Iz zemlje u kojoj profesionalni tenis praktično ne postoji, a najjača veza sa tim sportom je navijanje za Novaka Đokovića, dolazi jedan od priznatijih teniskih sudija.
Za Ozrena Đurđevića, prošla godina je bila ostvarenje olimpijskog sna, jer je u Tokiju kao linijski sudija sudio finale Olimpijskih igara. Prije toga, sudio je preko 200 najvećih teniskih turnira na svijetu, 12 Gren Slemova, više od 30 Masters finala, preko 100 mečeva na pet najvećih stadiona na svijetu, a 7 puta je sudio na Vimbldonu.
"Suđenje na Olimpijskim igarama u Tokiju predstavljalo je ostvarenje moje najveće želje koja se tiče suđenja. Zapravo, sami odlazak na Olimpijske igre, nakon svega što se izdešavalo u posljednjih godinu i po dana, predstavljao je ogroman poduhvat, a istovremeno i povratak u svijet teniskog suđenja na najveća moguća vrata. Ne krijem da su me emocije obuzele kad sam ulazio na teren pred finalni meč u Tokiju. I toga se ne stidim. Malo je reći da mi je to predstavljalo i čast i obavezu, s obzirom na to koliko je teško iz BiH napraviti bilo kakav svjetski iskorak. Sve što sam rekao i zacrtao da ću uraditi, čak i ono što mi je izgledalo nemoguće, uradio sam. I što se toga tiče, nemam više želja", rekao je Đurđević za naš portal.
Suđenje u finalu olimpijskog turnira doživljava kao krunu dosadašnje karijere, iako nije mogao sa osjeti pravi olimpijski duh jer je čitava ogranizacija igara bila u nekoj vrsti vanrednog stanja.
"I za sportiste i za sportske radnike Olimpijske igre predstavljaju najveće dostignuće. Bio sam blizu odlaska u Brazil prije pet godina, ali nisam otišao zbog administrativnih problema. Uvršten sam u selekciju sudija za Tokio, a tokom turnira sam izabran i za finalni meč. To je bio jedan od turnira za koje mogu reći da sam odradio perfektno. Bilo je jako naporno, pogotovo zbog činjenice da se sve dešavalo u nekim vanrednim okolnostima zbog korone, veliki dio vremena odvajao se za testiranja i poštovanje epidemioloških mjera, publika nije bila prisutna, a samim tim nije bilo ni olimpijskog naboja. U Tokiju je u tom periodu većina ljudi radila od kuće, vrlo malo ljudi je bilo na ulicama, pa nisam mogao ni doživjeti grad na pravi način. Bio sam smješten u hotelu u centru Tokija, a do teniskog kompleksa, koji nije bio smješten u olimpijskom selu, bilo je potrebno više od pola sata vožnje".
Ozren inače smatra da radi posao iz snova. Putuje po svijetu, dio je najvećih teniskih turnira, sudi najvećim teniskim zvijezdama i za sve to je i plaćen. Teško da može bolje, iz očiju klinca koji je sa osam godina zavolio tenis i počeo ga trenirati, potom otišao na studije u Austriju gdje je teren počeo da posmatra više sa spoljne strane. Prvo kao glavni, da bi potom odlučio da je biti linijski sudija prava stvar za njega.
"U početku sam bio glavni sudija, a kasnije sam shvatio da je put linijskog sudije puno privlačniji. Jedan dio sudija više voli posao sudije u stolici, a drugima je draža linija. Ja se puno bolje osjećam na liniji, iako je tu mnogo veći pritisak. Odluka je na linijskom sudiji, glavni sudija može da ga koriguje, ali samo ako se usuđuje. On može da napravi grešku samo ako ispravi odluku linijskog, a ako prihvati odluku linijskog i kad je pogrešna, odgovornost nije na njemu. U slučaju greške, kamera zumira linijskog sudiju, na njemu je prva odluka i veći pritisak. Posljednjih nekoliko godina ja zaista uživam u svemu tome, u najvećim turnirima, a posebno u mečevima velike trojke. Ti mečevi su mi prava poslastica i ne osjećam pritisak u onoj mjeri u kojoj sam osjećao na početku, imam mnogo više sigurnosti, iskustva i veliku želju da baš takve mečeve sudim".
Počeo je kao sudija na turnirima nivoa fjučersa i čelendžera. Vjerovao je da će dogurati do nešto kvalitetnijih i bolje rangiranih turnira. Sudio je prvi turnir serije 250 krajem 2004. godine, a četiri godine kasnije i turnir serije 500. Iznad svojih početnih snova poletio je 2013. kad je sudio na svom prvom Mastersu, a 2014. dotakao je teniski turnir snova - Vimbldon.
"To je jedinstven turnir na svijetu, po meni najbolji. Oni su potpuno posvećeni tradiciji i istoriji… Jedini svjetski turnir na travi koji se igra u tri dobijena seta, turnir na kojem igrači nastupaju u potpuno bijeloj opremi, tereni su već decenijama održavani i pripremani na isti način, trava je milimetarski precizno održavana čitave godine, ne samo za vrijeme turnira. Sedam godina sam tamo i svake godine se oduševim. Nije lako biti izabran za Vimbldon kad dolazite iz države u kojoj profesionalni tenis praktično i ne postoji. A da ne govorim koliko je teško biti izabran za završni Masters. Morao sam da budem bolji od svih, da bi me prihvatili. I tako godinama".
Do sada nije sudio na Roland Garosu i Australian openu, ali ne osjeća preveliku tenziju da stigne i na te turnire. Svoje snove je ispunio Vimbldonom, Njujorkom, Tokijom i Mastersom u Londonu, na kom su i najstrožiji kriterijumi za izbor sudija.
"Mojim prvim dolaskom na US open ostvario sam u to vrijeme moju najveću želju. Prvu godinu kad sam sudio u Njujorku pružena mi je šansa da sudim do četvrtfinalnih mečeva, mislim da sam je iskoristio na najbolji mogući način, a nakon toga su se otvorila vrata širom svijeta. Imam odsuđena 4 finala završnog Mastersa u Londonu. To je turnir sa najrigoroznijom sudijskom selekcijom na svijetu, gdje poziv dobije samo desetak sudija. Sudio sam Đokoviću, Nadalu i Federeru na više od 100 mečeva, a sudio sam više od 100 mečeva na pet najvećih stadiona na svijetu. Stadion Artur Eš u Njujork, O2 areni u Londonu i Pragu, Roterdam areni, Palekspo areni u Ženevi. Sudio sam na 200 najboljih turnira, 12 gren slemova, sedam godina za redom na Vimbldonu, više od 30 finala na Masters turnirima, svjetsku grupu Dejvis kupa, oba Lejver kupa na tlu Evrope. I finale olimpijskog turnira u Tokiju".
Mnogim teniserima i teniserkama sudio je više puta. Ističe da su svi zanimljivi na neki svoj način. Teniskim sudijama nije dozvoljeno intimiziranje sa igračima. Stoga je formalno zabranjeno slikanje i uzimanje autograma. Ne libi se da istakne da je, van velike trojke, Janko Tipsarević neko ko ga inspiriše i ostavlja najjači utisak, i stilom igre i upornošću. A u vezi velike trojke, navijačima poručuje samo jedno – uživajte dok imate privilegiju da svjedočite ovoj eri.
"Đoković, Federer i Nadal me inspirišu i ja to ne krijem. Dok god oni igraju, do tada ću i ja da sudim. To gledam kao na utakmicu, na kraju koje će svako sabrati svoj dio. Ja lično o povlačenju ne razmišljam. Odustati od suđenja značilo bi da odustajem od sebe, a to ne želim. Ne vjerujem da je ikad iko odustao kad mu je bilo najljepše, a pogotovo što mislim da me najveći izazovi tek očekuju. Dugo se priča i raspravlja o tome ko je najbolji igrač svih vremena. Svaki član velike trojke posjeduje neke elemente igre koji ga čine najvećim. Puno je faktora u igri i ne radi se tu samo o broju Grend slem titula. Po mom mišljenju, to su stvari koje trenutno treba gurnuti u stranu i uživati u činjenici da smo svjedoci međusobnog rivalstva između trojice najboljih tenisera u istoriji tenisa, tri tenisera koja su svoja rivalstva, rezultate i nivo tenisa podigli u jednu novu dimenziju, koja do sad nije bila viđena. Ljudi nisu svjesni da ono što u tenisu gledmo danas, nećemo moći gledati ne za 10 ili 50 godina, nego nikad. Trka za najboljeg još uvijek nije gotova, a kad bude gotova, tek onda ćemo moći da podvučemo crtu i zaključimo ko je bio najbolji", zaključio je teniski arbitar iz Banjaluke.