Tiha prijetnja iz dubina: Olupine kao tempirane ekološke bombe

Decenijama su ove olupine uglavnom ležale van vidokruga i niko o njima nije razmišljao. Ali tokom vremena, njihove strukture su degradirale, neumoljivo povećavajući šanse za iznenadno ispuštanje toksičnih supstanci u morsko okruženje.

U pojedinim dijelovima svijeta klimatske promene uvećavaju ovaj rizik. Rastuće temperature okeana, zakiseljavanje i sve razornije oluje ubrzavaju razgradnju ovih olupina.

Naravno, olupine iz svjetskih ratova nisu jedine koje se mogu naći na dnu mora, uz mnoge druge koji doprinose problemu. Troškovi rješavanja ovog globalnog problema procijenjeni su na 340 milijardi dolara.

Koliko ovih olupina predstavlja prijetnju po bezbjednost ljudi, priobalne zajednice i životnu sredinu? Šta se može učiniti – i zašto to nismo uradili ranije?

Mapiranje problema

Neobrađene brojke u dolarima i brojevi olupina na mapi s pravom izazivaju zabrinutost. Rad istraživača, kao što je Pol Hersink, spojio je različite skupove podataka kako bi pomogao da se vizualizuje obim izazova. Ipak, ove brojke, kao i položaj tačaka na kartama, takođe mogu dati lažni osjećaj sigurnosti.

I dalje svjetski okeani i mora nisu tako dobro mapirani koliko bismo željeli, i samo je oko 23 odsto opisano i detaljno mapirano. Čak i taj nivo detalja često ne odgovara onome što je potrebno da bi se identifikovala olupina, a kamoli da se odredi rizik koji ona može da predstavlja.

U toku je globalni napor da se poboljša mapiranje okeanskog prostora pod okriljem projekta Sibed (Seabed) 2030, koji želi da dostigne univerzalnu rezoluciju od 100h100 metara. To znači da bi jedan "piksel" informacija bio ekvivalentan otprilike dva fudbalska terena. Ovo će umnogome poboljšati situacije na dnu okeana, ali neće otkriti detalje svih onih stvari koje se kriju unutar ta dva fudbalska terena (što uključuje dosta olupina).

Mnoge od olupina koje mogu predstavljati najveće probleme nalaze se u plićim obalnim vodama, gdje vladine inicijative za mapiranje i rad industrije daju mnogo veće rezolucije, ali i dalje ostaje izazov identifikacije.

Šta je sa arhivskom dokumentacijom

Istorijski zapisi, poput onih koje čuva Lloyd’s Register Foundation u Londonu, od suštinskog su značaja za unošenje preciznije razmjere i prirodu izazova. Sadrže detalje o strukturi broda, prevezenom teretu i posljednjim poznatim pozicijama prije gubitka.

Preciznost tih pozicija je, međutim, promjenljiva, što znači da nije jednostavno znati gdje bi na morskom dnu mogla da se nalazi olupina i kako da bude pregledane i procijenjen rizik. Ovo je u velikoj mjeri olakšano radom britanskog pomorskog arheologa Inesa Makartnija i okeanografa Majka Robertsa, čija su detaljna geofizička i arhivska istraživanja u Irskom moru pokazala da su istorijske olupine često pogrešno pripisivane i locirane. To znači da su tačke na mapi često na pogrešnim mjestima, a se do 60 odsto možda nalazi na nepoznatim lokacijama na morskom dnu.

Trka sa vremenom

Većina olupina koje izazivaju najveću zabrinutost su metalne ili metalne i drvene konstrukcije. Čelik u ovim olupinama polako se razgrađuje, povećavajući šansu da se teret prospe, a komponente pokvare. Međutim, ovo je samo dio rizika.

More postaje sve prometnije mjesto, jer je ribolov sve intenzivniji i gradi se sve više vetroelektrana na moru i drugih energetskih instalacija kako bi bile ispunjene obaveze klimatskih sporazuma i nulte emisije gasova. Sve ovo utiče na morsko dno i može fizički da poremeti ili promijeni dinamiku mjesta olupine.

Sve je veće globalno prepoznavanje potrebe za rješavanjem ovog problema. Ovo je do danas ostalo neriješeno zbog složenog međunarodnog i interdisciplinarnog izazova koji postavlja.

Mnoge olupine leže u vodama izvan zemalja koje nemaju nikakve veze sa prvobitnim vlasnikom broda. Kako onda da se utvrdi ko je odgovoran? A ko plaća čišćenje – posebno kada prvobitni vlasnik ima koristi od zakonske rupe u imunitetu suverena? Prema ovom konceptu, država zastave (zemlja u kojoj je brod registrovan) ne može se smatrati odgovornom prema međunarodnom pravu i stoga nije zakonski obavezna da plati.

Šta je potrebno da se problem riješi

Osim ovih osnovnih pitanja odgovornosti, postoje tehnički izazovi. Teško je tačno znati koliko olupina postoji i kako ih locirati. Dakle, kako da procijenimo njihovo stanje i utvrdimo da li je potrebna intervencija? I ako jeste, kako da intervenišemo?

Svako od ovih pitanja je složen izazov, a njihovo rješavanje zahtijeva doprinose istoričara, arheologa, inženjera, biologa, geofizičara, geohemičara, hidrografskih geodeta, analitičara geoprostornih podataka i inženjera.

To se već dešavalo, a regionalni projekti su dovoljno napredovali i pokazali šta se može postići. Međutim, ogroman obim problema nadmašuje količinu posla obavljenog do danas.

Nove tehnologije su očigledno ključne, kao i promjena stavova po ovom pitanju. U središtu problema je znanje i sigurnosti – da li je ovo olupina za koju mislimo da jeste, da li predstavlja problem i ako jeste, u kom vremenskom periodu?

Napredak u podvodnim bespilotnim letjelicama poznatim kao autonomna podvodna vozila (AUV), koji su opremljeni nizom senzora za mjerenje morskog dna i otkrivanje zagađivača, mogao bi da pomogne u poboljšanju znanja o lokacijama olupina, šta one nose i njihovom stanju propadanja. AUV-i mogu da obezbijede relativno jeftine podatke visoke rezolucije koji proizvode manje emisija od uporedive kampanje ankete sprovedene sa velikog istraživačkog broda.

Ali takođe, neophodno je da se te informacije podijele i uporede sa podacima iz arhiva kako bi pomogle u sticanju znanja i viših nivoa sigurnosti. Prečesto se podvodna istraživanja i istraživanja odvijaju u okviru određenih projekata, sa podacima koje drže pojedinačne agencije ili kompanije, sprečavajući brzo i kumulativno povećanje razumijevanja ovog problema.

Ozbiljnost ekološkog i bezbjednosnog rizika koji predstavljaju olupine na dnu okeana, i kako se on mijenja tokom vremena, nije u potpunosti poznat. Ali ovaj problem može i trebalo bi da se riješi.

(Mondo/RTS)