Ostali sportovi

Dan kada je Borcu sve stalo u jedan šut! Kurtović za MONDO: Ta energija u Boriku... odlučio je jedan prst!

Autor Goran Arbutina

"Recite Zokiju da mora bolje da šutira", poručio je Marinko Kurtović u razgovoru za MONDO i prisjetio se kako je u posljednjim sekundama odlučio čuveni duel Borca i Sandefjorda kojeg i dalje prepričavaju ljubitelji rukometa u Banjaluci!

Izvor: Andreas Sandström/Bildbyran Photo Agency /Profimedia/RTRS/screenshot

Na današnji dan prije 26 godina rukometaši banjalučkog Borca odigrali su jednu od najboljih evropskih utakmica u svojoj novijoj istoriji.

Tog dana crveno-plavi su u Banjaluci ugostili norveški Sandefjord, a ovu utakmicu ljubitelji rukometa u gradu na Vrbasu i dalje pamte i prepričavaju, iako Borac nije tada uspio da napravi veliku senzaciju.

Generacija Borca koju je sa klupe predvodio Zoran Dokić, a u kojoj su bili Zlatko Radomirović, Bojan Unčanin, Goran Malić, Aleksandar Ubavić, Boris Đogo, Srđan Trivundža, Zoran Martinović, Igor Kotevski, Bojan Crnomarković, Davorin Ljubišić i Bojan Ljubišić svoj put u Kupu EHF-a počela je dvomečom protiv belgijskog Haselta koji je u oba meča ubjedljivo savladan (35:19, 36:16). Crveno-plavi su potom eliminisali Šahtjor koji je u prvom meču slavio 31:22, da bi u revanšu u Boriku bio potučen do koljena – 33:15.

Uslijedio je potom najveći ispit ove generacije, duel sa norveškim Sandefjordom koji je godinu ranije igrao Ligu šampiona u grupi sa Kilom, Monpeljeom i Ademar Leonom, a dvije godine ranije stigao do polufinala EHF kupa.

U prvom meču igranom u Norveškoj ekipa Sandefjorda savladala je Borac 29:21 i činilo se da je ovaj dvomeč riješen, ali uslijedio je revanš za pamćenje. Pred prepunim Borikom crveno-plavi su nadigrali favorizovanog protivnika, stigli do 26:19 i imali napad za pobjedu od osam razlike kojom bi zbog postignutih golova u gostima prošli dalje, ali...

"Sve je stalo u taj jedan šut...", prisjeća se Srđan Trivundža, tadašnji kapiten Borca, iako je imao svega 19 godina.

"Imali smo sjajne pojedince, tu je bio Zlatko Radomirović, imali smo Zorana Martinovića koji je stvarno pravio razliku na terenu, a mi domaći igrači smo naravno imali svoj doprinos i nekim svojim kvalitetom doprinijeli tom rezultatu. Zoka je potpuno igrački odradio taj šut. Prošao na desnu stranu, šutirao u suprotni ugao... Sve nam se vrtilo, cijela ta godina se vrtjela oko tog šuta, jer sve bi nekako vjerovatno bilo drugačije, ali opet ostaje da kažem nama svima eto jedno veliko iskustvo. Do te utakmice mi nismo bili ni svjesni šta je igrati u Evropi, kakav je u stvari nivo rukometa u Evropi", kaže Trivundža.

U tom posljednjem napadu upravo je on dodao loptu do Martinovića, koji je sve uradio i dobro šutirao, svi su već vidjeli loptu u golu, ali se ispriječio Marinko Kurtović.

Proslavljeni rukometni golman i trener, koji sada vodi upravo Sandefjord u razgovoru za MONDO prisjetio se utakmice protiv banjalučkog Borca i posljednjih sekundi meča kada je svojom odbranom donio norveškoj ekipi plasman u naredni krug.

"Zoki je šutirao. Morate ga pozvati i recite mu da mora bolje da šutira", našalio se odmah na početku Kurtović i nastavio:

"Kad desni bek izađe na desnu stranu vidi se taj luk. To je bila rutina za mene. Poslao mi je neko i video te utakmice, vidi se taj šut i da je prst dobro na njoj. To je bilo dovoljno. Prst", kaže Kurtović.

Priznaje da su kada im je žrijeb donio za protivnika Borac da su znali da će biti teško i da moraju u prvom meču da naprave zalihu.

"Kad smo dobili Borac na žrijebu svima je bilo drago jer idu u neku drugu zemlju, gdje nisu bili. Ali znali smo da su balkanski sportisti srčani i znali smo svi kad smo išli dolje da će biti to zaj... utakmica, obavezno smo morali imati 7-8 plus.. I onda se to desilo dolje, taj jedan prst i jedna moja odbrana".

Borac je kolo prije toga uspio da nadoknadi veliki minus protiv Šahtjora, a iako je protiv Sandefjorda to bio još teži zadatak rukometaši Borca su uspjeli da gotovo vrate sve na nulu. Tome je doprinijela i sjajna podrška sa tribina Borika.

"Takva atmosfera nije se ponovila, bar koliko ja pamtim. Bilo je poslije naravno i uspjeha koje je ovaj klub je pravio, osvajao je i prvenstva i kupove, igrao evropska takmičenja,a li koliko pamtim nije bila takva atmosfera. Čak i poslije takvog lošeg rezultata ovaj u Norveškoj ne znam da li je iko to očekivao, uprava kluba je napravila takvu atmosferu u gradu, napunila je dvoranu, ljudi su stajali i ispred Borika", ističe Trivundža.

Njegove riječi potvrdio je i Kurtović koji je bio impresioniran energijom u Boriku.

"Imam lijepa sjećanja na tu utakmicu. Bila je to velika borba, a bilo je dosta publike, puna dvorana. Ta utakmica bila je čista energija. Iskreno, mi smo počeli OK utakmicu, ali Borac je zabio tri-četiri gola, dobili su energiju, publika je bila kao da je u terenu, a ne pored njega, to je bilo fantastično. Prava drama, publika je nosila Borac, a naši su malo stali. Bilo je tu malo onog 'sad ćemo igrati uvjereni da smo to pobijedili i da prolazimo dalje'. A kad igraš rukomet tako 'siguran' onda padneš. Ali igrači Borca su baš bili odlični tu utakmicu. Sve su pogodili od početka i onda kad još dobiješ podršku publike, onda možeš da ideš koliko hoćeš. Na utakmici je bilo usijano, svi su bili uz svoju ekipu, ali kada je završilo svi su bili sjajni. Meni je bilo drago što sam bio dolje, bilo je fantastično, ljudi u Banjaluci su fantastični", istakao je Kurtović.

"Volio bih da se Borac i Sandefjord ponovo sastanu"

Ekipu Sandefjorda kao trener uveo je iz druge lige u najviši rang i pozicinirao ga u vrhu tabele, a volio bi da se ovaj norveški klub i Borac ponovo sastanu u Evropi.

"Polako gradimo kamen po kamen, što se kaže. Napravili smo dobar sportski rezultat ove tri godine, niko nije očekivao da ćemo biti blizu vrhu u prvoj ligi. Radimo dosta fizički, trčimo puno, dajemo svaku utakmicu 30-33 gola, imamo mladu ekipu koja voli da trenira. Vidimo da rastu i to daje rezultat sa mojim nekim duhom. Mislim da još moramo jedan korak naprijed. Prošle godine osvojili smo šesto mjesto, ove hoćemo peto i idemo gore polako. Ove godine mi smo dobili šansu da igramo u Evropi, ali smo to odbili jer nismo imali stabilnu finansijsku situaciju, zato čekam još godinu dana. Ako uspijemo doći na peto mjesto, onda imamo šanse da ponovo igram protiv Borca".

Izvor: FREDRIK AREMYR / Bildbyran Photo Agency / Profimedia

Trener koji je sa Arendalom tri puta osvajao prvenstvo, jednom kup i igrao šest finala plej-ofa prati i rukometna dešavanja kod nas.

„Ja volim balkanski rukomet, volim tehnički obučene igrače i pratim dosta dolje rukomet. Kada sam preuzeo Arendal, doveo sam Josipa Vidovića iz Izviđača. Pratim dosta te lige dolje, hrvatsku i bosansku ligu, meni su interesantne te lige. Znam da ekonomska situacije nije dobra i onda je jako teško napraviti rezultat. Finansije su bolje ovdje u Skandinaviji, ali i ovdje imate poluamaterske ekipe. Samo prve tri-četiri ekipe su profesionalci, ostali su poluprofesionalci, dok oni na dnu tabele nisu uopšte profesionalci. Slično je kao i dolje. Vidim i da je u BIH bilo i dosta problema u reprezentaciji, vidim na rezultatima. Neki igrači neće da igraju, ne znam šta je problem. To je šteta, znaš, jer ima dosta dobrih igrača koji mogu predstavljati Bosnu, po meni je šteta da ne igraju oni najbolji“, rekao je Kurtović.

Skandinavac sa balkanskim srcem

Ne krije da bi volio da se okušao i kao selektor Hrvatske ili BIH, smatra da uprkos trendu u Evropi da klubovi angažuju brojne španske ili skandinavske trenere mjesta ima i za trenere sa naših prostora.

„Ne znam kako je dolje na Balkanu, ali ovdje ako imaš skandinavsku kulturu i balkansko srce, onda imaš velike šanse da dobiješ posao. I zato recimo za Bosnu i Hercegovinu, ja mislim da bi bilo fino da dobiješ jednog Skandinavca sa balkanskim srcem. To je Marinko (osmijeh). To je ona dobra škola, rukometna škola. Napraviti ekipu, to je jedna stvar, ali trebaš da napraviš i okruženje da svi daju 100% srce za reprezentaciju“, poručio je on.

Ćerka Amanda ima olimpijsko, dva svjetska i evropsko zlato

Porodica Kurtović je prava sportska porodica. Marinkov sin Vilijam (39) je fudbaler koji trenutno nastupa za norveškog drugoligaša Lin, a prethodno je većinu karijere proveo u Sandefjordu, a upisao je i nastup za U20 reprezentaciju Švedske, u kojoj je rođen. Zanimljivo je da je za razliku od njega ćerka Amanda (35) izabrala Norvešku i sa najuspješnijom ženskom rukometnom reprezentacijom ispisivala najslavnije stranice istorije.

Izvor: ROBERTO SCHMIDT / AFP / Profimedia

Amanda Kurtović sa reprezentacijom Norveške osvojila je Olimpijske igre 2012 u Londonu i uzela bronzu na Olimpijskim igrama u Riju četiri godine kasnije, dva puta je osvajala Svjetsko prvenstvo (2011, 2015), uz jedno svjetsko srebro, te bila osvajač Evropskog prvenstva (2016).

"Cijeli život sam u rukometu, ali ni blizu nemam takve medalje. Trebalo bi da radim 100 godina da osvojim ono što je Amanda uspjela za par godina. Ponosan sam na nju, pratio sam je otkad je bila mala, svašta je ona preživjela i bila je u Rumuniji, Mađarskoj, Danskoj... Sada se vratila kući u Larvik i igra u Larviku. Tu je dobila sina, ima tri godine još malo, sada sam ja deda. Unuk sada više voli fudbalsku loptu, kada si mali više voliš fudbal nego rukomet“, zaključio je uz osmijeh Kurtović.