U tekstu iz 1940. godine opisane su „božićne“ vradžbine koje su praktikovale djevojke sve tri vjeroispovjesti u Bosanskoj Krajini. Najstrašnije vračanje tiče se otimanja muževa i „odsjecanja glave“ suparnica...
Beogradsko „Vreme“ objavilo je 6. januara 1940. tekst pod naslovom „Božićno vračanje djevojaka u Bosanskoj Krajini“, u kome su opisane djevojačke vradžbine – proricanje budućeg muža, njegovo godište, bogatstvo, broj zajedničke djece itd, ali i rituali za otimanje momaka i smrt suparnica...
Autor Namik Kulenović na početku teksta navodi jednu veoma interesantnu činjenicu - da se stanovništvo Bosanske Krajine tih godina vrlo malo, gotovo nikako, pridržavalo božićnih običaja, ali su božićne vradžbine bile veoma popularne. A, te vradžbine, pored pravoslavnih i katolika, u velikom broju praktikovale su i muslimanske djevojke.
Kulenović piše da su se uoči Božića djevojke sastajale u grupama po kućama i tada je nastajalo vračanje „do zore“. Među njima obično se nalazila po koja starica, koja je u tančine poznavala sve te vračarije i koja je davala uputstva kako će se koje vračanje izvesti da bi imalo uspjeha.
„Oko pola noći, djevojke udavače silaze bosonoge, lagano i sasvim neosjetno prilaze kokošinjcu sa kašikom u ruci, sa onom istom kašikom sa kojom su to veče večerale. Nekoliko djevojaka pažljivo prilaze kokošinjcu i jedna za drugom udara kašikom po vratima kokošinjca i sa zebnjom očekuju ko će se prvi javiti - pijetao ili kokoška. Ako se javi pijetao, toj djevojci ’osigurana’ je udaja u nastupajućoj godini i ona već može tada mirne duše da sprema ruho za udaju. Ako se prva javi kokoška, onda se ta djevojka ni u kom slučaju neće te godine udati. Djevojke, kojima se jave kokoške pokunjene glave i ožalošćena srca odlaze u kuću i po starom običaju moraju odmah leći spavati. Ostale, sretnije od njih, vesele se i dalje vračaju“, piše Kulenović.
Te, sretne djevojke nakon toga idu na ulicu i ispred svojih dvorišnih vrata vežu kanap preko ulice. Negdje u mraku sakriju se i sa nestrpljenjem očekuju ko će prvi naići na kanap. Onaj koji prvo prekine kanap, taj je „suđenik“ te djevojke.
„Nakon toga djevojke idu na drvocijep (panj) i dižu ga jednom rukom, izgovarajući riječi: ’Ja ne dižem drvocijep, već ja dižem svoga dragog za sobom!’ Kada se započne večera uoči Božića, djevojke udavače svoj prvi zalogaj hljeba vade iz usta i ostavljaju pod sto. Prilikom polaska na spavanje stavljaju ga pod jastuk, čvrsto uvjerene da će te noći usniti svoga suđenika. Onoga, koga djevojka te noći sanja, smatra se kao ’siguran njen suđenik’.
Da bi saznala hoće li suđenik biti star ili mlad, djevojke gataju na sljedeći način. Pod fildžane od kafe domaćin kuće sakrije izmiješano: vunu, prsten i zalogaj hljeba. Djevojke koje ne znaju šta se pod kojim fildžanom nalazi, dižu fildžane jedan po jedan. Ona, koja ispod fildžana otkrije vunu, udaće se za ’staroga’, onoj koja pod fildžanom nađe prsten suđenik će biti ’mlad’, dok ona koja nađe hljeb ostaje usjedilica. Zato djevojke od svih ostalih vračanja, vjeruju najviše vračanju pod fildžanom“, navodi se u tekstu.
Kada su već „sigurne", da im je udaja određena u nastupajućoj godini i kada znaju kakav će im suđenik biti, star ili mlad, onda one utvrđuju kakvog će biti imovnog stanja.
„U ovom slučaju, baca se dinar u vodu. Jedna po jedna, bacaju djevojke dinar u zdjelu punu vode. Ako dinar iskoči iz vode, suđenik će biti ’bogat’, a ako dinar po nesreći ostane, kao što se to redovno događa, onda je suđenik ’siromašan’. U svojim vračanjima djevojke idu i dalje. U želji da saznaju koliko će imati djece u braku, one vračaju pomoću drva pod štednjakom. U jednom momentu kada se tome niko i ne nada, domaćin pozove jednu djevojku da prebroji drva ispod štednjaka. Koliko se komada drveta nađe ispod štednjaka, toliko će dotična djevojka u braku imati djece", piše Kulenović.
U nastavku opisuje, po njegovim riječima, najstrašnije vračanje, tj. ono kada djevojka ili žena hoće da preotme muža ili momka drugoj ženi ili djevojci:
„One djevojke i žene, koje žele da preotmu muža ili momka drugoj ženi ili djevojci, na prvi dan Božića uzimaju tikvu, nose je na drvocjep i sjekirom, jednim udarcem odsjeku glavu. Pri tome izgovaraju se ove riječi: ’Ja ne odsjekoh tikvi glavu, već odsjekoh glavu mojoj suparnici’. Prema narodnom vjerovanju, ta suparnica ’ima za kratko vrijeme da umre’, a njen muž ili momak da pripadne toj djevojci koja joj je odsjekla glavu.
Da bi to spriječile, žene i djevojke koje očekuju da će im se ’glava odsjeći’, dva dana prije Božića stavljaju u kosu bijeli luk, uvjerene da im se tada ništa ne može dogoditi“.
Na kraju teksta, Kulenović piše da mlađarija sve više vjeruje u ova vračanja, ali stariji smatraju da se od njih može čak i nastradati, kao i da je to grehota činiti, a naročito ovo posljednje, gdje žene i djevojke jedna drugoj otimaju muževe i momke.
....
Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratite nas i na Facebooku! (LINK)