Priče iz kabine banjalučke grtalice

Autor:

Vozač banjalučke "Čistoće" o zgodama i nezgodama sa posla...

Priče iz kabine banjalučke grtalice Foto: Vedran Ševčuk, mondo.ba Ilustracija

Snijeg pada neprestano dva dana i dvije noći. Sipa i sipa. Ponoć je, u Banjaluci je minus sedam. Do jutra će biti još hladnije. So se ne prima na tolikoj zimi, a grtalice su na terenu, čiste glavne saobraćajnice. Za njima idu traktori, čiji su posao manje ulice i trotoari. Za volanom grtalice banjalučke „Čistoće“ je Radmilo Sandić, koji kaže da 31 godinu radi u zimskoj službi, ali i u braku, piše Goran Dakić za „Dnavni Avaz“.

Valja do zore gore-dolje

„Uglavnom radim noćne smjene. Ako počnem u deset, zora dođe brzo, ali belaj je ako počnem u sedam naveče. Do ponoći se dobro umorim, a valja gore-dolje do zore. Moj rejon je Paprikovac i nekoliko parkinga. Sve to mora biti čisto“, kaže Sandić.

Sedamnaesta mu je noć u kamionu. Kaže da nije umoran. Malo ga bole leđa, ali tako mora. Mnogo sjedi, ali ni na šta se ne žali. Nije mu dosadno uprkos tome što zna svaku krivinu, rupu i šaht.

„Šahtovi su najveći problem. Snijeg ih prekrije, pa ne vidim je li izdignut i onda naletim pošteno. Prije nekoliko godina, tako sam naletio na jedan šaht, nabio grtalicu, poskočio sa sjedišta i udario glavom u krov kamiona. Ljudi broje gdje su dobri restorani, a ja brojim gdje su dobri šahtovi“, govori Sandić.

zima, banjaluka, snijeg, ulice, gospodska Foto: Vedran Ševčuk, mondo.ba


Lanci mu, dodaje, ne trebaju, jer su gume u dobrom stanju. U kabini je toplo. Pored sjedišta su flašica sa vodom i sendvič. Do zore, kaže Radmilo, to mu mora biti dovoljno.

„Nema odmora. Moram stalno prolaziti, jer brzo napada. Vidiš ga kako je sitan, baš od neke muke pada. I parkinge oko bolnica moram čistiti, jer nikad ne znaš kome će i kad zatrebati. Da ne čuje zlo“, kaže on.

Spava li iko

Parkinzi na Paprikovcu poznati su kao ljubavna gnijezda za one koji imaju automobile, ali ne i prazan stan ili kuću. Radmilo priča da ih stalno sreće.

„Nekad ih prekinem u ’igri’, ali šta bih ja sad? Posao se mora uraditi. Do jutra budu tu. Samo se prebacuju iz auta u auto. Spava li iko, rođeni? I meni žena kaže da sam sumnjiv, jer jedno jutro dođem u sedam, a drugo u deset sati“, kroz smijeh dodaje Sandić.

Nožna i ručna ne rade

Prije nekoliko godina, kolega je čistio put prema Šehitlucima. Nema ga i nema iz smjene. Krene direktor da vidi šta je sa njim. Nađe ga u kafani pijanog k’o zvijezda. Kaže kolega da mu se kamion prevrnuo. „Direktore“, kazao je tad, „krenuo kamion da proklizava! Ja na nožnu kočnicu, ona ne radi! Ja na ručnu kočnicu, ona ne radi! Ja u kafanu, kafana radi“, ispričao je Sandić.

Ostale vijesti