Ako bismo pokušali da napravimo spisak najuspješnijih sportista u Banjaluci, sigurno bi na njemu moralo da se nađe ime legendarnog rukometaša Mladena Bojinovića i to na veoma visokom mjestu!
Popularni "Dugi" sa selekcijom Jugoslavije osvojio je svjetsku bronzu 2001. godine, bio je kapiten reprezentacije Srbije, a proslavio se u Francuskoj gdje je osvojio 11 šampionskih titula, igrajući sa onima koji su u posljednjih 20-ak godina dominirali svjetskim rukometom.
U karijeri je između ostalih nastupao za Barselonu, Pari sen Žermen, Monpelje, Ademar Leon - osvojio je 33 trofeja, odigrao na stotine utakmica, postigao više od 2.000 golova i do prošle godine bio rekorder po broju osvojenih pehara u Francuskoj i najbolji golgeter francuske lige.
Ipak, sve je počelo u banjalučkom Borcu m:tel, u kojem se u poznom dijelu karijere vratio da pomogne svojim iskustvom, prije odigravanja posljednje sezone u francuskom Kreteju, gdje je zvanično "okačio patike o klin".
Zato je intervju za MONDO morao da počne pitanjem kako danas gleda na RK Borac poslije epizode sa Veselinom Vujovićem i šta misli o aktuelnom sastavu, koji nije doživio nijedan poraz u Premijer ligi Bosne i Hercegovine?
"Sve je relativno...Bio je Mirko Mikić dok Vuja nije došao. Kod Borca je posljednjih godina uvijek neka 'klackalica'. Igrali su prije par godina četvrtfinale Čelendž kupa protiv rumunskog ČSM-a, a onda iduća godina opet ode dole. Borac u posljednjih 10-ak godina jednu sezonu bljesne, a drugu potone. Zato bi trebalo pronaći neku sredinu i povući liniju da se manje talasa. Bilo bi bolje i za klub i za sve nas koji volimo Borac i rukomet", rekao je Bojinović na početku razgovora za naš portal i u dahu nastavio:
"Što se tiče ove sezone, to je fenomalna stvar i za mlade momke i za trenera Mikića koji definitivno udara pečat. Njemu je ovo već treća ili četvrta godina, fenomenalno radi, doduše poklopilo se mnogo stvari. Gledao sam polufinale Kupa Republike Srpske u Gradišci gdje je Borac izgubio od dobojske Sloge. Očekivao sam tešku sezonu, što su i oni sami najavljivali, međutim, to je sport. Par pobjeda sa golom razlike poput one u Trebinju, otišle su na vodenicu Borca što je dalo samopouzdanje igračima i jasan znak da mogu. Onda su tek 'bez ručne' nastavili da igraju i pobjeđuju utakmice bez problema iako su očekivali da će biti mnogo teže. U svakom slučaju, dosad je fenomenalno. Vjerujem i nadam se da ćemo se svi zajedno radovati na kraju. Imaju kadrovskih problema zbog povreda, igraju bez ljevaka duže vremena i to će sigurno ostaviti traga. Biće i neki poraz, javiće se 'crvi' u samopouzdanju, ali treba da ostanu pribrani da osvoje titulu. I to sa ovakvom mladom ekipom, koja je u odnosu na prethodnu dosta jeftinija, to bi bio stvarno veliki uspjeh".
NIJE SRAMOTA PREPISATI SISTEM, KOD NAS NAJBOLJI IMA IGOKEA
Kad bi ova ekipa Borca m:tel ostala zajedno tri sezone, da li bi se mogao napraviti neki iskorak u Evropi?
"Slažem se. Ja sam i ranije govorio da se od ovih igrača, koji su prošli omladinsku školu Borca, napravi baza za postepeni razvoj, a da ne bude sljedeće godine: 'Ajde idemo u Ligu šampiona'. Ne može odmah, potrebno je uvijek znati gdje pripadaš. Po meni je velika greška bila prijavljivanje za Ligu Evrope gdje je Borac igrao protiv Olimpijakosa i nije prošao. To je napravilo veliki pad jer je tada klub bio u velikom naletu. Nisu Rumuni glupi, 15 godina su ulagali u rukomet, nastupali u Čelendž kupu (EHF Evropski kup) dok nisu njihove ekipe počele da ga osvajaju kao ČSM ili Konstanta. Tako su skupljali bodove, pa im se otvorilo da igraju Ligu Evrope, a evo danas imaju stalnog predstavnika Dinamo Bukurešt u Ligi šampiona. Nije sramota prepisati. Trenutno EHF Evropski kup je takmičenje na koje bi trebalo da se bazira Borac".
Kako uspostaviti sistem koji bi donio dobre rezultate našim klubovima?
"Mora se to napraviti, ali to je pitanje za ljude koji vode naše klubove. Čist primjer je Igokea, koja je napravila dobar sistem. Po meni je to najorganizovaniji klub u BiH na najvišem mogućem nivou. Igraju FIBA Ligu šampiona i ABA ligu, a pokazatelj je da se može. Imaju igrače iz regije, nekoliko domaćih i pojačanja iz SAD, pa je taj miks dao fantastične rezultate. I taj klub sad živi. A u rukometu je to još lakše učiniti. Manja su ulaganja i niža primanja. Nadovezaću se na Borac - prošle sezone je prelako potrošena šansa da se napravi nešto stabilnije. Ekipa je danas 10 puta jeftinija u odnosu na prošlogodišnju, pa nešto nije u redu uz svo poštovanje. Opet ni 10 puta skuplji tim nije napravio ni upola rezultat što će napraviti ovaj mladi tim. To je ta klackalica i zato treba napraviti dugoročne planove. Jer Borac sa svojim imenom i prezimenom zaslužuje stabilnost i treba da se 'distancira' od svoje istorije. Vrijeme je da se krene u budućnost. Ne može se stalno pominjati osvajanje evropskih trofeja. I ja imam neku istoriju i karijeru, ali ako ne budem u budućnosti nešto ostvario... U Borčevom slučaju su prošle decenije (od titule evropskog prvaka i osvajača IHF kupa), to su ogromni periodi da bismo se na njih vraćali. Neka na ovu generaciju, ako osvoji titulu prvaka BiH, bude stavljen fokus i samo na taj način će biti prevaziđeni stereotipi".
S obzirom da ste u Francuskoj stekli ugled zbog osvojenih trofeja i ličnih rekorda, ipak ste se nakon 28 godina odlučili na povratak u Banjaluku, gdje ste počeli, na neki način, ponovo od 'nule'?
"Mora se znati ko si i šta si i to ne možeš da promijeniš. Samo lud čovjek se identifikuje sa zgradom! Poštujem svoje korijene, pogotovo što sam otac troje maloljetne djece i još uvijek u ovom globalnom sistemu je najzdravije odrastati u našem društvu. Poslije završetka karijere sam ostao da živim u Monpeljeu, djecu gotovo nisam ni viđao, sve je isprogramirano i to je bio razlog što sam se vratio. A korona virus je samo ubrzao konačnu odluku. Njihova prva reakcija u 'lokdaunu' mi je potvrdila da nisam pogriješio. Trenutno sam stava da djeca idu kod nas u osnovnu i srednju, a fakultet u inostranstvu gdje imaš veću sigurnost i mogućnost napredovanja. To ne znači da naše društvo u periodu od 5 do 10 godina neće po kvalitetu života da stigne zapadne zemlje".
DA DJECA IMAJU OSJEĆAJ KAO DA SU U PARI SEN ŽERMENU
Po povratku ste odmah nastavili da se bavite rukometom, ali ne kao trener iako imate profesionalnu licencu, već u radu sa mladima na vašem kampu u Trebinju?
"Kamp nije bio u planu. Plan jeste bio vezan za rukomet - trener ili u sportskom sektoru nekog kluba, a kamp je nastao sasvim spontano. Zbog korone smo putovali gdje smo mogli. Na putu za Crnu Goru slučajno sam vidio 'Grad Sunca', dva kilometra od Trebinja i ostao fasciniran i impresioniran. To nisam vidio nigdje u Evropi, takav kompleks a još kod nas u Republici Srpskoj. Sinula mi je ideja, zajedno sa nekim prijateljima, u vezi sa kampom, brzo smo se upoznali sa vlasnikom g. Rodoljubom Draškovićem. Godinu dana sam pripremao prvi kamp koji je održan prošle godine. Baziran je suprotno od svih kampova koji postoje. Predavači nisu zvijezde, oni su uglavnom treneri koji se bave edukacijom mlađih kategorija, a plan i program je lično moj uz korekcije Živojina Maksića, dugogodišnjeg pomoćnika selektora Srbije Ljube Obradovića. On je do skoro držao cijeli plan i program svih kategorija RS Srbije u ženskom rukometu. Program se bazira na vraćanju dobrog dijela sporta iz prošlosti u kombinaciji sa modernim shvatanjima. Rasterećenje djece, ali da im se približi profesionalni svijet".
Šta to konkretno znači, navedite nam neke primjere?
"Koja je razlika između vrhunskog sportiste kod nas i na Zapadu? Kod nas sportisti razmišljaju o ručku i plati, gdje će danas da treniraju zbog zauzetosti sale, dok sportista sa Zapada ima sve isplanirano, primanja su uvijek na računu prvog i sl. Želimo da djeca koja dođu u kamp imaju osjećaj kao da su u Pari sen Žermenu! Odmah ga očekuje oprema, deluks smještaj, superkvalitetna i isprogramirana ishrana, kompletan raspored. Želim da napravim najbolji kamp, da sa svih strana svijeta dovedemo djecu u Republiku Srpsku na sedmicu dana i da to bude praznik rukometa. Prošle godine je bilo 62 djece, dvojica dječaka iz Pariza, koja su stekla doživotna drugarstva. Ove godine na kampu, koji će trajati od 30. juna do 7. jula, očekujem barem 20-ak više djece. U budućnosti imamo plan i da se dodatno broj poveća, ali biće nam potrebno još više terena. Ima malo i 'vojnog režima', da se smanjuje uticaj društvenih mreža i interneta, pa djeca 24 časa dnevno žive sport i rukomet, a to je po meni zdravlje. Imaju isplaniran svaki dan kao u profesionalnom klubu. Za sedam dana ne može se učiniti puno, ali sigurno će im biti promijenjena svijest i da će zavoljeti rukomet. Tu nema dileme. U moje vrijeme igraču se nije smjelo reći do 22 godine da li je talentovan ili ne, to je bilo zabranjeno za trenere. Uvijek je bio jedan Kilijan Mbape, Luka Dončić ili Ivano Balić, ali većina sazrijeva mnogo kasnije. Mnogi treneri prave velike greške izjavama da ako igrač nije do 18, 19, godine ništa napravio, onda neće ni napraviti. Pa nisu ta djeca džaba trenirala 10 godina! Sačekaj ga i izvuci njegov maksimum pa ćeš onda vidjeti da li je za PSŽ, Slogu, Borac ili Kozarsku Dubicu? Nemojmo dozvoliti da zamrze sport sa 17 ili 18 godina. Ja na tome insistiram u svom rukometnom kampu".
Kako gledate na nedavno formiranje rukometne lige banjalučkih osnovnih škola, koju je pokrenuo Borac?
"Ja sam prvi podržao tu ideju, odmah sam pristao da jedan igrač, najbolji strijelac ili rukometaš lige, dođe u moj kamp gratis. Svi klubovi mogu da dođu u kamp i gledaju djecu i vide da li im ona mogu biti korisna u njihovim timovima. Svi moji prijatelji iz igračke katrijere su i prijatelji kampa. Prošle godine su bili rukometaši Vladimir Vranješ i Fahrudin Melić, fudbaleri Emir Spahić (bivši kapiten selekcije BiH) i Igor Joksimović (bivši igrač Partizana), a podršku su poslali Mikael Hansen i Nikola Karabatić. Sa Hansenom imam interni dogovor da dođe u Trebinje na treće ili četvrto izdanje kampa. Čuli smo se i neki dan jer ima zdravstvenih problema, biće van terena četiri mjeseca. Momir ilić je obećao dolazak ove godine, pa sve te zvijezde koje su igrale sa mnom će prodefilovati kroz kamp. To djeci sigurno mnogo znači. U suštini želim da im pružim viziju sporta, koji po definiciji prevazilazi sve moguće razlike među ljudima".
NE DRŽIM NIKOME STRANU, ALI SAVEZ "NAKARADNO" FUNKCIONIŠE
Na prethodnom Evropskom prvenstvu u Mađarskoj i Slovačkoj, selekcije BiH i Srbije su eliminisane već u grupnoj fazi takmičenja koje je ipak bilo na ivici regularnosti zbog pandemije korona virusa. Kako ste vi vidjeli nastupe "zmajeva" i "orlova"?
"Veća tragedija što se tiče reprezentacije BiH je nedavni neuspjeh protiv Grčke nego eliminacija u grupnoj fazi šampionata Evrope. Savez funkcioniše na neki 'nakaradan' način, ne podržavam nikoga, nijednu stranu, nego nije normalno da se javno skupljaju pare za prevoz, prethodni selektor (Bilal) Šuman je plaćao avionske karte...I u takvim okolnostima igrati sa kasnijim finalistima EP-a nije izgledalo katastrofalno, ali jeste ispadanje u pretkvalifikacijama od Grčke i porazi u oba meča. To nikog nije briga. Katastrofalno je da selektor (Ivica Obrvan) ode par dana prije a sastavio je spisak. Mislio sam da se takve stvari ne mogu dešavati".
A "orlovi"?
"Što se tiče Srbije, napravljen je veliki pomak, a sada opet ništa. Čekaćemo mečeve sa Slovenijom da vidimo šta će biti dalje. Uz dužno poštovanje prema Hrvatskoj, oni su se više plašili Srbije nego obrnuto, ali nismo uspjeli. Sad ako se ne plasiramo na Mundijal, opet neće valjati. Ako se prođe, kontunuitet je napravljen. S obzirom da je broj učesnika na EP povećan na 24 tima, vjerujem da se kvalitet reprezentacija dokazuje plasmanom na Svjetsko prvenstvo".
SPORTISTI DA SE BAVE SPORTOM BEZ UPLITANJA POLITIKE
Svjedoci smo i da se svijet ozbiljno promijenio zbog pandemije korona virusa i sukoba u Ukrajini zbog čega su iz gotovo svih takmičenja izbačeni Rusi. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
"Bilo koji sport po definiciji treba da spaja. Sport je najzdraviji segment društva i ne treba ga miješati s politikom. Sjećate se kad su fudbaleri Srbije zagrilili igrače Hrvatske na 'Marakani' kad je nestalo struje? To su sportisti i nikako ne podržavam odluke da se zbog sukoba u Ukrajini izbacuju ruski sportisti iz takmičenja. To su dvostruki aršini, niko nije izbačen 1999. ili 2000. sa Olimpijskih igara niti je sankcionisan. To je politika, i zato ne treba miješati sport u to. Evo ucjenjuju tenisera Danila Medvedeva, to je ludilo koje prevazilazi zdrav razum. Nije sportista nikog napao, naprotiv, on širi ljubav, razum i bavi se svojim sportom. Naveo sam primjer Srbije i Hrvatske na 'Marakani', kada je ljudskost nadjačala svo zlo".
Kao veliki navijač Novaka Đokovića i rekreativni igrač tenisa, pomenuli ste Medvedeva, a kako gledate na situaciju u vezi sa prvim reketom svijeta i zabranom učešća na Australijan Openu i drugim turnirima?
"Skidaju polako mjere, najavili su da bi Novak mogao da zaigra u Parizu. Dozvoljeno je Kajriju Irvingu (košarkaš Nju Džersi Netsa) da igra u Njujorku, a nije vakcinisan. Stav Đokovića da to ne želi je njegov i vjerujem da će izići kao pobjednik. Da su mu rekli da ne može da dođe u Australiju, sigurno ne bi išao. Patrik Muratoglu (čuveni teniski trener) nedavno je rekao da je Novak najpoštenije postupio jer da je htio, mogao je sigurno da nađe doktora koji bi mu napisao da je vakcinisan. Pojavili su se Mađari koji su to napravili - Marton Fuksovič je bio kritičar Novaka, a veliko je pitanje da li je uopšte vakcinisan. Nadam se da je to sve iza nas i da će se sportisti baviti samo sportom", zaključio je Bojinović.