Gluv i povrijeđen igrao za Srbiju... Ma, evo sad sam se naježio! Intervju: U Hrvatskoj raste srpski biser

/piše Nikola Lalović - mondo.rs/

"Ma ja sam siguran, evo sad sam se naježio!", kaže na pitanje MONDA da li vjeruje da je samo jedan dobar rezultat potreban da Srbiju zapali za rukomet. A on je Predrag Vejin, jedan od 18 odbranih da na ovom Evropskom prvenstvu probaju da ponovo zapale vatru koja u Srbima ne gori već evo deset godina.

Otkako je generacija Darka Stanića, Momira Ilića i Marka Vujina uzela ono srebro u Beogradu čekamo veliki rezultat, a sada se nadamo da će on doći. Ipak, prvo moramo našeg sagovornika da pitamo, kako je? Ove sezone je imao jednu sitnu povredu, a prošlo Svjetsko prvenstvo je obilježila njegova povreda protiv Njemačke! Da toga nije bilo, možda bi poraz od jednog gola razlike bio i pobjeda...

"Desilo se to na prošlom Svjetskom prvenstvu i oporavljao sam se dugo od toga, jer je emotivno bilo teško za mene", počinje on, pa nastavlja: "Čekao sam neku tako veliku svjetsku smotru rukometa da reprezentujem Srbiju na najbolji mogući način, jer je to oduvijek za mene bio san. Desilo se to što se desilo, to je sport. Doskočio sam na pivota Njemačke, ne znam da li sam u životu doskočio na taj način. Sama povreda je bila takva da sam se oporavio za mjesec i po dana, ali dugo sam osjećao u sebi emotivnu stranu."

IGRAO GLUV I POVRIJEĐEN, ALI NIKAD NEĆU DA ODBIJEM SRBIJU!

Nije to bio kraj njegovim pehovima u reprezentaciji. Sjećamo se kako je na kvalifikacijama za ovaj Euro Norveška pala u punom SPENS-u poslije fantastičnog pogotka Uroša Borzaša, a na tom meču Predrag Vejin je igrao praktično gluv. 

"Nakon toga smo doživio peh pred meč reprezentacije protiv Norvežana u SPENS-u. Neposredno prije toga mi je pukla bubna opna na utakmici u prvenstvu i ja sam taj meč igrao maltene potpuno asimetričnog sluha. Ko je to doživio zna dobro o čemu pričam. Jeziv osjećaj!"

Sada je doživio peh pred samo Evropsko prvenstvo, ali uvjerio nas je da nije ništa ozbiljno. Čak i da jeste, poziv nacionalnog tima se ne odbihja. "To je još jedan dokaz da ja poziv za reprezentaciju nikad ne bih odbio. Sada na kraju prvenstva doživio sam isto jedan peh, prvi ove sezone, Na posljednjem meču sad u prvenstvu 16. decembra sam zadobio mikro-rupturu lista, ali se ja oporavljam i spreman sam za Evropsko prvenstvo", uvjerava nas sadašnji rukometaš Neksea iz Našica.

Godinama smo Predraga Vejina čekali. Bio je vječito po širim spiskovima, otpadao među posljednjima, kada je igrao u velikim klubovima i u sjajnoj formi nije uspijevao da uđe u tim... "Nisam na to gledao kao na nepravdu, već kao na dodatnu motivaciju. Ipak, bilo je to i razočarenje u momentu. U trenucima kada sam bio u životnoj formi otpadao sam sa spiska. Ipak koliko god mi je bilo razočaravajuće, to mi je davalo vjetar u leđa da budem još bolji, da se na sljedećem okupljanju pojavim kao još bolji igrač. Dosta puta mi se to desilo, ali evo u najzrelijim rukometnim godinama sam dobio pravu šansu. To sam jako dugo čekao, od malena i ne samo ja nego i moja porodica. Oni znaju koliko meni reprezentacija znači. Možda nije fer reći prema klubu, ali ja ovde dolazim sa puno više motivacije. Jednostavno tako je. Poseban je osjećaj igrati za reprezentaciju jer sam ja patriotski odrastao gledajući i druge sportove, druge reprezentativce. Kad čujem himnu "Bože pravde" to mi je ostvarenje životnih ambicija. Mogu da garantujem da u životu neću odbiti poziv za reprezentaciju, osim ako nisam zbog neke više sile prisiljen da se zahvalim. Ako ima neke Božje pravde mislim da će me sreća pogledati malo. Sa vjerom u Boga, nek je samo zdravlja i ostalo će da dođe", prila o svom odnosu prema dresu nacionalnog tima Predrag Vejin.

ŽELEZNIČAR I VUJA? RASPALO SE ZA TRI MJESECA!

Kao jako mlad igrač je počeo da igra seniorski rukomet u Apatinu, a zatim prešao u Metaloplastiku. Ipak, tek sa dolaskom u Ademar Leon sa 20 godina vidio je šta zapravo znači vrhunski rukomet.

"Ja sam počeo u Apatinu, tada sam igrao rukomet i uživao u treninzima iz ljubavi. Tek u Metaloplastici sam shvatio da na igrača gledaju kao na nekoga od koga očekuju rezultat. U Šapcu sam dobio priliku da se pokažem na jednoj većoj sceni gdje se u tom momentu igrala SEHA liga. Bio je to klub u kome se najviše treniralo u Srbiji i zato sam ja došao u tamo", ističe on, a onda naglašava kolika je promjena bila otići iz domaće lige u Asobal: "U momentu kada sam otišao u Španiju shvatio sam da krećem od nule što se tiče rukomentog znanja. Ne želim da se to shvati bukvalno jer u Srbiji je i prije tog vremena bio rukomet na vrhunskom nivou, da se ne vraćamo na vanzemaljce iz Metaloplastike... Ali te tri godine u Ademaru su bile ključne za moju karijeru. Shvatio sam da nije sve u kontaktu, da se odbrana igra nogama i grudima, da su u napadu jako bitni detalji, da je u rukometu svaki detalj bitan. Za mnoge ljude oni u rukometu pretjeruju, ali njihova ideologija je takva, Sa ove tačke gledišta te godine u Španiji su krucijalne za moju karijeru."

Poslije toga je krenulo putešestvije po Evropi i Aziji, a u sezoni 2018/19 je riješio da je vrijeme za povratak u Srbiju. Ipak, projekat Železničara iz Niša sa Veselinom Vujovićem na čelu nije potrajao.

"Nama je to bilo prezentovano kao evropski projekat. Još jedan dokaz kako sam patriotski orjentisan - povjerovao sam u to! Pričao sam sa Veselinom Vujovićem i njegov dolazak je ulio nadu da će se planovi ostvariti. Ja sam razgovarao sa čelnicima kluba i zašto ne bih se vratio u Srbiju i radio ono što volim u Srbiji? I dan-danas ne mogu da se kajem. Zašto bi mi igrali 3.000 kilometara od Srbije, ako možemo kod kuće?"

Ipak, jedno su bile lijepe želje i ambiciozni planovi, a drugo realnost na terenu. "Taj projekat se raspao u pravom smislu te riječi nakon tri ili četiri mjeseca. Već se tada vidjelo u kom smeru to ide. Bilo je tu i štrajkova unutar ekipe, jer kada napraviš sastav i ne ispoštuješ igrače nema tu uspjeha. Mi smo ostali, Veselin Vujović je na svoj autoritet održavao ekipu zajedno da to na nešto liči. Međutim kada je došao plejof kada se od nas najviše očekivalo desilo se totalno rasulo i u jednom trenutku je čak i Vujović napustio klub. Na kraju smo jedva čekali da se završi ta sezona na kraju... Da smo ostali na okupu i da je urađeno još nekoliko stvari koje je Veselin Vujović planirao siguran sam da bi bili jako veliki konkurenti Vojvodini te godine. Sa ove tačke gledišta mi je žao, ali mislim da su se naučili drugi klubovi da bez pravog projekta nema ozbiljne priče."

U HRVATSKOJ NAM PRAVE BISERA ZA SRBIJU!

Bilo je dosta lutanja u karijeri našeg sagovornika, ali osim Ademar Leona sigurno da je veliki pogodak bio i odlazak u Hrvatsku. Sada u Nekseu iz Našica završava treću sezonu zaredom i tu je postao miljenik navijača, uprave...

"Našice mi prijaju jako, Nekse je klub koji treba da bude reper drugim klubovima na Balkanu kako treba da se funkcioniše. Meni je drago to što se dešava u Vojvodini iako nisam član kluba. To je jako lijepa stvar za srpski rukomet. Mislim da su Nekse i Vojvodina trenutno dva najstabilnija kluba u regionu.U Nekseu je sve postavljeno kako treba, prije svega zahvaljujući porodici Ergović i predsjedniku kluba Josipu Ergoviću koji drži to na fantastičnom nivou. Meni se od prvog dana se pokazalo da je to bio pravi izbor poslije Visle. Ovo mi je treća sezona, ističe mi ugovor, a ja imam ogromne rukometne ambicije. Vidjećemo, nadam se i ja nekoj Francuskoj ili Bundesligi!" iskren je desni bek reprezentcije Srbije!

U Nekse je pred početak ove sezone došao još jedan srpski igrać - Ognjen Cenić. Izdanak omladinske škole Barselone dominira u mlađim kategorijama i Srbija čeka da se ovaj dijamant izbrusi u Našicama.

"Mislim da se radi o dijamantu srpskog rukometa. Imao sam šansu da sa njim treniram već šest mjeseci. Pravi momak, jako dobar, upoznao sam mu i roditelje, brat mu igra u Dinamu iz Bukurešta. Rukometna familija, orjentisani su na sport, posvećen je i vidjeli ste u mlađim kategorijama koliko ima talenta i koliko odskače. Na njemu je da radi na fizičkoj snazi i da debituje na velikoj sceni za prvi tim. Ja sam siguran da on može već u drugoj polusezoni da uskoči, ali na treneru je da odluči. Dobio je neke minute u prvom timu već sada, a u drugoj ekipi igra dosta i ubjedljivo je najbolji strijelac. Prošao je špansku školu rukometa, kao dijete je otišao u Barselonu i tamo je učio od najboljih. To mu je ogromna prednost gde je on savladao španski sistem tako mlad i na njemu je da se još više posveti i da radi na fizikalijama da bi vrlo brzo o njemu pričali u ozbiljnom seniorskom rukometu", govori nam Vejin o svom saigraču koji žari i pali u mlađim selekcijama Srbije.

A kao i neki drugi, što mlađi što stariji, imao je ponude... Španci su htjeli da igra za njih, ali znao je Cenić da je domovina samo jedna. "Apsolutno, koliko shvatam iz priče velika mu je čast da igra za Srbiju. I on i ja smo posljednjih mjesec dana samo pričali kako jedva čekamo okupljanje - on za mlađe, ja za seniore. Mislim da je na pravom putu da bude odličan. Ne bih ni ja da mu nabijam pritisak, ali baš onako drugarski imam velika očekivanja od njega", ushićeno priča Predrag Vejin za MONDO.

GLUPO JE DA PRIČAM O ZLATU, ALI...

Na prošlom Svjetskom prventvu Srbija je završila kao 11. i malo je falilo da budemo u borbi za mnogo veći plasman. Protiv Njemačke nije mogao da brani Dejan Milosavljev, povrijedili su se Jovica Nikolić i Vejin kao dva startna desna beka, protiv Norveške je ispušteno veliko vođstvo sa poluvremena...

"Mislim da smo sazreli kao ekipa. Treba ostati sa dvije noge na zemlji, pokazali smo u prethodnom periodu da možemo da se nosimo sa svim evropskim selekcijama iz vrha rame uz rame. Mentalna strana u sportu je jako bitna i mislim da smo tu sazreli. Slažem se da su na Svjetskom prvenstvu falila dva-tri detalja da bi rezultat bio još bolji ali generalni utisak je takav da smo na najvećem nivou u prethodne dvije-tri godine", analizira trenutku situaciju Vejin.

Taj meč sa Norveškom još nije zaboravio i dan-danas smatra da je malo falilo da se utakmica okrene na našu stranu. Ipak, okrenuli smo novi list i vrijeme je da neke takve utakmice sada dobijemo.

"Desio se taj peh meni i Jovici Nikoliću gdje smo mnogo falili u rotaciji, ali su oni to opet zamalo iznijeli. Nikad neću zaboraviti taj meč protiv Norveške, gledao sam na TV-u i nakon prvog poluvremena smo se svi nadali da neće doći do poraza. Desio se krah gdje su oni sa većom rotacijom preokrenuli, sa svojim trčanjem u leđa... Ali opet je sreća jako bitna, da su se dvije lopte odbile nama, a ne njima..."

Prvi rival je Island i delovali su naši rukometaši dan pred taj meč jako samopouzdano. "Objektivno gledano prva utakmica mnogo znači. Ne nabijamo sebi pritisak, ali mislimo o Islandu i analiziramo ih. Mislim da bi ogroman vjetar u leđa bio da dobijemo taj meč, Ja jedva čekam, svi jedva čekamo to Evropsko prvenstvo da se dokažemo da možemo! Mislim da su nam mogućnosti ogromne,a da smo svi skromni sa dvije noge na zemlji i spremni da napravimo fantastičan rezultat za srpski rukomet!"

A taj jedan veliki rezultat koji čekamo već deset godina, upravo bi on mogao da pokrene sve nabolje i da oživi ovaj divni sport u našoj zemlji. "Ma ja sam siguran, evo sad sam se naježio! Daj Bože da se tako desi, isto tako mislim. Već dugo se nije desio ogroman uspjeh, ali smo napravili evidentan napredak i tu se svi slažemo. Bitan je kontinuitet koji smo mi napravili igrajući nekoliko puta na velikim takmičenjima i mislim da smo sazreli za veliki iskorak. Preambiciozno bi bilo da ja govorim da idemo na zlato. Ali smo spremni da doguramo što dalje i fokus nam je samo na prvoj utakmici i to je ono što se meni najviše sviđa. To je Tonijeva filozofija gdje samo o Islandu mislimo. Svjesni smo da možemo da se kvalfiikujemo za Olimpijske igre, ali opet samo mislimo o Islandu", završava svoju priču za MONDO Predag Vejin.

I dok neki poznatiji, voljeniji, popularniji, nalaze razloge zašto ne mogu li neće da igraju za Srbiju, Predrag Vejin je samo jedan od rukometaša koji ne pita šta ne valja. Uvijek je tu, čak i kada mu nije zagarantovano mjesto. Bio je tu i kada je "otapao" u zadnji čas i umjesto da troši vrijeme na sebe i porodicu, trošio je na Srbiju. i nije mu žao. A ako bude malo sreće i pravde, nadamo se da će mu se to vratiti - makar jednim komadom nakita koji će donijeti iz Njemačke. Nije baš realno, ali lijepo je sanjati. Zar ne?