• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

"Zenica je srce Srbije, da nije tako, bila bi Zjenica"

Autor Nebojša Šatara

Navijači zeničkog Čelika, tzv. "Robijaši" su ekipa s kojom se nije zezati.

 Izvor: FENA/Vehid Begunić

Evo nedavno su napali futsalere sarajevskog Željezničara bakljama, šipkama i drugim tvrdim predmetima, a taj njihov animozitet prema plavima sa "Grbavice" postoji još iz perioda Jugoslavije.

Lokalpatriotizam, koji je dobrano narastao i nakon rata u Bosni i Hercegovini kao antiteza sarajevocentrizmu, doveo je do toga da mladi Zeničani osim svog kvarta, "Bilinog polja", zatvorskog grada i crno-crvenih boja ne priznaju one vrijednosti koje "voršipuju" Sarajlije, a nerijetko se taj animozitet u proteklom periodu znao da ocrta i kao šovinizam.

Tako su "Robijaši", iako većinom Bošnjaci, s obzirom da u Zenici više ne živi veliki broj Srba, Hrvata i ostalih iz poznatih razloga, znali da zapjevaju na putu prema Koševu ili Grbavici "Zenica je srce Srbije", dizali tri prsta i skandirali "Srbija, Srbija", kao i vrijeđali žrtve sa sarajevske pijace Markale.

S jedne strane, ovo može kod normalnog svijeta u Sarajevu, Tuzli ili Banjaluci da izazove prezir, ali i određene simpatije kod neopredjeljenih, onih što im srce kuca za sve njih, kako veli pjesma Zabranjenog pušenja ili onih što su "uvik kontra, takva sorta".

Osim toga, nekako je najprirodnije da ste emotivno vezani za svoju ulicu, svoje komšije, svoje prijatelje iz grada i logično svoj klub, čak i u slučaju da je izbačen u najniži rang kakav je bio slučaj sa Čelikom, nego za neke druge koji su udaljeni kilometrima od vas, posebno jer vas s njima vežu jedino apstrakcije poput nacije, vjere ili slavne prošlosti, koja je po svemu sudeći, danas neizvjesnija od budućnosti.

Imamo tako brojne pseudoistoričare koji nas uvjeravaju da su eksperti za sredjevjekovnu Bosnu, u kojoj nam do tančina objašnjavaju veličinu te "sjajne zemlje" u kojoj je nastala izreka "Od Kulina bana i dobrijeh dana". Drve nam o tome da su u tom srednjem vijeku naši preci živjeli kao bubrezi u loju. I bezbeli, oni su nasljednici i imaju tapiju na sve.

"Druže, srednji vijek nije lijek", što bi rekao Ivan Lovrenović, posebno jer su svi istoričari svijeta saglasni jedino u tome da se taj period ljudske civilizacije može nazvati "mračnim", a ni meni, a bogami ni mom djetetu, se ne živi u nekakvom mraku.

Robijaši Zenica, navijači Izvor: MONDO/Vedran Ševčuk

Mrkli mrak je bio i u centru Novog Sada ratne 1993. godine kada smo šetali bez prebijene pare i smišljali način kako da se razbijemo to veče. Sarma je predložio da idemo na neku žurku u Dunavskom parku, za koju je čuo u gradskom prevozu.

Skuckali smo i kupili bocu vina, kao naš znak dobre volje i potencijalne ulaznice, "vajld karte" za upad na dernek. Jasno nam je bilo da niko ne voli padobrance, ali nadali smo se da nas šestoro neće biti prevelik problem za naše srdačne domaćine.

Kroz puteljke u parku smo prišli zgradi, ne sjećam se tačno, kojem državnom preduzeću je pripadala, moguće Vatrogasni dom ili tako nešto, a iznutra se čula žestoka mjuza, nekakav pank, samo dosta brži uz užasnu dernjavu vokaliste.

Bez previše razmišljanja ušli smo i bukvalno je sve stalo: Ugašena je muzika, a mi smo se našli okruženi pogledima izbezumljenih i unezvjerenih 30-ak skinheda, koji su izgledali zbunjenije nego mi.

Tih desetak sekundi je trajalo kao vječnost dok se njihov "vođa" Pelikan nije oglasio i prišao s pitanjem: "Odakle ste"?

"Iz Bosne",odgovorismo, pa onda pojedinačno svi nasbrojasmo gradove iz kojih smo došli - od Banjaluke preko Tuzle do Zenice, a Pelikan uz osmijeh zaključio: "Zenica je srce Srbije, u suprotnom bila bi Zjenica".

Svi smo se nasmijali i nakon poklonjene flaše, klimnuo je glavom što je značilo da smo dobili zeleno svjetlo, a gotovo istovremeno je nastavila da trešti muzika. Pomislili su da smo "njihovi" jer ko je toliko lud da upadne na žurku ćelavih neonacista.

Njihove djevojke su nam donijele pivo, i svako je bio u nekom svom elementu. Ljudmila i ja smo razgovarali o književnosti, tada sam se ložio na čitanje (budala bio i ostao), cirkali smo i duvanili, bez previše obraćanja pažnje na ostale, kad u jednom trenutku svi jurnuše napolje.

Tamna je bila noć, ali je Dunavski park poprilično bio osvijetljen pa se jasno vidjelo sa nekih 30-ak metara da Pelikan nešto žustro objašnjava našem drugaru iz Zenice, vatrenom navijaču crno-crvenih Siketu, koji će kasnije oženiti Ljudmilu i zbrisati preko velike bare.

Inače u našoj raji bio je pravi maher za rolanje. Tokom šetnji bi u pola rečenice, ne biste ni primjetili kako jednom rukom mulja nešto po džepu od vijetnamke, spremno izvadio intadžo i zalizao ga od vrha do dna.

"Daj upaljač", rekao bi u osmijeh koji bi pokazao okrnjenu dvojku, uspomenu iz djetinjstva, dok je igrao u kadetima Čelika na Kamberovića polju.

Imao je sve predispozicije za ragbi - nizak i širok, ramena kao ormar i ruke kao lopate, a bogami imao je i srce od Rusije veće. Klatio se tako ispod oka gledajući lidera "skinsa", koji mu je objašnjavao nešto o rasi, predodređenosti, zajednici gdje se mora znati ženino mjesto...

shutterstock_124288522.jpg Izvor: Shutterstock

Nikad nisam ukapirao šta je smirenog Sinišu natjeralo da s flašom napola popijenog piva u ruci opauči Pelikana u glavu i pošalje ga u carstvo snova, kad je bilo više nego jasno da smo pet puta slabiji i da ćemo dobiti žestoke batine od likova, kojima je definicija neuspješnog izlaska, ako nisu nekom razbili glavu.

A mi smo tada, kao što rekoh, uglavnom čitali i igrali šah, cirkali i duvali kako bi pobjegli od užasne ratne stvarnosti.

Šta da se radi, batine postoje i da se nekad popiju, mada sam ja lično dobro prošao s obzirom da me u direktnom okršaju zapao izvjesni Sava Bosanac, jedan od viđenijih skinera, ali tada već dobrano ovisan o heroinu od kojeg je godinu ili dvije kasnije i skončao od overdoza u manastiru u Kovilju.

Maja je najgore prošla, glava joj je dobila potpuno drugačiji oblik nego inače, recimo da je morala da kupuje kape dva broja veće, a mi ostali smo prošli sa ponekom masnicom i natečenim okom, zahvaljujujući opet Siketu, koji je valjda na ulicama Zenice naučio da se posluži lukavstvom.

Povikao je: "Murija, murija", pa su skinsi u roku od dok si rekao piksla nestali u vidu magle.

Osim jednog, kojeg je Sarma, ubacio u izlog neke fotografske radnje.

"Kad sam čuo zvuk pucanja stakla, prvi put sam se osjetio živim", priznao je uz uvijek ponosno isticanje svog banjalučko-mejdanskog porijekla.

Pelikana su bukvalno odnijeli, da bi se nakon izvjesnog vremena pronio glas da se ubio. Navodno, pojeo je "Hofmana" i skočio sa zgrade, a "nije se sjetio na vrijeme, da ne zna da leti".

Za kraj večeri, nakon što je čuo priču čika Mile nas je krvave u "Bistrou" častio s gajbom piva.

undefined Izvor: MONDO/Vedran Ševčuk

P.S. Od tada zbog Siketa jako simpatišem "Robijaše" i Čelik uz želju da se što prije vrate u m:tel Premijer ligu Bosne i Hercegovine.

P.P.S. Naslov je takav da vas natjera da kliknete :)

Pročitajte i sve ostale kolumne ŠATARAŠ!

Možda će vas zanimati

Komentari 1

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Voicd

Ova "kolumna" mi dođe kao privatizacija medija tj koga zanima šta je dotični anonimus radio prije 30 godina u Novom Sadu sa nekim Sarmom. I onda je čudno što komentara imate točno nula već godinama. Pa i mora kad "voršipujete" glupost i banalnosti. Svako je danas kolumnista bem ti internet ko ga izmisli...

Najnovije