Priča oko pravosnažne presude i navodne nestručnosti zamaglila je jedan ogroman problem o kojem se ne priča: političke stranke u Republici Srpskoj muku muče sa deficitom kadrova.
Sve se mijenja i ono što je nekada važilo više ne važi, u politici, ali i u fudbalu. Poznati trener Amar Osim slikovito je to objašnjavao prije nekoliko godina "crtajući" novinarima kakve osobine moraju imati moderni fudbaleri. Driblanje i žongliranje se više ne traži, najvažnije je ko koliko dugo može trčati i izdržati, koliko brzo razmišlja, mijenja pravac i prilagođava se situaciji na terenu.
Kada je za vršioca dužnosti direktora Instituta za javno zdravstvo RS imenovanKostadin Vasić, funkcioner Ujedinjene Srpske, narodni poslanik sa diplomom još neutvrđenog porijekla, ova vijest je iz nekog razloga naišla na osudu javnosti (?)
Novinari i komentatori krenuli su da mu spočitavaju svašta. Prvo, da nije stručan, a drugo, da je osuđivan; treće, da je preletač; četvrto, da se jednostavno ne ponaša i ne djeluje kako bi trebalo da ponaša i djeluje direktor Institututa za javno zdravstvo Republike Srpske.
Sve to događa se u periodu kada se u svijetu pojavljuju nepredviđene epidemije sa nesagledevim zdravstvenim, ekonomskim i političkim posljedicama.
Ovdje postoji jedna velika zabluda izazvana lošim ugledom koje političari imaju u javnosti. Iz nekog razloga ljudi misle da je Vasiću, njegovoj stranci ili "Vasićima" i drugim političkim strankama lako, a istina je sasvim drugačija. Svima njima, sada više nego ikada, potrebna je pomoć.
Pogledajte ovaj primjer. Uhapse vam direktora, on podnese ostavku i vi treba da imenujete nekog novog jer je to nalaže "crveno slovo" poznato kao koalicioni dogovor. Po ovom zakonu nad zakonima našeg društveno-političkog sistema, to mjesto vama i vašoj stranci pripada jer ste tako dogovorili sa koalicijom. I šta sad da radite?
Nema svaka stranka šaku epidemiologa u rezervi ili 10 doktora medicine. Oni su već ispucani na drugim mjestima.
Riječ je o tome da su stranke na vlasti pod stalnim stresom jer jednostavno nemaju kapacitet da pojedu sve plodove koje su dobile za stolom, kao da su im prsti kratki, a usta premala. Previše vlasti, previše funkcija i mjesta, a premalo kadrova. Deficit.
I onda se ljudi čude kada je jedan čovjek poslanik, direktor, član nekog upravnog odbora i još vlasnik firme. Neko jednostavno nema izbora.
U takvoj situaciji svaka stranka koja drži do sebe mora imati bar nekoliko polivalentnih, univerzalnih igrača, koji kako kaže Osim, mogu brzo da trče i mijenjaju pravac.
Vremenom, ovakav način kadriranja postao je dominantan, a sve političke stranke kod nas od SNSD pa na dole pokazale su da su sposobne od posljednjeg "s klupe" koji je dohvatao peškire ili kuvao kafe, da naprave direktora ili ministra.
Ovakva potreba popunjavanja fotelja stvorila je u posljednje dvije decenije jednu privrednu granu, cijeli povezani lanac snabdijevanja potrebnim kadrovima, sa "znanjima i zvanjima". A pošto su mnogima trebale diplome, otvorene su fabrike diploma u vidu brojnih fakulteta. Jedan krug razvoja i zapošljavanja.
Neke stranke su zbog ove situacije bile primorana na privlačenje igrača iz drugih stranaka, koju neki novinari i građani nazivaju kupovinom ili preletanjem, ali kao i svuda, riječ je o čistoj ekonomskoj nužnosti.
Opozicija, na primjer, (ili bilo koja stranka) krcata je kadrovima koji su prespremni da preuzmu lidersku ulogu u društvu. Pošto im njihov tim to ne omogućava – poneki Zlatan Ibrahimović promijeniće ako treba nekoliko klubova da konačno osvoji fotelju koju je on zaslužio svojim dugogodišnjim političkim radom.
Još jednom, kao što je pokušao da sugeriše Amar Osim: u fudbalu je univerzalnost i sposobnost prilagođavanja terenu važnija od talenta. Cijene se oni koji mogu pokriti više mjesta na terenu i nisu sentimentalno vezani za klub (poslanika).
Uostalom kao što turcizam kadar znači: sposoban ili spreman na nešto. Kadar stići, ali i uteći i na strašnom mjestu (direktorskom – vršioca dužnosti) postojati.
Ponavljamo ponovo, ovakvi politički majstorluci dostojni fudbalskih menadžera kod publike bude neopravdanu sumnju. Sjetimo se afere "kiseonik’". Sumnjiv je UKC jer je Đajić političar, sumnjiva je firma jer je drži bivši ministar, sumnjiva je agencija jer je Zolak političar.
Možda bi manje sumnje bilo da Vlado Đajić nije predsjednik glavnog odbora SNSD, ili da Branislav Zeljković ili Vasić nisu kadrovi Ujedinjene Srpske, a Aleksandar Zolak Partije demokratskog progresa.
Da li postoje neki drugi stručnjaci koji bi bilo sposobniji ili profesionalniji u obavljanju svog posla? Da li postoje oni koji bi radili gore? Ne znamo odgovor na ova pitanja. Takvi ljudi su negdje u anonimnom prostoru, bezimeni, jer nisu u političkim strankama. A ima li uopšte života mimo stranke? Jedna Sanja Vulić bi se složila da nema.
Ljudi su čudni. Jedni odlaze u inostranstvo, drugi nešto pametuju ili rade svoj posao, neće da se bave politikom. Kriju se i nisu kadri (stići i uteći) . Svi se brinu samo za život, porodicu, egzistenciju, za platu, hranu, stan, kafu, roštilj ili tako nešto banalno.
I kao nikog nije briga šta ćemo ako nam stranke potpuno ostanu bez kadrova. Kao da se niko ne pita i nikome nije važno ko će biti novi, najnoviji vršilac dužnosti.