svi odrasli uz lijepu muziku, tako da nije čudno“, zaključio je Rudež.