Migelj Sančez Migaljon, transfer bomba Partizana: "Znam da Novak radi isto što i ja"

"Partizan je kao klub uložio veliki trud da bi ljudi mogli da gledaju dobar rukomet, da vide dobar projekat. Igra u Ligi šampiona, najboljem takmičenju na svijetu. Ako voliš rukomet, uživaćeš. Možemo da uradimo lijepe i velike stvari i svako ko dođe neće zažaliti. Vidjeće ekipu koja će uvijek da dâ sve za ovaj dres, klub, grad, ostavićemo dušu na terenu. Probaćemo da pobjeđujemo i da uradimo nešto veliko". To je poruka koju je Migel Sančez Migaljon (31) poslao cijeloj Srbiji, ne samo navijačima crno-bijelih u intervjuu za MONDO.

Gost redakcije bio je Španac, jedno od najvećih pojačanja Partizana za novu sezonu i čovjek koji je osvojio dvije bronze na Olimpijskim igrama, ima svjetsku bronzu i evropsko srebro. Od njega se dosta očekuje isto tako i on od sebe ima velika očekivanja.

"Lakše mi je da pričam na španskom i da kažem šta mislim na svom jeziku. Srpski polako učim, pokušavam da ga unaprijedim, ali mi je lakše na španskom. Moj prvi utisak o Partizanu i ekipi je veoma dobar. Ima dosta mladih igrača sa svijetlom budućnošću, željom da uče i sa dobrim predispozicijama da uče od trenera Raula. Vjerujem da možemo da imamo sjajnu sezonu i da obradujemo Beograd i cijelu Srbiju. Na kraju krajeva, ima razloga za nadu", počeo je Migaljon intervju za MONDO.

Ne krije da je upravo njegov sunarodnik i trener crno-bijelih Raul Gonzales bio glavni razlog prilikom odluke o dolasku.

"Razgovarao sam sa njim od početka, još u decembru/januaru. Počeo je tada da mi priča o cijelom projektu. Znam ga još od kada sam imao 14 godina, bio je pomoćnik Talantu Dušebajevu u Sijudad Realu. Vjerujem mu, ubijedio me je da dođem i zadovoljan sam što sam ga poslušao. Moja pozicija? Napadam kao lijevo krilo, branim se na centru, više kao trojka."

Za Migela važi da je specijalista za defanzivu i da je među najboljima na svijetu kada je igra u odbrani u pitanju.

"Tako su me opisivali duže vrijeme u reprezentaciji Španije, slično je bilo i dok sam bio u Kjelceu, ali mislim da ću u Partizanu da igram dosta i u napadu, kao što je bilo u Benfiki i da ću imati samopouzdanje. Raul mi je to i obećao. Ovo je moderni rukomet, sve se brže igra i nema mnogo vremena za izmjene odbrana/napad, tako da ima sve više igrača koji mogu da igraju na obje strane."

"Vjerujem u prolaz u Ligi šampiona"

Partizan ima veoma tešku grupu u Ligi šampiona, igraće sa Fikseom iz Berlina, Vespremom i Portom. Imaće veoma težak zadatak u borbi za neko od prva dva mjesta koja vode u narednu fazu takmičenja.

"Nismo imali sreće na žrijebu, Berlin i Vesprem su giganti u Evropi, kao i Porto koji je dugo godina u tom takmičenju. Ipak, smatram da i mi imamo dobre igrače, naš zadatak je da vjerujemo u prolaz i da radimo. Biće nam za to potrebna pomoć ljudi, ne samo u Beogradu, već u cijeloj Srbiji. Podrška nam je baš bitna, lijepo bi bilo vidjeti srpski tim da igra među najboljima u Evropi. Vjerujem da ljubitelji rukometa u Srbiji vide koliki je trud Partizan uložio u ovaj dobar projekat. Igramo u najboljem takmičenju na svijetu i ako voliš rukomet sigurno ćeš uživati u ovome. Nadam se da će doći da nas podrže, da nam daju svoju snagu, jer zajedno možemo da uradimo lijepe i velike stvari. Mislim da neće zažaliti ako dođu i vide ekipu koja daje sve od sebe i ostavlja dušu na terenu. Probaćemo da pobjeđujemo i da uradimo nešto veliko."

Crno-bijeli su prošlu sezonu završili sa četiri trofeja, španski igrač vjeruje da tako nešto može da se ponovi i u narednoj.

"Naravno da možemo da ponovimo, moramo da se borimo za sve titule u Srbiji, tu je i regionalna liga, želimo da prođemo dalje i u Ligi šampiona. Imamo dobar sastav i sa svima možemo da se nadmećemo. Probaćemo da osvojimo sve što možemo."

"Arpad Šterbik? Čovjek je legenda"

Vratili smo se na njegove početke u rodnom Sijudad Realu i na to kako je odlučio da se bavi rukometom. Za sve je kriv njegov brat.

"Zbog njega sam krenuo, igrao je u jednoj školi u Sijudad Realu, bio je golman i ubijedio me je da krenem sa njim. Bio sam golman na jednom ili dva treninga i shvatio sam da nije to pozicija za mene, prešao sam u polje. Nisam bio toliko dobar ni kao igrač, ali mi se svidjelo. Dopao mi se sport, uživao sam od malih nogu, ako ti se ne sviđa, ne možeš da uspiješ. Da, istina je što ljudi kažu da moraš da budeš malo lud da bi bio golman u rukometu. Mislim da nisam bio toliko lud", smije se Migel.

Sijudad Real je kao grad bio poznat najviše po rukometu i to je bio jedan od faktora zašto je zavolio taj sport. Baš tamo je gledao mnoge legende među kojima je i Arpad Šterbik, bivši jugoslovenski golman iz Sente koji je na kraju donio mnogo uspjeha reprezentaciji Španije.

"Kad sam bio mali Sijudad Real je bio jedan od najboljih timova na svijetu, najbolji igrači, titule, sve to je uticalo da više zavolim rukomet. Bili su to Olafur Stefanson, Alberto Entrerijos, Arpad Šterbik, moji idoli od malih nogu. Entrerijos je bio moj uzor, igrao je na istoj poziciji kao ja. Mirza Džomba mi se takođe dopadao, Petar Metličić isto. Uroš Zorman je razumio rukomet koji se tamo igrao savršeno. Svi ti balkanski rukometaši koji su igrali u Španiji su se brzo adaptirali. A Šterbik? Šta da vam kažem o njemu, čovjek je legenda."

Gašenje klubova, problemi i onda "bingo"

Migaljon je igrao za Sijudad Real i Atletiko Madrid na početku karijere, oba kluba koja su se ugasila i bila u velikim finansijskim problemima. Zanimljivo je da mu je u obje ekipe trener bio čuveni Talant Dušebajev.

"Bilo je baš teško u Sijudad Realu, klub iz mog rodnog grada, klub je brzo nestao i postao je Atletiko Madrid, tu sam debitovao. Onda se i Atletiko ugasio, dosta komplikovano za mene, bio sam mlad, mnogo ekonomskih problema je bilo u španskom rukometu, dosta klubova je nestalo. To mi je pomoglo da steknem neko iskustvo koje mi je pomoglo da prevaziđem neke probleme kasnije. Talant je bio glavni trener, pomoćnik mu je bio Raul Gonzales i oni su vjerovali u mene od početka. Rekao bih da ih je najviše privuklo to što sam imao sposobnost da brzo učim. Mlad igrač, dva metra visok, sve sam brzo upijao i to je bilo korisno kad sam trenirao sa prvim timom, ako neko brzo uči, sve ide brže i ima manje ponavljanja, to mi je pomoglo."

Tada je uslijedio odlazak u La Riohu i neka vrsta "binga", tamo je proveo sedam godina. Dva puta su bili drugi u ligi i Superkupu.

"Lijepa etapa za mene, taj grad i klub. Hota Gonzales mi je bio trener, veliki prijatelj Raula Gonzalesa, imali su sličnu viziju rukometa. Poslije toga je došao Migel Velasko sa sličnom idejom, mnogo sam napredovao tamo i kao igrač i kao osoba. Igrao sam tamo sa mnogim legendama poput Aginagaldea, Garbaha, Rokasa, Petrusa, mnogo sam naučio od svih njih."

"Pamtim Vojvodinu, Srbiju, ali i Zagreb"

U tom periodu je sa La Riohom igrao u Ligi šampiona, jedan od tih mečeva bio je protiv Vojvodine u Srbiji.

"Pamtim da je put do tamo bio težak, čini mi se da smo pobijedili i da je bilo malo golova, ne sjećam se rezultata. Pamtim taj prvi dolazak u Srbiju, igrao sam poslije toga i sa reprezentacijom Španije. Nisam mogao tada da zamislim da ću jednog dana igrati u Srbiji. Ali, nikad ne znaš gdje život može da te odvede. Igrao sam u Poljskoj, Portugalu, sad sam u Srbiji. Kad si mlad ne možeš da znaš gdje možeš da završiš."

Ne zaboravlja ni druge klubove sa Balkana protiv kojih je igrao, Zagreb, Velenje, Nekse, Metalurg...

"Naravno da se sjećam dolaska na Balkan, uvijek je bilo teško igrati mečeve na ovim prostorima. Komplikovane utakmice, glasna publika, malo golova, čvrsta odbrana. Posebno pamtim meč protiv Zagreba koji smo izgubili zbog gola greškom u posljednjoj sekundi."

Prvi odlazak van Španije bio mu je u Poljsku gdje je igrao za čuveni Kjelce dvije sezone, nešto što pamti sa širokim osmijehom. Tamo je igrao i derbi sa Vislom koji je poznatiji po nadimku "Sveti rat".

"Dvije intenzivne godine, dva finala Lige šampiona, nivo rukometa na vrhuncu. Dobijali smo mečeve protiv Barselone, Vesprema, Pariza, velikih timova, dvije veoma intenzivne i lijepe godine. Možete li da zamislite kakav je derbi tamo? Emotivno, intenzivno, dosta polemike, sukoba, mi stvaramo emocije ljudi i onda bude još luđe. Crveni kartoni, isključenja, tenzije, stvarno nešto nevjerovatno. Što se anegdota tiče, ima ih naravno sa tog derbija, ali nisu za javnost", smije se Migaljon.

Kako je bilo sa Srbima?

Nezaobilazna tema u razgovoru sa Migelom bilo je naravno i igranje sa srpskim rukometašima i protiv njih. Igrao je sa Lazarom Kukićem, Vanjom Ilićem, Petrom Đorđićem...

"Kada sam upoznao Lazara vidio sam da je mnogo dobra osoba. Vidio sam dosta igrača sličnog profila sa vrlinama i manama koji ne djeluju nevjerovatno, pa onda kako vrijeme prolazi krenu uzlaznom putanjom. Kukić je jedan od tih slučajeva, bio je dobar igrač koji je sada postao jedan od najboljih srednjih bekova na svijetu. Srećan sam zbog njega, igra nevjerovatno, a i dalje je dobra osoba. Srećan sam zbog njega. Ilića pamtim kao veoma pametnog igrača, iako je niži, imao je dobru sezonu u klubu. Sa Đorđićem sam igrao u Benfiki. Što se rivala tiče, igrao sam protiv Vladimira Cupare, znam ga iz mlađih dana, tu je i Darko Đukić. Ima dosta srpskih igrača tu."

Pitali smo ga i da li je možda nekome od njih rekao da dolazi u Partizan.

"Pričao sam sa Kukićem o tome, ali tek poslije potpisa. Čestitao mi je i rekao da će mi biti dobro u Beogradu, nadam se da će da bude u pravu."

Dvije medalje sa Olimpijskih igara i dvije tetovaže

Španija je velika zemlja koja ima dosta dobrih rukometaša, ali je Migaljon uspio da ubijedi selektora Đordija Riberu da baš njega izabere. Bio je to pravi potez sa obje strane, jer su zajedno osvojili dvije bronzane medalje na Olimpijskim igrama u Tokiju i Parizu, bronzu na Svjetskom prvenstvu i srebro na Evropskom.

"Zanimljiva je priča za Tokio. Prošao sam pripreme sa ekipom, na konačnom spisku je bilo 16 igrača i unaprijed su mi rekli da će Viran Moros da ide i selektor mi je rekao da se spremam za budućnost. Malo sam se odmorio poslije priprema i otišao u Kjelce da krenem pripreme za prvu sezonu u klubu. Gledao sam mečeve Španije i vidio da se nešto desilo Viranu, nisam znao šta. Zvali su me iz delegacije, rekli da budem spreman i da ću možda morati da dođem. Bio sam baš nervozan, spakovao sam se. Onda me selektor Đordi okrenuo i rekao da je Viran povrijeđen i da moram da dođem. Od priprema sa Kjelceom i Poljske do Olimpijskih igara za dva dana, zaista nevjerovatno. Morao sam odatle do Madrida, pa je tu bilo mnogo papirologije razne, PCR testova jer je bila korona, dosta čekanja na rezultate. Na kraju sam stigao u Tokio, čekao me meč sa Argentinom sa sve džet-legom, dobro se završilo na kraju sa medaljom."

Španija je bila veliko iznenađenje na tom turniru, malo je falilo da izgubi od Švedske u četvrtfinalu, pa je poražena u polufinalu od Danske i onda je u meču za bronzu dobila Egipat. A, na sljedećim Olimpijskim igrama je rival ponovo bio Egipat i to u četvrtfinalu. Bili su na ivici poraza, Egipćani su bili mnogo bolji u Parizu, a onda su Španci poslije produžetka uspjeli da prođu.

"Baš loše smo igrali taj meč, uspijevali smo nekako da se zadržimo u meču i da im ne dozvolimo da povedu sa velikom razlikom. Počeli smo da igramo bolje kada je bilo sedam na šest, oni su imali zicer za pobjedu, nisu ga iskoristili, pa smo prošli poslije produžetaka. Ni sam nisam siguran kako smo uspjeli da dobijemo taj meč. Onda smo izgubili u polufinalu od Njemačke i to mi je najteži poraz u reprezentativnoj karijeri. Propustili smo mnogo zicera, Endi Volf ih je zaustavio i odlučio da mi ne idemo u finale, bili smo tako blizu. Mislim da smo igrali mnogo bolje nego protiv Egipta i da smo više zaslužili da dobijemo taj meč nego onaj sa Egiptom u četvrtfinalu, ali to je sport. Poslije smo igrali za bronzu i pobijedili Sloveniju. Pitate me šta je naša tajna? Cijeli svijet misli da ste u tim momentima tužni, izgubili ste polufinale, ne igrate u finalu. Ali, moraš na to da gledaš kao šansu da uzmeš olimpijsku medalju. Da te neko pred početak turnira pita hoćeš li da igraš za medalju, pristao bi. Moraš da daš sve od sebe i da se boriš, jer nećeš kasnije da žališ zbog toga što nisi dao sve. Mnogi bi dali milione evra za šansu da uzmu medalju sa Olimpijskih igara, to je nešto što prepričavaš porodici, djeci, unucima..."

Koliko mu sve to znači pokazuju i dvije tetovaže koje ima, obje sa posvetom na Olimpijske igre i medalje. Koja mu je draža?

"Komplikovano je. Obje su različite. Tokio je poseban zbog svega što je tome prethodilo, jer nisam bio na spisku, moje prve Igre, početak nečega lijepog. Ali, nije bilo publike, bile su to neke drugačije Igre. U Parizu je tu bila moja familija, supruga je bila tu. Dvorane su bile pune, tako da ima razlike. Mnogo mi je značilo što su tu bili i moji najbliži i navijači."

Završio psihologiju i koristi metode Novaka Đokovića

Migaljon nije samo rukometaš, završio je studije psihologije i svjestan je koliko je taj aspekt važan za uspjeh u sportu.

"Psihologija je veoma važna, mentalna snaga je dosta bitna. Ima dosta slučajeva u svijetu sporta gdje su sportisti fizički sjajni, taktički isto, smireni, tehnički dobri. Ali, ako su mentalno slabi ili imaju probleme, onda padaju. Kao što idete na treninge ili u teretanu i radite na sebi fizički, tako je važno i koliko ste jaki psihološki. Ima ljudi koji se sa tim rode, ali je isto tako to nešto što može da se trenira i unaprijedi."

Morali smo odmah da mu spomenemo primjer Novaka Đokovića za koga kažu da je mentalna gromada. Uostalom, nije slučajno osvojio 24 grend slema i najbolji je u istoriji tenisa.

"Ima mnogo primjera, Novak i Rafa Nadal su dva najbolja primjera mentalne snage, obojica na svoj način. Imaju svoj stil i dobri su primjeri. Rafa je igrao protiv bola, protiv svih prepreka i sjajan je primjer mentalne snage. Ta ambicija je učinila da bude jedan od najboljih ikada, uz Đokovića i Federera."

Na to se praktično i samo od sebe nadovezalo pitanje o rutinama i ritualima, pošto je po njima bio poznat Nadal.

"Naravno da je bitno imati rutine, to je neki način da se smiriš, da smiriš tijelo i um. Rafa je imao te rutine prije servisa, znamo ih svi, drugi igrači imaju neke druge, poput patika, muzike ili takvih stvari. Ja koristim vizuelizaciju da bih se spremio i prošao kroz sve te situacije koje bi mogle da se dese tokom meča. Zamišljam neke situacije, postoje vježbe koje mogu da ti pomognu da se smiriš i fokusiraš na ono što želiš."

Upravo je vizuelizacija nešto što je mnogo pomoglo u karijeri Đokoviću. Često je pričao da je od malih nogu zamišljao sebe sa peharom na Vimbldonu, na kraju je sve to ostvario.

"Vizuelizacija je moćna stvar zaista, ne samo u smislu da zamisliš da ćeš da pobijediš, već i da misliš na moguće prepreke. Kako ćeš na njih da reaguješ. Imate i sportiste koji se povrijede i ne mogu da treniraju zbog toga, ali mogu da zamišljaju trening. Mozak ponekad ne može da napravi razliku između stvarnosti i mašte, pa to dođe kao trening za mozak. Mečevi su puni emocija, teško je to kontrolisati. Moraš da budeš spreman na to da će srce da ti lupa 100 na sat, da moraš dobro da reaguješ, da paziš da ne izgubiš kontrolu, sve to je važno. Isto tako kad pogriješiš ne možeš sebi da kažeš 'užasan sam, nikad neću uspjeti', jer onda nema šanse da dođeš do najvišeg nivoa. Moraš sebi da kažeš da si pogriješio, da shvatiš zašto je došlo do te greške i da je ispraviš. Ja koristim stvari koje meni pomažu i naravno da ću pokušati da pomognem i saigračima u Partizanu, ali ne želim da budem psiholog ekipe. Ja sam samo jedan od igrača, tu sam ako je bilo kome potrebna pomoć. Ali, vidim stvari kao igrač, ne kao psiholog, nisam tu da pričam nekome šta bi i kako trebalo da radi."

Da li ga supruga priprema za intervjue?

Još jedna interesantna stvar kod Migaljona jeste i ta da mu je supruga Sara sportska novinarka. Ali, nisu se upoznali prilikom intervjua.

"Ona je bila prijateljica mog saigrača Anhela Fernandeza, tačnije njegova djevojka i ona su bile prijateljice, tako smo se upoznali. Sara je bila u Madridu, ja u Logronju, održavali smo vezu na daljinu. Sada radi kao sportska novinarka na španskoj televiziji i mnogo sam srećan zbog nje. Ne sprema me ona za intervjue, ali mi kaže neke stvari i da sam dosta loš kada dajem intervjue, jer često ponavljam iste stvari, ali dobro", smije se Migel.

Veza na daljinu funkcioniše u njihovom slučaju i uživaju kada su zajedno.

"Komplikovano je, imamo vezu na daljinu, koristi slobodne dane da dođe da me vidi i zahvaljujući njenom trudu se viđamo više. Kada god se vidimo, uživamo. Već je bila u Beogradu i biće tu za meč sa Berlinom."

Ćevapi, rakija i poruka na srpskom

Kako smo razgovor privodili kraju, tako su došle i neke druge teme poput života u Beogradu, učenja srpskog jezika...

"Učim srpski polako, teško je za Španca da nauči srpski, ali polako učim. Znam osnovne stvari, oko hrane, pozdrava i slično. Sviđa mi se što su ljudi na ulicama, što su kafići puni, podsjeća me malo to na Španiju. Ljudi vole da su napolju, da piju kafu, to mi se dopada."

Otkrio je i šta je od hrane probao i da mu se rakija nije svidjela.

"Probao sam neke specijalitete od mesa poput ćevapa i pljeskavica, više mi se sviđaju ćevapi. Dopada mi se i kajmak. Ima još stvari koje moram da probam. Probao sam i rakiju, ali mi se ne sviđa, dosta je jaka."

Obećao je da će da ode na neku utakmicu fudbalera i košarkaša Partizana i da doživi tu atmosferu sa stadiona i iz dvorane. Tako je na samom kraju imao i poruku za navijače na srpskom.

"'Ajde Grobari, 'ajde Partizan", zaključio je Migaljon.

Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!