Arheolozi su u sušnim pećinama Libije otkrili 7.000 godina stare mumije čija DNK ne odgovara nijednoj poznatoj ljudskoj populaciji.
Iako danas Saharu doživljavamo kao bezvodnu pješčanu pustinju, prije samo nekoliko milenijuma ona je izgledala potpuno drugačije. Tokom takozvanog Afričkog vlažnog perioda, koji je trajao od oko 14.800. do 5.500. godine prije nove ere, ovo područje je bilo bujna savana ispresijecana jezerima i močvarama. Bio je to prostor bogat životom, idealan za lov, stočarstvo i razvoj ranih ljudskih zajednica koje su uspješno obrađivale tada plodno tlo.
Danas je arheološko nalazište Takarkori, smješteno na jugozapadu Libije, postalo žarište naučne revolucije. Zahvaljujući izuzetno suvom saharskom vazduhu, u pećinskom zaklonu pronađeni su čudesno očuvani mumificirani ostaci dvije pastirke koje su živjele prije više od 7.000 godina. Ono što je ovo otkriće učinilo nesvakidašnjim jeste genetski materijal koji je preživio milenijume i iznenadio naučnike širom svijeta.
Tragovi nepoznate DNK
Međunarodni tim stručnjaka, pod vođstvom dr Nade Salem sa Instituta Maks Plank za evolutivnu antropologiju, uspio je da uspješno izoluje drevnu DNK iz ovih mumifikacija. Međutim, analiza je donijela potpuno neočekivani preokret: genetski kod ovih žena ne odgovara nijednoj poznatoj savremenoj populaciji.
Naučnici su primarno očekivali da će pronaći genetsku povezanost sa današnjim stanovništvom Sjeverne Afrike. Umjesto toga, utvrđeno je da ove žene ne dijele DNK ni sa jednou modernom grupom ljudi, što nedvosmisleno ukazuje na to da su pripadale drevnoj populaciji koja je u međuvremenu potpuno nestala sa lica Zemlje.
Izgubljeno poglavlje evolucije
Ovakav rezultat otvorio je seriju novih pitanja o tome ko su bili ti ljudi, kako su živjeli i zbog čega su nestali. U naučnim krugovima trenutno postoje dvije vodeće pretpostavke. Prva sugeriše da je u pitanju bila izuzetno geografski izolovana grupa koja iza sebe nije ostavila potomke.
Druga teorija nudi još smjeliju mogućnost, da su ovi neolitski stanovnici zapravo potomci nekih mnogo starijih ljudskih migracija koje su se odvijale izvan do sada poznatih tokova evolucije.
Analiza mumijaiz pećine Takarkori donosi dalekosežne posljedice po razumijevanje ljudske istorije. Umjesto da jednostavno popuni postojeće praznine u rodoslovu naše vrste, ovo otkriće je zapravo otvorilo potpuno novo, neistraženo poglavlje o prošlosti čovječanstva na afričkom kontinentu.