U selu kod Požarevca 1830. godine desio se nevjerovatan slučaj "preljubodejanija", koji se završio krvavo. Pročitajte...
Čitaoci naših "Priča iz naftalina" već otprilike znaju kakve tekstove mogu tu da nađu - snažne, ali i neočekivane priče, ispričane na slikovit način, koje vremenom ne gube na aktuelnosti i zanimljiovosti, čak šta više, njihova privlačnost nakon decenija i decenija postaje sve jača i magnetičnija...
Takav jedan tekst, za koji bi se slobodno moglo reći da je "naftalinsko" remek-djelo, objavljen je u "Politikinom zabavniku" od 20. septembra ove godine. Autor G. K., koristeći arhivske zapise od prije skoro dva vijeka, opisao je kravav i brutalan slučaj koji se tada desio u selu pokraj Požarevca, a vremenska distanca, arhaične riječi i nekakva suptilna "patina" koja je pala na cijeli događaj, učinili su da ova nevjerovatna i strašna pripovijest na momente bude čak i komična.
Baš kao što je jedan od najvećih umjetnika svih vremena, Čarli Čaplin, svojevremeno rekao: "Život je tragedija kada se posmatra u krupnom planu, ali je komedija kada prošite kadar."
Dakle...
153 DANA PRELJUBODEJANIJA
Desetog decembra 1815. godine knez Miloš izdao je strogu a neobičnu naredbu, takozvano nastavlenije svim nahijskim kreževima: nijedna žena ne može svog čovjeka napustiti. Tako žena nije imala pravo da zatraži razvod. Pa šta da se radi ako želi da se riješi sadašnjeg muža? Ona je nalazila strašne načine...
Biva da se udata žena zaljubi, ali da od svog voljenog zatraži da ubije njenog vjenčanog muža, to je znatno rjeđe. Neki slučajevi iz prošlosti pokazuju kako su žene ubistvom muža hitno tražile prječi put ka sreći i zajedničkom životu s voljenim. A poneke su i ljubavnike navele na ubistvo muža, obećavajući mu vječnu ljubav.
Saslušanje pred sudom ili "sprovedeno doznavanje" kako su tada govorili, izvršeno poslije ubistva, obično ne pokazuje šta je braku krenulo tako strašno naopako pa se žena od muža okrenula ljubavniku, kakve je neviđene mane našla svom mužu da je poželjela da ga se ubistvom riješi. O tome se ćutalo.
Ako je muž alkoholičar, neradnik, kockar, napustio kuću, ne brine o kući i porodici - razlog je tu. Ali neobično je bilo, i rijetko, da se udata žena sa pedeset godina, koja uz to ima i sedmoro djece, smrtno zaljubi i to u momka od dvadeset i pet godina i da, i on zaljubljen, bude spreman čak i na ubistvo njenog muža. A, upravo se to 1830. godine dogodilo u selu Boževcu kod Požarevca. Dokumenti su sačuvani u Arhivu Srbije i nose oznaku KK - XXI 966. Ovu stvarnost dostojnu Šekspira prikazaćemo na osnovu dva originalna dokumenta, onako kako tamo piše.
Jovan i Kumrija
Mjesno nadležni požarevački sud ispitao je potanko bogomrsko djelo ubistva muža i utvrdio činjenice. Preljubnica se zvala Kumrija, a ljubavnik Jovan. Iz istog su sela, iz Boževca. On je mehandžija, ona domaćica i majka. Ona ima dva djeteta mužeskog pola i petoro ženskoga pola (navedene godine starosti svakog djeteta), ukupno sedmoro. Kumrija i Jovan su u nedozvoljenom preljubodejaniju živjeli od 8. septemvrija 1829. godine do 19. januarija 1830. godine. Tačan datum - 8. septembar - utvrđen je lako jer je baš tada bio praznik - Mala Gospojina. Toga dana u septembru desilo se da muž nije bio kod kuće, a Kumrija jeste, pa je Jovan svratio, onako, da popriča. Tu su stupili u razgovor i na licu mjesta se dogovorili o preljubodejaniju kome su iste noći i pristupili. Ovo je trajalo cijele noći. (Gdje je bio muž, o tome nema ništa u izvještaju. Nema izvještaja ni o silnoj Kumrijinoj djeci.)
Budući da je Jovanova mehana bila blizu Kumrijine kuće, mladi Jovan je kod Kumrije počešće dolazio i ljubodejanije su vršili. Baš stoga što je Jovan k Kumriji počesto dolazio, Kumrijin muž Rako bolje smatranje i strogost na svoju ženu je imao. Zbog ovog negodovanija Rakinog, Kumrija i Jovan dogovore se da nešto hitno preduzmu. Jovan da pozove Raku k sebi u mehanu, potom da ga u mehani opije i kad kući pođe - Raku ubije. Kad Raku ubije, Kumrija mu se obećala da će njega, Jovana, za muža uzeti i na imanje primiti. O njenoj mnogobrojnoj djeci (ukupno sedam) nije bilo riječi. Valjda se podrazumijevalo da će i ona biti dio Kumrijinog miraza. Poslije će se vidjeti da nisu smislili ni to šta će s Rakinim ubijenim i mrtvim tijelom.
I zaista, Jovan pozove Raku na večeru u svoju mehanu i tu ga dobro počasti - nahrani i napoji. Raka nije znao ništa, još manje je slutio nešto o pripremanom zloumišlenom djelu. Kad se s večerom i pićem zadovoljio, Raka pođe kući. Jovan odmah veselo pođe za Rakom uzevši u ruku sjekiru. Kad bjehu kod jednog potoka, Jovan udari Raku sjekirom u prsi, Raka drekne i za jedno trenuće oka padne na zemlju. Pobojavši se da ne bi Raka još koji put dreknuo, Jovan primjeni jednostavniji način lišavanja života istoga muža Rake. On baci sjekiru i u'vati Raku za gušu te stade stezati. Kumrija je čula neku dreku i odmah posumljala da to Raka dreči. Kumrija pohita ka onom potoku. Vidjevši Jovana da Raku još za gušu drži i davi, upita:
"Jel' još živ?"
Jovan odgovori:
"Još se vidi da je živ, al' sad će lipsati."
I dok su tako govorili, Raka sasvim mrtav bude, to jest - izdahne. Videći Raku izdahnuvša, Jovan ga uzme na leđa i ponese do svoje bašte. Kumrija je pomagala noseći Rakine mrtve noge. Uplašeni da sjekira i davljenje nisu dovoljni, ali i da bi stvar ubistva zamaskirali oni objese mrtvog Raku na tavanu u Jovanovoj pojati. Bešenje je izvršeno ličnim Rakinim pojasom. Tako visećeg ostave Raku samog, a mrtvog.
Učinivši savjet sa Jovanom, Kumrija obeća da će sutra po selu svima razglasiti da je Raka u izbezumljenje pao i sam se objesio. O tragovima sjekire na Rakinim prsima kao i o modricama na vratu, posljedicama davljenja, nisu razmišljali. Ali seljani, znajući da je Raka onog dana svjestan i zdrav bio i povezujući česte posjete Jovanove Rakinoj kući, tj. Kumriji, bace podozrenije na Jovana da je ubilac pa ga uhvate i predaju sudu. Uhvate i Kumriju pa i nju predaju sudu. Tu, u sudu, u apsu, od 20. januara do 14. februara u okovima se nalaze.
Sad sud, ispitavši stvar, nalazi da je djelo bogomrsko, a preljubodejstvije grijeh. Raka ničim nije zaslužio da ovakvom mučiteljnom i groznom smrću umoren bude. Presuđeno je: i ubilac Jovan i preljubnica Kumrija će smrti biti predani sjekirom u glavu, isto kao što su Raku ubili. Zatim će tijela mrtvih biti podignuta na kolo. Postavljeni jedno pored drugog stajaće, tako sasvim mrtvi, za opomenu narodu srpskom. Ovo je bilo presuđeno 28. februara 1830. godine.
Kolektivna kazna
Smrt Rakina je presudom suda osvećena. Međutim, sad se postavilo pitanje ko će o ono sedmoro nedorasle djece brinuti, ko će ih hraniti ako i Kumrija ubijena bude? Ovaj bogomrski slučaj dospio je i do kneza Miloša, a on je presudu požarevačkog suda doduše potvrdio, ali je potom odlučio da se Kumriji ipak poštedi život - ona da o svojoj sitnoj, a mnogobrojnoj djeci brine, a Jovan nek se sjekirom ubije u njenom prisustvu. Selo je ovo čulo, zapovjest kneza o pomilovanju Kumrije je pročitana pred petoricom uglednih seljana koji treba da stvar po selu svima razglase. Tako su i uradili: razglasili su svima da je knez Miloš riješio da se Jovan kazni smrću, a da se Kumriji poštedi život da bi djecu othranila. U selu je bilo 157 kuća, vrlo brzo su svi saznali za kneževo rješenje. Mnogo njih se skupilo oko mjesta izvršenja kazne nad Jovanom ljubavnikom i ubilcem.
Ali selo je skočilo: na može tako, oboje su krivi, mora i Kumrija odgovarati. To selo se usudilo, uprkos kneževoj zapovjesti, Kumriju kamenovati i tako i njoj bludni život prekratiti. Zbog ovoga kamenovanja knez je bio rasrđen i odlučio je da se selo smjesta raseli; bila je to najteža kazna kojom se kolektiv mogao kazniti. Već je nastupilo proljeće, polja su bila spremna za obradu pa i zasijana, nije zgodno seliti se i ponovo zasnivati seosku zajednicu.
Očajni seljani pristupili su pokušaju davanja mita ne bi li knez povukao svoju odluku o raseljavanju kao kazni. Nekoliko kmetova došlo je u knežev požarevački konak i donijelo tri jagnjeta, dva praseta i dvije kotarice jaja, plus 1.000 oka brašna, sve to za soldate (vojnike), za praznik Vaskrs. Primio ih je Stojan Simić 7. aprila 1830. godine. Njih je primio, ali nije i sav mito primio. Jagnjad, prasad i jaja je primio, ali je odbio brašno jer knez nije sasvim pomilovao selo - neki će se raseliti, neki će ostati u selu. Seljani su za ovu milost svoju blagodarnost (zahvalnost) sa suzama u očima izražavali.
Ali knez Miloš je tražio iscrpan izvještaj o kamenovanju Kumrije, pa je izvršeno dodatno ispitivanje. Jer da kolektiv (selo) sam kažnjava kamenovanjem zabranjeno je , a knez je ponavljao da Srbija pripada prosvećenoj Evropi, ima sudove, ima njega, kneza. Skloni samosudu, kad su za turskih vremena presuđivali po običajima i po prirodnom osjećaju pravičnosti, ovi seljani Boževca su kamenovanju pristupili u velikom gnjevu zbog groznog stradanja sirotog Rake, oca sedmoro djece.
Šta je poslije bilo
Ispitano je ukupno jedanaest seljana, starih i mladih, ženskih i muških. Svi su oni učestvovali u kamenovanju i ubistvu Kumrije. Pravdajući sebe, ispitani su možda malo i dodavali lošoj slici o Kumriji. Tako je prvoispitani starac od preko 80 godina Jovan Gavrilović izjavio da je Kumrija uopšte sklona bila ljubodejstvovati i sa krštenima i, što je još gore, u stvari, što je najgore - s Turcima. Starac Vasa Ćosić je istakao:
"Ako Kumrija ostane nekažnjena, i mene će moja baba ubiti."
Jovica Perić je rekao:
"Kćer Kumrijina je moju kćer na blud navodila."
Živko Stokin reče:
"Ja vidio da je i drugi biju, pa je i ja udarim."
Kumrijina jetrva Stojka, stara oko 50 godina, bila je odlučna - kamen je prva bacila jer njen muž, brat ubijenog Rake, poslije slučaja ubistva brata Rake, veliku strogost na nju baca. I tako, svi učesnici u kamenovanju preljubnice Kumrije hrabro su priznali da su nedjelo učinili.
Svi ispitani, priznavši svoje nedjelo, rekli su:
"U neznanju i nerazumnom razmišljanju našem prestupili smo i sagriješili."
Kamenovanje Kumrije izvršeno je istog dana kad je i ljubavnik i ubilac Jovan, prema presudi vlasti, sjekirom u glavu ubijen. I Kumrija je tada stajala tu, nedaleko, i vidjela pogubljenje voljenog Jovana. Nije zapisano da li je plakala za svojim Jovanom, ljubavnikom. Ispit seljana izvršili su Stef. Jeftić, Joksim MIloj., Stev. Stojkov., Koca Marković.
Šta je poslije bilo sa ono sedmoro djece bez oba roditelja, ko se o njima starao, šta je bilo sa odlukom kneza Miloša o raseljavanju sela, ne možemo znati jer dokumenti nisu sačuvani. Strastvena a nesrećna ljubav Kumrije Ristić i Jovana Živković trajala je malo više od četiri mjeseca, to jest 153 dana, u zimu 1829/1830. godine. Ovo nije bio jedini slučaj ovakvog "bogomrskog djela", pa je knez Miloš svoju strogu naredbu iz 1815. godine nekako prećutno povukao i oba supružnika imala su pravo da zatraže razvod braka u slučaju postojanja opravdanih razloga. U opravdane razloge nije spadalo zaljubljivanje "sa strane".
......
Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratiti nas i na facebooku! (LINK)