Mijajlo Marsenić će, ako sve bude kako treba, na Evropskom prvenstvu postati rekorder reprezentacije Srbije. Za MONDO je pričao o tome, rukometnom geniju na čelu tima, ali i o dvije novčanice od po 50 evra.
Pašće i neki rekordi na Evropskom prvenstvu u rukometu ovog januara. Ponovo se okupila selekcija Srbije i još jednom će naš adut na crti biti Mijajlo Marsenić. Div iz Berana do sada ima 18 nastupa za Euru pod srpskom trobojkom, a ako sve bude kako treba upisaće se u istoriju.
Za sada su Petar Nenadić i Žarko Šešum sa po 20 nastupa za selekciju Srbije na prvom mjestu i ako nastupi protiv Španije, Nemačke i Austrije prestići će ih Marsenić. Ipak, kako je 27. decembra zajedno sa cimerom Dejanom Milosavljevom odigrao posljednji bundesligaški meč prvo smo ga pitali - da li je stigao da se odmori?
"Jesam. Stvarno sam zahvalan selektoru što nam je dao četiri-pet dana slobodno. Završili smo 27. decembra i dan kasnije sam došao u Beograd. Imao sam četiri-pet dana da se odmorim, bio sam malo sa porodicom i trudio sam se da bukvalno ništa ne radim. Odmorio sam se. Fizički umor mi nije bio toliki problem kao psihički. U posljednjih nekoliko mjeseci nam je život bio samo vezan za rukomet. Igrali smo na svaka tri dana u tri različita takmičenja. Malo je monotono i teško. Malo sam se odmorio, ohladio glavu i spreman sam za što nas čeka", počeo je svoju priču za MONDO Mijajlo Marsenić.
Do sada je kod Jarona Ziverta u Fihseu imao jednu ulogu, a kada je trener zamenjen to se najviše odrazilo na pivote. Kod Nikolaja Krikaua se trči bez milosti...
"Naporno je u smislu da smo odigrali veliki broj utakmica. Igrali smo na svaka tri dana na različitim frontovima. Uz sve to su došle neke neočekivane povrede i pivot koji nam je bio od velike pomoći Herburger je bio van dva mjeseca. Sav teret je pao na Maksa (Darja prim. aut) i na mene. Kod Krikaua se dosta trči, on neguje taj tipičan skandinavski rukomet i ako je pivot protivničke ekipe šutnuo i pao moramo to odmah da iskoristimo. S te strane jeste zahtjevno, ali mi smo jako spremna ekipa i možemo puno da trčimo. Uklopili smo se u taj savremeni rukomet. Potrošnja je velika i naravno na svakom od nas je da se spremi što bolje i oporavi za sljedeću."
Dva puta po 50 evra kao lekcija
Sa 18 nastupa na Euru čekamo da ne samo obori rekord već i da nastupima u drugoj fazi zasedne sigurno na vrh liste. To je za kružnog napadača Srbije velika stvar.
"To je čast i ogromna odgovornost. Odgovornost zbog mog iskustva i momaka koji su novi u reprezentaciji, debitanti na velikim takmičenjima, a ima ih sada dosta. Moram da nastavim tamo gdje su stali igrači za koje mi je ogromna čast da budem u njihovom društvu. Uvijek se trudim da mladim momcima pokažem šta znači boriti se za grb svoje zemlje kao što je i meni nekad neko pokazivao. Jako sam srećan zbog toga i nadam se da će neko od tih momaka za nekih desetak godina mene prestići po broju nastupa na prvenstvima", istakao je za MONDO Marsenić.
Kada je on kao klinac 2012. ulazio u nacionalni tim veterani su ga prihvatili ne samo rukometno, nego i kao mladića kome su pritekli u pomoć. Jedan poklon ne zaboravlja.
"Uvijek se rado sjećam tog prvog okupljanja za kvalifikacije protiv BIH i Rusije. Tada su me Marko Vujin i Petar Nenadić prihvatili kao da sam tu pet ili deset godina. Konstantno su me ispitivali za stanje u Partizanu, da li mi išta treba. Da li mi je potrebna novčana pomoć jer su i oni bili u tim sličnih situacijama gdje u tim godinama novac nije bitan već samo napredak. Oni su bili upoznati sa situacijom.
Ispričao bih jednu anegdotu gdje sam završio jedan trening i slučajno sam u džepu našao dva puta po 50 evra. To nikada u životu neću zaboraviti. Zahvalan sam na tome i Petru i Marku. To su stvari koje čovjek ne može da zaboravi, a pokazatelj su kako ja kao jedan od najiskusnijih moram da se ponašam prema tim novim momcima", ispričao nam je već iskusni Marsenić.
"Hvala Crnoj Gori što me nije zvala"
Iako rođen u Beranama, nikada nije imao nikakvu dilemu za koga će nastupati. Za Srbiju se to ispostavilo kao premija, pošto je već duže od decenija naša snaga na crti. Neki drugi su izgubili...
"Nije bilo nikakvih drugih ponuda. U mlađim kategorijama reprezentacija Crne Gore nikada nije obraćala pažnju na mene. Uvijek su neki drugi igrači bili u fokusu i zahvalan sam im na tome. Ja sam bez ikakvog razmišljanja prihvatio poziv reprezentacije Srbije jer moja porodica potiče iz srpske strane Crne Gore. Mi u Beranama smo većinom ta strana i nije mi uopšte bilo teško da odaberem. Ovoj reprezentaciji sam zahvalan jer da je nije bilo ne bih napravio karijeru kakvu imam. Ne kažem da je sad to neka strašna karijera, ali nije ni loša. Dugujem ovoj reprezentaciji sve i dok sam zdrav biću tu", jasan je Marsenić.
Došao je rukometni genije
Svi znamo kakvo je ime Raul Gonzales. šta je sve uradio i kao trener i kao igrač, ali šta je ono što Marsenić može da nam kaže iznutra? Godinama je radio sa njim u Vardaru i zajedno su spektakularno doneli trofej Lige šampiona u Skoplje.
"To je rukometni genije, mogu tako slobodno da kažem. Imao sam puno dobrih trenera u karijeri, ali kada sam došao u Vardar poslije mjesec dana sam shvatio da ko prihvati Raulov sistem i tu može da igra, može da igra svuda u svijetu. Tako se i pokazalo. Svaki igrač koji je tada u Vardaru bio mlad napredovao je i igrao je u vrhunskim klubovima poslije bez ikakvih problema.
Čovjek koji toliko obraća pažnju na detalje, to je nevjerovatno. Kod njega je pet centimetara važno. Sa druge strane ima nevjerovatan međuljudski odnos. I najmlađi i najstariji su jednaki. Dođe ujutru na trening nasmejan i uvijek pita kako si. Mislim da to svakom igraču znači. Rukometni genije, vrhunski čovjek i nadam se da će sa reprezentacijom Srbije napraviti nove iskorake u budućnosti. Mislim da mu je potrebno samo vremena i siguran sam da će donijeti uspjeh", uvjeren je on.
Te 2017. godine spektakularnim golom Ivana Čupića Vardar je došao do titule prvaka Evrope, a zatim je uslijedilo slavlje koje se još uvijek pamti.
"Stvarno je nevjerovatno sjećanje na te trenutke. Prve godine smo imali nesreću da smo igrali četvrtfinale protiv Vesprema koji je u tom momentu bio po mom mišljenju najbolja ekipa na svetu i bili su mnogo bolji od nas. Međutim sljedeće sezone i godinu nakon toga smo jako dobro igrali i funkcionisali kao jedan. Mislim da nas je malo nezadovoljavajuća finansijska situacija u Vardaru tih godina još više zbližila. Ako već imamo ovakve probleme, hajde da pokažemo da novac ne igra ulogu. Imali smo vrhunsku ekipu, sjećam se da smo dobijali Kjelce, Barselonu, po deset razlike. Po mom mišljenju smo i kao ekipa i kao organizacija bili najbolji na svijetu. Sistem je bio savršen, mislim da je to stvarno u tom trenutku bio najbolji klub na svijetu. Sergej je radio vrhunski posao, ljudi u klubu takođe.
Za doček iskreno nisam imao pojma. jer iskren da budem nisam bio previše u stanju da shvatim šta se dešava. Osvojiti Ligu šampiona je nešto nevjerovatno, dug vremenski period nakon toga nismo bili svjesni šta smo uradili. Sjećam se da sam se probudio u Kelnu poslije finala, a pored mene leži medalja koju smo osvojili. Nevjerovatan osjećaj. Tih godina nismo mogli da izgubimo kući jer je atmofera u hali Jane Sandanski bila savršena, mi tu nismo mogli da izgubimo zbog ljudi koji su živjeli za Vardar i podržavali nas. Ta atmosfera se osjetila na svakom ćošku, ali opet ma koliko da smo mi očekivali, oni su došli u deset puta većem broju. To nikada neću zaboraviti. Kada sam izašao na binu meni su oči bile pune suza. Ta emocija je nešto što ne može da se doživi, jedan od najljepših trenutaka u mojoj karijeri", prisjetio se pivot kultne generacije Vardara.
Savršen kraj bi bio u Partizanu
Bio je dio sjajne generacije Partizana sa kojom je osvajao titule pre desetak godina, a sada sanja povratak u Beograd. Kada mu istekne ugovor imaće 34 godine i ako crno-bijeli tim Đorđa Ćirkovića nastavi da napreduje...
"Maštam o tome. Nema ništa ljepše nego završiti karijeru u klubu u kome ste napravili prve ozbiljne korake. Partizanu sam jako zahvalan, ljudima koji su u tom momentu bili u klubu. Na prilici, podršci i saradnji i mislim da bi to bilo stvarno savršeno. Naravno moraju da postoje uslovi za to. Ja sam neko koga ambicija kluba vodi i motiviše. U slučaju da se napravi ekipa koja bi bila konkurentna u Evropi, a sa finansijske strane bi zadovoljili finansijske zahteve, zašto da ne. Svako od nas mašta o tome i ja ću 2027. kada mi istekne ugovor sa Berlinom imati 34 godine. Nije to više mladost, a i naigrao sam se dosta tog bundesligaškog i evropskog rukometa. Ako se to daj Bože desi malo ću sebi i karijeru produžiti. Biću u svojoj zemlji, živjeću u Beogradu, ako se to desi bilo bi savršeno. Volio bih!"
Kako ti djeluju iz domaće lige?
Andrej Trnavac, Aljoša Damjanović, Vukašin Vorkapić, Stefan Dodić, Marko Tasić, Veljko Popović i Ivan Mićić su na spisku selektora Raula Gonzalesa kao igrači iz domaće lige. Ne pamti se toliko imena iz domaćeg takmičenja u nacionalnom timu, a kako ih je vidio najiskusniji?
"Odlično, imam riječi hvale prije svega što se tiče ponašanja i odnosa prema obavezama, treninzima, satnici. Mogu da kažem sve najbolje. Što se tiče rukometnih stvari ima nevjerovatno puno potencijala u tim momcima. Nikada boljeg Stefana Dodića nisam zatekao nego sada. Mnogo ozbiljan, konstantno vodi računa o sebi, igra i trenira odlično.
Marko Tasić jedan nevjerovatan potencijal za budućnost. Aljoša Damjanović takođe eksplozivan i pun snage. Popović stvarno vrhunski igrač, Mićko (Ivan Mićić prim. aut) je neverovatno zahvalan igrač i drago mi je da je tu. Mare Jevtić - isto ne smijemo da ga zaboravimo. Već je bio tu sa nama nekoliko puta, ali nikako na njega da se obrati pažnja. Jedan veliki borac, igrama u Bidasoi se dokazao. Reprezentacija je puna potencijala i nadam se da će u saradni sa Raulom to sve biti na još većem nivou i da će za neku godinu napraviti ozbiljan rezultat", završio je svoju priču za MONDO Mijajlo Marsenić.
Kada krene Evropsko prvenstvo 15. januara cela Srbija će se nadati prvom rukometnom čudu - pobjedi nad Španijom. Kada četiri dana kasnije bude igrala sa Austrijom nadamo se da će imati novog rekordera po broju nastupa na Euru. A za Novu godinu mu želimo da ne stane tu - da ovog januara stigne makar do 22 nastupa!
(MONDO, Nikola Lalović)
BONUS VIDEO: