Da li je vlast postala važnija od države, dok sistemom defakto upravljaju političke stranke i njihovi dogovori, čemu se institucije samo prilagođavaju?
U nekim zemljama (parlamentarnim demokratijima) u političkim, sistemskim ovlaštenjima dominira uloga predsjednika države, kao npr. u SAD, Rusiji ili Francuskoj. U drugima, najviše izvršne moći na osnovu koje se očekuje agilnost i rezultat, posjeduje predsjednik vlade (kancelar ili premijer). Njemačka je glavni predstavnik te grupacije.
Kod nas (u državi i entitetima) takođe je napisano šta ko treba i može da radi, ali to je u velikoj mjeri mrtvo slovo na papiru.
Moć je u Bosni i Hercegovini u rukama lidera političkih stranaka, koji izborni legitimitet uz ovlašćenja koja im daje funkcija na kojoj se nalaze, navike medija i apsolutnu poslušnost stranačkih saradnika, zloupotrebljavaju za jačanje svoje vlasti, a slabljenje ili potpuno degradiranje institucija.
Odgovarajući na pitanje: koje „radno mjesto“ ima najviše moći u Republici Srpskoj, novinar „Euroblica“ Slobodan Popadić odmah podsjeća šta piše u Ustavu Republike Srpske, najvišem pravnom aktu.
„Formalno-pravno, najjača politička funkcija u Republici je njen predsjednik. Predsjednik (ili predsjednica) predlaže mandatara za sastav Vlade, može da traži sjednicu Vlade, sjednicu Narodne skupštine, a može i da raspusti Narodnu skupštinu”.
Bez potpisa (ukaza) predsjednika Republike Srpske, naglašava Popadić, ne stupa na snagu ni jedan zakon koji usvoji Narodna skupština, a svaki zakon predsjednik može da vrati u NSRS na ponovno razmatranje.
"Osim toga, zadužen je za predstavljanje RS, za imenovanje šefova predstavništava u svijetu, kao i za predlaganje ambasadora BiH koji dolaze iz RS, a koje imenuje Predsjedništvo BiH. Istina, Ustav RS kaže da može da bude opozvan na isti način kako je i izabran na izborima, ali to se nikada nije desilio niti postoji zakon o predsjedniku RS u kome bi bila precizirana procedura opoziva“, kaže Popadić.
Da li bi mjesna zajednica bila jača od predsjednika?
Međutim, on podsjeća da se u praksi dešava nešto drugačije i da se pokazalo da snaga institucije u RS zavisi od lične snage, harizme i moći političara koji je predstavlja.
„U protekloj deceniji i duže to je bio i još jeste Milorada Dodik, pa je važilo pravilo tamo gdje je Dodik, ta institucija je najjača. Neuporediva situacija je ona kada je on bio predsjednik RS i kada je to bio Rajko Kuzmanović. Isto tako, za vrijeme mandata u Sarajevu Dodik je, suprotno svim svojim ranijim izjavama, u Srpskoj afirmisao značaj institucije Predsjedništva BiH, prvenstveno u vidu pokretanja zaštite vitalnog entitetskog interesa. Kada bi Dodik postao predsjednik mjesne zajednice, ona bi vjerovatno drmala Republikom Srpskom“.
Popadić smatra da je realno očekivati da će, ako Dodik pobijedi za predsjednika RS, ta institucija ponovo biti najjača, tačnije, u tom slučaju poklopiće se njena ustavna i stvarna politička moć.
“Na funkciju će imenovati međeda ako je takav partijski dogovor”
Sociolog i politički analitičar Drago Vuković sa nezadovoljstvom opisuje politički sistem u kojem živimo, a to je po njemu višepartijska diktatura ili partijska država u kojoj su stranke i njihovi lideri jači od institucija.
„Imamo potpuno politizovano društvo. Moć ne leži u institucijama već u političkim strankama i još više u političkim liderima. Politika je ključni faktor i mjesto odlučivanja, a politički lideri su ključni lideri u rukovođenju državom bez obzira na kojoj su funkciji. Imamo pojavu da su ljudi koji rukovode državnim institucijama, dakle, premijeri, predsjednici, uvijek po pravilu šefovi vladajućih stranaka“.
Vuković takođe podsjeća na ovlaštenja institucije predsjednika Republike Srpske naglašavajući da su to velika ovlaštenja po ustavu, a da je predsjednik Vlade najznačajniji operativni šef u državi. AIi...
„Milorad Dodik je najmoćniji političar i predsjednik najveće partije. Mislim da je za Dodika najteži period bio dok je u Predsjedništvu BiH, ali je on i od tamo vukao sve konce i u Republici Srpskoj. On ima tu izraženu personalnu ulogu kao i Aleksandar Vučić i još neki lideri i ništa se ne može uraditi bez njega. Kad je štrajk ili kad seljaci protestuju zbog cijene pšenice traže da razgovaraju s njim, ne traže ministra poljoprivrede“.
Naš sagovornik kaže da je ovo karakteristično za postkomunistička društva u tranziciji u kojima, po pravilu, postoji problem kada je riječ o modelima vladavine iako su po ustavnim određenjima to republike sa parlamentarnim sistemom gdje je parlament ključni zakonodavni organ, a izvršna vlast provodi zakone.
„To je ustavno i teorijski dobro postavljeno. Međutim, u praksi imamo mnogo problema. Kad ministri počnu da rade oni treba da odgovaraju građanima, a ne svojim strankama ili njihovim liderima. Kad hoćete da pravite normalnu vlast sa više stranaka i kada se to podijeli, ne može mandatar Socijalistima ili bilo kome da kaže: hoću kvalitetnog čovjeka, odredite pet ljudi da izaberem jednog. Partija ako mu ponudi - pod znacima navoda: međeda - oni ga imenuju. Samo u tako lošim odnosima može se desiti npr. da Kostadin Vasić bude direktor Instituta za javno zdravstvo“, poručuje Vuković.
Zamrle institucije u FBiH
Analizirajući isto ovo stanje u Federaciji BiH, Vuković je još kritičniji.
„Mislim da su kod njih institucije potpuno zamrle, jer nisu mogli ni da ih formiraju poslije izbora. To je nešto što je poraz demokratije, sramota za jednu državu i jedan entitet da ne mogu da formiraju vlast (U FBiH nisu implementirani rezultati izbora iz 2018. godine, pa entitet ima tehničku vladu već godinama; op. a.)".
„Tamo je izvršna vlast potpuno blijeda. Prije svega, imate jednog Čavaru (predsjednik Federacije) koji je potpuno nevidljiv čovjek. Imate premijera Novalića koji je pod istragom i u aferama. Ali i tamo imate dvojicu vrlo jakih političara, personalno: predsjednika SDA, Bakira Izetbegovića i predsjednika HDZ, Dragana Čovića. Oni su ljudi koji upravljaju procesima u FBiH bez obzira što nisu na visokim institucionalnim državnim pozicijima“, zaključuje Vuković na kraju.
(MONDO)