Rodjenje svadba i smrt u Kosijerovu

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Društvo

Rođenje, svadba i smrt u Kosijerovu

Autori mondo.ba Siniša Stanić
Autori mondo.ba Siniša Stanić

"Vrijeme rođenja i smrti ne možemo birati. O vremenu ženidbe i udaje odlučuje pojedinac..." Pročitajte interesantan tekst o običajima i životu stanovnika sela Kosijerova u Lijevče polju početkom 20. vijeka

Selo Kosijerovo smješteno je u Lijevče polju, sa lijeve strane Vrbasa, između Laktaša i Srpca. Žitelj ovog mjesta Branko Jelovac (1890 - 1969) ostavio je vrijedan zapis o narodnim običajima Kosijerova i Lijevča od 1900. godine do početka Prvog svjetskog rata.

Tekst "Godišnji običaji sela Kosijerova" objavljen je u Zborniku krajiških muzeja 1963/64. U njemu možemo pročitati kako su nekada, za vrijeme posta, žene prale čak i kafu "jer ju je trgovac možda uzimao mrsnim rukama", a šećer se nije koristio "jer se pravi od kostiju". Na uranku su momci "žarili cure po nogama, a cure momke kud stignu", dok su se na Krstovdan "tukle čele" tako što se trnka sa pčelama "izvrne i zalije dobro vodom". Na treći dan Božića gledalo se u plećku od pečenice da bi se saznalo "hoće li starješina umrijeti ili ko od čeljadi", a sa krsne slave svaki gost vraćao se kući pjevajući jer je "sramota bila doći sa slave trijezan". U periodu od Aranđelovdana do božićnog posta "tukli su se ranjenici", a tih pet dana po selu su hodale Čarojice - grupe mlađih momaka koji su se preoblačili u žene, babe i starce, i tako po selu pravili komediju, tražeći poklone od kuće do kuće.

U svom etnografskom zapisu Jelovac je najavio i nastavak teksta u kome je namjeravao da opiše svakidašnji život stanovnika Kosijerova - rođenje, svadbu i smrt. "Ova tri svečana čina, koje skoro svako mora da dočeka, nemaju određenog datuma. Rađa se i mre u neodređeno vrijeme", napisao je autor.

Iako ga je najavio, Branko nije uspio da objavi drugi dio zapisa - smrt ga je prestigla. Ipak, na osnovu njegovih crtica i teza, tekst je završio učitelj iz Kosijerova Milorad Stanivuković Rade i objavio ga u svojoj knjizi "Kosijerovo, da se ne zaboravi" (2019). Donosimo vam neke od najinteresantnijih dijelova iz ovog zanimljivog spisa...

ROĐENJE

Trudna ili bremenita žena se mnogo poštovala i cijenila. Nosila je jedan novi život koji će donijeti na svijet. Znalo se desiti da na svijet donese i dvojke. U trudnoći žena se štitila od teških fizičkih poslova. Nastojalo se trudnicu zaštititi od fizičkih opterećenja: prepirke, svađe, galame i vike. U to vrijeme postojala su vjerovanja da trudnoj ili bremenitoj ženi treba uvijek udovoljiti. Ako joj se ne udovolji onda će miševi izgristi svu robu dotičnoj osobi.

Kada se dijete rodi u kući nastaje veliko veselje. Odjekuje pjesma, svirka i uzvici. Govorili su da se trudnica rastala sa "bremenom", mladim životom. Veliko veselje bi bilo ako se rodi muško dijete, ili nasljednik. Čule bi se čestitke i blagosiljanja: "Pametniji bio od ćaće". Sva čeljad u kući su bila raspoložena i vesela. Otac djeteta bi prikrivao radost jer se stidio odraslih. Bilo mu je neprijatno. Kolika je to radost znao je samo po otkucajima svoga srca...

Možda će vas zanimati

U vrijeme babina svakom novorođenčetu bi se čelo nagaravilo ugljenom. Kada dijete neko pogleda da prvo vidi gar i začudi se - željelo se izbjeći da se dijete urekne. Ako bi došlo do uroka znalo bi novorođenče kasnije plakati... Ako bi plakanje duže potrajalo onda bi se pozvala žena iz sela da djetetu "salije stravu". Nije to znao svako raditi. Žena dolazi u kuću porodilje. Sa sobom donosi olovo koje stavlja obično na mašu i rastopi ga nad vatrom. Dotle majka prekrije dijete boščom ili crvenom maramom. Bajalica, kako su ih često zvali, sipa otopljeno olovo u vodu iznad dječije glave i nešto u sebi šapuće... Bajanje se prenosio sa koljena na koljeno. Te riječi se nisu smjele znati... Žene bajalice su za svoj trud dobijale novac.

Dok su u babinama, babinjarama nije bilo dozvoljeno da hodaju po noći. Ako bi se razboljele, onda bi se govorilo da su "nagazile". Smatralo se da mnoge bolesti mogu napasti babinjaru. Dječije pelene koje se suše nisu smjele zanoćiti da ne bi neko "nabacio" na dijete.

SVADBA

Svadba je najveseliji dan u životu momka i djevojke. Prije svadbe dosta vremena je provedeno u ašikovanju. Ašikovanje se najviše odvijalo na crkvenim zborovima, seoskim prelima i sijelima, komušanju kukuruza, na igrankama. Kolo bi se igralo uz pratnju nekog tamburaša. U kolo bi se uhvatili zaljubljeni. Kradom bi se gledali. Nekada se nisu smjeli ni držati za ruke.

Svadba se mogla desiti na dva načina. Djevojka bi se krala iz roditeljske kuće. To se radilo kada se djevojčini roditelji nisu slagali da djevojka ode iz kuće zbog mladosti. Nekada se mladini roditelji nisu slagali izborom momka i prijatelja. Bilo je slučajeva da se to radilo zbog visokih troškova koji se naprave pri pravljenju svatova. Neko od ukućana, obično to bude snaha, izvede djevojku. Djevojka sjeda u kola koja čekaju u blizini. Puške zapucaju. Začuje se momačka pjesma...

Treće veče mladoženjini roditelji dolaze na mirovinu... Prvo se povedu beznačajni razgovori. Obično se pričalo o dnevnim događajima ili seoskim poslovima koji se odvijaju ili ih treba obaviti. Nakon dužeg razgovora prešlo bi se na stvaran razlog dolaska. Pružala bi se ploska prijatelju. On bi u početku odbijao plosku jer je bio uvrijeđen odlaskom svoje kćeri. Kad pristane da se izmire onda nastaje razgovor oko plaćanja za mladu koje mladoženjini roditelji moraju da plate. U prvim decenijama dvadesetog vijekatražilo se od 50 do 100 forinti austrijskih. (Tada je jedan dobar vo vrijedio 50 forinti)... Kad se dogovori količina novca prima se ploska i nastaje bolje raspoloženje. Ostane se do zore. Ponapijaju se prijatelji... Onako pripiti dugo se opraštaju dok ne bi krenuli.

Ako se cura prosi roditelji momka idu na prosidbu. Obično ih ide više. Tom prilikom nastajala bi pogodba koliko će para mladoženja dati za mladu. Kod malo imućnijih seljaka nije se mogla dobiti mlada bez 100-200 forinti... Kad dođe do pogodbe ugovara se datum održavanja svadbe i broja kola koja će doći po mladu.

Na dan svadbe, kod mladoženjine kuće dolaze kola. U njima su rodbina, momci i djevojke. Konji su okićeni cvijećem. U svakim kolima je bila srpska zastava. U to vrijeme Austrija nije branila isticanje nacionalnih zastava.

Pročitajte i ovo

Kad svatovi dođu u blizinu djevojčine kuće izađu im kola u sretanje i nude rakiju svatovima kao znak dobrodošlice. Rakiju treba da okusi svaki svat. Kada se to završi naprijed kreću kola koja su izašla na sretanje. Kod mladine kuće svatove čekaju sofre ako je gozba u kući. Ako je gozba napolju onda su tu napravljeni stolovi i klupe od dasaka kako bi svi svatovi mogli sjesti. Svatovi se poslužuju kafom i rakojom. Nakon toga se iznosi hrana za ručak...

Svatovi se spremaju za polazak. Djevojčin brat izvodi sestru na prag i pita ko se prima njegove sestre od tog dana pa do vijeka. Djever govori da se on prima djevojke za taj dan. Mladoženja kaže bratu da se on prima od tog dana pa do vijeka... Mlada drži dva kažiprsta u visu. Kum joj stavi prsten. Onda se mlada tri puta okrene, ljubi kuma u ruku i u lice. Zatim mlada ide redom i ljubi svatove. Muške ljubi u ruku, a ženske u lice. Kad se završi sa ljubljenjem mlada, mladoženja i djever stanu iza kuma. Dolazi čauš i donosi pečeno krme ili ovna na čije su rogove nataknute dvije jabuke, pita i hljeb. Pristupa novi prijatelj i lomi se hljeb. Čauš počinje lupati sa svojom batinom po vratima ili brvnima zgrade vičući: "Dođe vrijeme da se kući pođe." Na njegov poziv ustaju svi svatovi... Odatle se svatovi upute prema crkvi gdje će ih sveštenik vjenčati i konačno krenuti mladoženjinoj kući.

Mlada i djever ulaze u kuću. Ispod praga bi se postavljala maša i na njoj igla. Mlada ljubi kućni prag i sklanja mašu. Ljubi i naćve u kojima će u novoj kući mijesiti hljeb. Ako ne skloni mašu smatraju mladu nenormalnom. Može se to desiti jer se mlada zbuni. Odatle mlada ide u drvenu zgradu (vajat) gdje je dočekuje kuma. Kuma je češlja i na glavu joj poveže bošču i vijenac od cvancika, starog srebrenog novca u Austrougarskoj.

Čauš određuje gdje ko sjeda. Kum sjeda u pročelje stola okrenut prema istoku. Iznad kuma stoji mladoženja, mlada i djever. Mlada ljubi svakoga za ručkom. Nakon ručka dolazi prikazivanje darova... Novac koji se prikupi kao poljevačina dobije mlada i mladoženja. Kum i njegova porodica prvi polaze kući. Ispraćaj kumovske porodice traje duže i uz muziku. Ostali gosti ostanu duboko u noć. Skoro da svi budu pijani...

SMRT

Kad se čovjek razboli obilazila ga rodbina, rođaci, kumovi, prijatelji i komšije. Obično se govorilo da su mu došli zadnji dani, ili da neće dugo. Preseliće se na onaj svijet. Sa sobom su donosili poklone. Bilo je tu sezonskog voća, slatkiša, sokova. Čak se znalo donijeti neko pripremljeno gotovo jelo. Bolesnik, u zavisnosti od bolesti, uzme tih ponuda... Nekada je u narodu postojalo vjerovanje da kad se čuje noću glas sove u blizini bolesnikove kuće ili na kući da je to zlokoban znak za njega. Smatralo se da bolesnik neće ozdraviti.

Poslije smrti bolesnika izvrši se obred kupanja, a zatim oblačenja pokojnika. Iznad glave se pali svijeća. Napolje izlazi žena, majka ili sestra i smrt oglašava jaukom. Nariče i spominje ime umrlog. Kroz jauk i lelek ističe šta je dobra za života učinio. Hvale njegovu marljivost. Spominju sve ono što je sagradio: zgradu, ambar, košaru. Spominju podignute voćnjake, šljivike. Više puta u toku dana oglase se žene svojim jaukom, a nekad i kada dolaze prijatelji i komšije da izjave saučešće. Običaji glasnog kukanja i leleka za umrlim sve je manje.

Kod umrlog sjedi se neprekidno. Smjenjuju se ljudi. Vodi se računa da u prostoriju ne bi ušla mačka koja bi mogla preskočiti umrlog. Gatalo se da bi u tom slučaju umrli se "povukodlačio". Umrli bude u kući sve dok se ne spremi za ukop. To mora trajati najmanje jedan dan. Dotle majstori prave sanduk i krst.

U to vrijeme nisu se, ili veoma rijetko, podizali kameni ili mermerni spomenici. Sahrana se obavljala u poslijepodnevnim časovima. Obred opijela izvršio bi parohijski sveštenik. Sanduk sa umrlim stavlja se u kola koja vuku par crnih konja. Kreće se prema groblju gdje je već iskopan grob u koji će ga shraniti. Grobari u iskopani grob polažu sanduk sa umrlim i zakopavaju ga. Tad opet nastaje velika kuknjava žena. Muški članovi porodice kradom obrišu suzu kaoja se pojavi u njihovom oku...

Nakon sahrane kući se vraća većina naroda. Dolaze na ručak. Kod kuće ih čeka puna trpeza koju su postavile "maje". To su ljudi i ženekoji su pripremali jelo. Na sofre ili stolove se postavlja čorba (kaurma), kuvano meso, razne vrste pita, pšenični hljeb, kajgana i drugo. Kaurma je čorba od mesa, bijele džigerice i crijeva zaklane životinje. Danas se to ne pravi. Mnogi, pogotovo mlađi ljudi ne mogu da jedu kaurmu.

Možda će vas zanimati

Veliki je trošak bio prilikom sahrane. Domaćin je morao da zakolje najbolje goveče. Ako ga nije imao morao ga je kupiti. Nije se smjelo desiti da nestane hrane u vrijeme objeda. Pri objedu se služila i rakija. Kupovala bi se šljivovica. Pošto plava šljiva u Lijevču nestaje rakiju šljivovicu zamjenjivali su kukuruzovačom ili kako je narod zove "komadarom". Iako je vlast branila pečenje ove rakije ona se i dalje pravila i pekla.

O prvim Zadušnicama vrši se prekada. Treba izvršiti pomen o pokojniku i ožaliti ga opet. Pozivaju se najbliža rodbina, kumovi, prijatelji, grobari. Za ručak se pravi čorba, kuvano meso, pite i salata. Kuva se meso ovce ili ovna.... Svi se vraćaju kući na ručak. Uz ručak obavezna je rakija kako bi lakše potekla priča o svemu i svačemu.

Nekada se nije pridavao veliki značaj održavanju i uređenju grobova. Groblja su bila zapuštena. Zarasla u korov, ograđena bodljikavom žicom koja u toku ljeta spadne sa stubova i kao da nikada nije bilo ograđeno. O cvijeću na grobovima nije bilo ni govora, jer u toku ljeta po groblju je ponekad pasla stoka... U groblju postoje tri krstače od kamena krečnjaka, ili sige. Klesani su. Postavljeni su još prije 1978. godine, prije okupacije ovih prostora od strane Austrougarske. Bili su tu još za turske vladavine, mada su Turci branili postavljanje spomenika i spomen obilježja od tvrdog materijala. Priča se da su to obilježja oca, majke i sestre Savana Stanića, oca Cvije Stanića.

U Kosijerovu postoje pet grobalja. U četiri groblja se i danas vrše obredi sahranjivanja. Groblje u nekadašnjoj Vujinića šumi je napušteno. U njemu se više ne sahranjuju umrli... Ostao je samo spomenik Mikana Stanivukovića. Odolijeva vremenu...

..... 

U knjizi "Kosijerovo da se ne zaboravi" Milorada Stanivukovića Rade, pored tekstova o starim običajima ovoga sela, navedene su i biografije poginulih boraca iz Kosijerova u proteklim ratovima, kao i biografije učitelja i učiteljica u seoskoj školi. Knjiga donosi i detalje o uspjesima i nesuspjesima kosjerovačkih fudbalera, kao i priče o značajnim objektima u selu, a sve to je propraćeno probranim fotografijama.

Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratite nas i na Facebooku! (LINK)

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Još iz INFO

MONDO REPORTAŽE

loader