Prica Covjek i vuk Prva nagrada ucitelju iz Cecave

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

Konkurs iz 1969: Prva nagrada učitelju iz Čečave

Autor mondo.ba
Autor mondo.ba

Listajući staru štampu pronašli smo na tekst o prvonagrađenoj kratkoj priči na konkursu banjalučkog "Glasa" iz 1969. godine, koju je napisao Ranko Pavlović, tadašnji učitelj iz Čečave kod Teslića.

vuk Izvor: YouTube/Screenshot

Za priču "Čovjek i vuk" autor je osvojio 800 novih dinara, a u objašnjenju žirija navodi se da je ova priča, od 48 pristiglih, "najpotpunija, cjelovita, literarno zrela, s određenom fabulom, prožetom simbolizmom vječnog čovjekovog udesa i dvojstva njegove ličnosti".

Naravno, već ste zaključili da se radi o poznatom piscu Ranku Pavloviću (rođenom u Gornjoj Šnjegotini 1943. godine), koji nakon nakon učiteljovanja u Čečavi dolazi u Banjaluku, gdje ostvaruje veoma zapaženu književnu karijeru.

Pavlović je do danas, između ostalog, objavio osamnaest zbirki pjesama, sedamnaest zbirki pripovijedaka, pet romana i dvije zbirke eseja, a njegova djela prevođena su na italijanski, poljski, mađarski, engleski, rumunski, njemački, holandski, švedski, ruski i druge jezike...

"Čovjek i vuk" je vjerovatno jedna od njegovih prvih štampanih priča, a nakon pola vijeka, upravo večeras, u banjalučkom Banskom dvoru Pavlović promoviše svoju novu zbirku pjesama "Vinski soneti".

Preporučujuemo vam da posjetite ovo književno veče, a prije toga možete da pročitate i priču sa kojom je Pavlović počeo svoje prve književne korake...

ČOVJEK I VUK

Već treći dan baulja ovim kamenjarom, tromo vukući nogu za nogom. Svuda oko njega bijeli kamen: sitni kamenčići, gromade kamena, nepregledna kamena pustinja. Sunce upeklo, pa svjetluca glatka površina kamenja i oštra svjetlost probada zjenice. Boje već više ne razlikuje, osjeća samo more nepregledne bjeline s igličastim treptajima žarke svjetlosti koja stvara bol u beonjačama, para čelo, suši jezik i parališe mišiće. Ravnica nema kraja, ni početka, ni sredine.

Čovjek se zaustavi i, klateći se, prašnjavom rukom obrisa znoj sa čela. Nije znao da li ide naprijed ili nazad, da i je na početku ili na kraju kamenjara. Pogled mu odluta daleko, jer nije imao na čemu da se zaustavi. Tek tada primjeti da je stigao u predio gdje ima malo sasušene trave sa sprženim listovima iz kojih se lagano dizao dim kao sa smirene paljevine. Podiže glavu: nebo je bilo bezbojno, umrtvljeno i vidjelo se da ovdje nikada ne pada kiša, jer bi svaki oblak, koji bi slučajno zalutao nad ovaj kamenjar, za trenutak sagorio.

"Podne će", pomisli čovjek, "trebalo bi da se odmorim, ali mora se naprijed. Naprijed ili nazad, svejedno. Mora se, u stvari, ići, kretati, udarati umornim nogama o oštre bridove bijelog kamenja".

Čovjek se okrenu, pogleda iza sebe i pođe.

Iza njega je lijeno koračao vuk, duge nakostriješene dlake. Kad bi se stvari imenovale u ovoj beskonačnoj pustinji, onda bi izgladnjeloj životinji ostali samo ime i duga nakostriješena dlaka. Vukao se kao avet dok su se na leđima ocrtavale nožne kosti. Po nepreglednoj površini tromo su koračala dva bića, koja su se razlikovala jedino po tome što je vuk vještije obilazio kamenje.

"Ovdje se kamen kamenom zasijava", pomisli čovjek, "iz kamena niče kamen, drugog sjemena, roda i ploda nema. I ova trava je vanbračna. Kamen joj majka, a oca je izmislila, pa kako da opstane? Ona, u stvari, nema s kim i za šta da se bori, nema koga da pobjeđuje, a sebe ne može zadržati. Meni je lako. Ja imam svog vuka. Danima me uporno prati, korača za mnom, prebija noge o kamenje. Ne gubi i ne pobjeđuje, ali se bori, kao i ja. Kad spavam, spava i moj vuk, kad koračam i on korača, kad jedem i on jede. Ja sam napravio potez i za sada vodim. Kamenjar će odlučiti ko će biti pobjednik. Ako stignem na kraj i domognem se šume, vuk će ostati, izgubiće bitku. Bilo bi mi ga tada žao, jer mi je, iako neprijatelj, jedini pratilac na ovom putu."

Sunce je upeklo i ravnicu je obavila vrela bjeličasta magla, izrešetana srebrnim iglicama, oštrim kao trnje. Dvije prilike su se sporo vukle, zaobilazeći veliko kamenje.

"Jedan od nas treba da pobijedi", nastavi čovjek s razmišljanjem. "Vuk ili ja? Ja ili vuk? Zavisi od toga ko želi duže da opstane. Ako u drugoj igri vuk povuče prvi potez, onda će biti teško. Za mene. Jedan, ipak, treba da živi".

Sunce je jače upeklo i čovjek je s velikim trudom uspijevao da prati svoje isprekidane misli:

"Svaki čovjek ima svog vuka: Neko ga rani i njeguje, pa mu otupe refleksi i ne proganja svog darovatelja. Tako se oba bezbrižno provlače kroz život, ali dođe trenutak kad im salo smeta i onda tek uvide da su načinili grešku. Ja svoga vuka mučim, kao i sebe, i dobro mi je, jer imam s kim da se borim."

Vrućina je postala nesnosna. Čovjek je osjećao bol i umor u cijelom tijelu, u nogama, rukama, očima, ustima. Noge je jedva dizao od kamenja. zaustavio se i sjeo. nekolikom koraka od njega i vuk se spustio na vrelo kamenje i bezizražajno gledao prema čovjeku. Isplazio je jezik i duboko dahtao. Nije se znalo da li njegov pogled upućuje mržnju, molbu za samilost ili baš ništa. Ličio je na gomilu skupljenih kostiju, prekrivenih vučjom kožom.

Čovjek spusti na kamenu ploču zavežljaj i razmota ga, pa izvadi nekoliko kora sasušenog hljeba.

"Zavežljaj je sve manji", pomisli, "a do kraja puta još mnogo".

Umornom i prašnjavom rukom otkinuo je parče kore i stavio u usta. Dugo je beskorisno mljackao, ne bi li izazvao lučenje pljuvačke. Onda je, laganao kao kad spušta buket ruža na odar, izvadio jedan urezak mesa i bacio ga prema vuku. Znao je da to mora učiniti. Ako ne nahrani vuka, onda će on, razjaren od gladi, jurnuti na čovjeka. Vuk nešto mora da jede: meso ili čovjeka.

"Ovako je najbolje", razmišljao je čovjek. "Ako mu ništa ne dam, onda će on pobijediti. Vuka treba držati na granici između života i smrti. Ako ništa ne jede, onda će me sustići, kidaće mi noge i ruke, a ako ga pak dobro nahranim, onda će se osiliti, smatraće da je jači od mene i opet isto. Svako treba dobro da upozna svog vuka, treba da zna kako on korača, kako dahće, kada spava, kada treba da dobije urezak mesa, koliko je star, koliko će još izdržati, ima li jake očnjake..."

Kamenjar je gorio. Nestalo je igličaste svjetlosti i sve se pretvorilo u nesnosnu sjajnu bjelinu, u porculansku maglu koja se teško udiše, zaustavlja na dušiku i razvlači ga, kida i uništava. Čovjek i vuk su ličili na dvije izgubljene tačke u neograničenoj pustinji. Žvakali su udarajući zubima i to je bio jedini šum, koji je u ovoj tišini parao bubne opne. Ništa se nije kretalo, ništa događalo.

Dva poluživa bića su bila nadomak jedno drugom. Još je bilo neizvjesno ko će istrajati. Čovjek je gledao u vuka i znao je da mu ništa ne može. Ne može ga ubiti, jer za to nema snage. Snagom svojih prstiju bi ga mogao samo razjariti. Vuk je gledao u dobar zalogaj, u mogućnost da dobije rezerve za izlazak iz ovog kamenjara, ali bi jedan skok na žrtvu mogao biti koban, jer bi mu moglo ponestati snage, pa da se, prije cilja sruči na oštro kamenje. Samo su se gledali, mirno odmarali na vrelom tlu i ćutali.

Čovjek poče vezati zavežljaj, ali izvadi još jedno parče mesa i baci ga prema vuku.

"Neće mu biti mnogo", zaključi, "a nije mi ni žao. Uostalom, svog vuka hranim. Kako bih se tek osjećao da hranim tuđeg vuka?"

Ranko Pavlović, 1969.

Izvor: Glas/printscreen

......

Ovaj tekst pronašli smo u saradnji sa arhivom Narodne i univerzitetske biblioteke RS u Banjaluci. Ukoliko vam se dopadaju priče iz stare štampe, zapratite naše "Priče iz naftalina" i na facebooku! (LINK)

Tagovi

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

KUHINJA

loader