Nova adaptacija 'Odiseje' otvara debatu o tome kako Holivud mijenja prikaz prošlosti u svjetlu savremenih vrijednosti i inkluzije različitih identiteta.
Nova ekranizacija Homerove "Odiseje", reditelja Kristofera Nolana uz bogatu glumačku postavu, ponovo je otvorila pitanje koje već godinama izaziva polemike u Holivudu, gdje je granica između umjetničke slobode i mijenjanja istorijskog i kulturnog konteksta u ime savremenih društvenih vrijednosti.
Posljednjih godina filmska industrija sve češće uvodi raznovrsniji izbor glumaca u istorijske, mitološke i književne priče.
Zagovornici takvog pristupa smatraju da film treba da odražava savremeno društvo i pruži više prostora glumcima koji su ranije bili manje zastupljeni, dok kritičari upozoravaju da se pritom ne sme izgubiti autentičnost vremena i kulture koju delo prikazuje.
U slučaju "Odiseje", pitanje je dodatno složeno jer nije riječ o istorijskom zapisu, već o jednom od najvažnijih djela antičke književnosti. Homerov ep vijekovima je bio predmet različitih tumačenja, a svaka epoha u njemu je pronalazila sopstvene teme i poruke. Zbog toga savremena adaptacija ima određenu umjetničku slobodu.
Ipak, dio publike i kritičara posljednjih godina ukazuje na širi trend da se u istorijske i mitološke priče uvode likovi i identiteti koji nisu nužno odgovarali društvenom kontekstu epohe u kojoj je radnja smještena.
Njihova kritika nije usmjerena samo na izbor glumaca, već na pitanje da li savremene ideološke poruke ponekad postaju važnije od autentičnosti prikaza prošlosti.
Gdje je granica između umjetničke slobode i istorijske autentičnosti?
Filmski kritičar Đorđe Bajić smatra da se pitanje raznolikosti i inkluzije u filmu danas često predstavlja kao izbor između samo dvije krajnosti, da su autori ili za promjene ili protiv njih. Međutim, kako kaže u razgovoru za EUpravo zato, umjetnost nikada nije bila tako jednostavna.
On podsjeća da je film oduvijek reinterpretirao istoriju, prilagođavao događaje i likove potrebama dramske priče, zbog čega se od filmskih ostvarenja ne može očekivati potpuna istorijska vjernost. Ipak, upozorava da postoji jasna razlika između umjetničke slobode i zanemarivanja kulturnog i istorijskog konteksta.
"Kada gledamo fantaziju ili mit, vrata interpretacije su širom otvorena. Kada gledamo istorijsku dramu, biografiju ili adaptaciju djela koje pripada određenoj civilizaciji i vremenu, onda kontekst nije ukras, on je dio same priče," kaže Bajić.
Govoreći o savremenom pristupu raznolikosti u Holivudu, on ocenjuje da problem nastaje kada ona postane cilj sama po sebi, umesto da bude u funkciji kvalitetne priče i uvjerljivih likova.
"Publika ne odbacuje različitost; publika odbacuje osećaj da joj se nešto nameće umjesto da joj se ispriča dobra priča," smatra Bajić.
Insistiranje na apsolutnoj istorijskoj doslovnosti nije rješenje, jer umjetnost oduvek počiva na reinterpretaciji i novom čitanju klasičnih djela.
Kada je riječ o novoj adaptaciji "Odiseje", ističe da Homerov ep nije samo priča o junaku koji luta morima, već jedno od temeljnih djela evropske književnosti, duboko ukorenjeno u grčkoj kulturi i mitologiji. Zbog toga, smatra on, svaka nova ekranizacija ima pravo na autorski pečat, ali tek nakon što razumije kulturni i simbolički značaj izvornog djela.
"Najbolje adaptacije ne nastaju iz straha od prošlosti, već iz dijaloga sa njom. One ne brišu ono što je bilo, već pronalaze način da nam pokažu zašto nam je to i danas važno," zaključuje Bajić.
Podijeljene reakcije kritike i publike
Film je izazvao podijeljene reakcije, ali ne u istoj mjeri među filmskim kritičarima i publikom. Profesionalna kritika film je uglavnom ocijenila veoma pozitivno, hvaleći njegovu vizuelnu raskoš, režiju i ambicioznu adaptaciju Homerovog epa. Na sajtu "Rotten Tomatoes film" trenutno ima oko 95 odsto pozitivnih ocjena kritičara, uz ocjenu da Nolan "drevnu priču oživljava grandioznim filmskim jezikom i snažnim ljudskim emocijama".
Slične ocjene objavili su The Guardian, The Independent i brojni drugi filmski kritičari, koji ga opisuju kao jedno od najambicioznijih Nolanovih ostvarenja i ozbiljnog kandidata za najznačajnije filmske nagrade.
S druge strane, polemike su se vodile pre svega na društvenim mrežama i među dijelom publike, gde su pojedini kritičari osporavali izbor glumaca i tvrdili da film, u želji za većom raznolikošću, odstupa od kulturnog konteksta antičke Grčke.
Drugi su, međutim, ocenili da su takve kritike pretjerane, podsećajući da je "Odiseja" mitološki ep, a ne istorijski dokument, te da umjetnička adaptacija podrazumijeva određeni stepen autorske slobode. Sam reditelj Kristofer Nolan odbacio je rasprave koje su se vodile prije premijere, ocenivši da su "nevažne", jer dolaze od ljudi koji film još nisu ni pogledali.
Inkluzija kao nova paradigma filmske industrije
Promjena pristupa u filmskoj industriji nije nastala slučajno. Poslednjih desetak godina velike filmske kompanije sve više obraćaju pažnju na raznolikost ispred i iza kamere. Nakon društvenih pokreta poput "Black Lives Matter", pitanje zastupljenosti manjinskih grupa postalo je jedno od važnih pitanja američke kulturne industrije.
Veliki studiji počeli su da menjaju način na koji biraju glumce, razvijaju priče i predstavljaju različite zajednice. Za zagovornike ovakvog pristupa, film nije samo zabava, već i prostor koji utiče na to kako društva vide sebe i svoju prošlost.
Njihov argument je da istorija često nije bila predstavljena iz svih uglova i da savremena umjetnost ima pravo da otvara prostor za glasove koji su ranije bili zanemareni.
Kritičari, međutim, upozoravaju da umjetnička sloboda ne bi trebalo da znači potpuno odvajanje od istorijskih činjenica. Oni smatraju da postoji razlika između reinterpretacije umjetničkog dela i menjanja istorijskih okolnosti zarad savremenih političkih ili društvenih poruka.
Koji filmovi su izazivali oštre reakcije zbog podjela uloga?
Rasprava o većoj zastupljenosti različitih etničkih grupa u Holivudu nije nova, ali je posljednju deceniju postala jedno od najvidljivijih pitanja u filmskoj industriji.
Jedan od filmova koji se često navodi kao prekretnica u promjeni pristupa jeste "Crni panter" (Black Panther, 2018). Film je postao kulturni fenomen jer je u prvi plan stavio afričku kulturu, crnačke junake i glumačku postavu koju su uglavnom činili glumci afričkog porijekla.
Jedan od najpoznatijih primjera bila je serija "Bridgerton", koja prikazuje alternativnu verziju britanskog društva 19. vijeka sa multietničkom aristokratijom. Autori su od početka naglašavali da ne prave dokumentarnu istorijsku dramu, već fiktivni svijet inspirisan epohom, u kojem žele da ponude drugačiju predstavu o britanskom društvu.
Još veće polemike izazvala je najava filma "Kleopatra", u kojem je egipatsku kraljicu trebalo da igra izraelska glumica Gal Gadot. Kritike su se odnosile na pitanje istorijske interpretacije porekla Kleopatre i prikaza antičkog Egipta, dok su autori projekta isticali da je riječ o umetničkoj interpretaciji istorijske ličnosti, a ne dokumentarcu.
(EUpravo zato.rs)