Pročitajte novi ŠataraŠ.
Negdje pred rat, pojavio se nekakav proizvod koji liječi bolesnu kičmu i rješava probleme izazvane bolom u leđima. Zvao se "Kosmodisk", a reklama koja se prikazivala na tadašnjim televizijima poentirala je sloganom: "Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole!"
Sticajem okolnosti upoznao sam ćerku tog novosadskog inovatora i biznismena, koji je zgrnuo debelu lovu na toj plastičnoj igrački koja se lijepila za leđa, iako sam od samog starta najiskrenije sumnjao da je u pitanju obična prevara.
Nekako sam oduvijek bio podozriv naspram brzog rješavanja zdravstvenih tegoba ili tzv. narodne medicine iako sam od malena često puta na ferijima kod bake liječen oblogama od rakije i bibera zbog upaljenih krajnika, pa do jutra bude kao rukom odneseno, umjesto da mi pozadinu izbužaju penicilinima.
Znao sam i jednog čestitog gorštaka, čiji je sin bio moj drug iz razreda, rijetko inteligentan dječak, a koji je "na osjećaj" bez ikakvog medicinskog formalnog znanja, a kamoli doktorske diplome, pomagao ljudima kod preloma, iščašenja zglobova i istegnuća tetiva.
Narodski rečeno, namještao im kosti i rješavao bol u mišićima bez novčane nadoknade, a čak je i meni jednog puta pomogao slučajno se zatekavši nakon što mi je nožni zglob izletio iz ležišta poslije basketa.
Okrenuo je zglob po hitnom postupku i bez prethodne najave uz moj vrisak jer manje boli dok je vruće _ belaj je ako se ohladi, onda je bol barem tri puta snažnija. S druge strane, ako ne vratite zglob u ležište doktor vam propisuje gips na minimun 21 dan što je u tim godinama predstavljalo kataklizmu. Bolje sekund oštrog bola, nego agonija od skoro mjesec.
Dakle, imao sam nekog iskustva i mimo strogih ljekarskih mantila, ali opet sam imao i imam neuporedivo više povjerenja u savremenu medicinsku nauku. Nije mi namjera da ulazim u polemiku oko vakcina protiv korona virusa, kao što rekoh, vaspitan sam da budem na strani medicine i razumljivo, javio sam se za "pelcovanje" i to u najjačem medijskom napadu na Astra Zeneku, dobio dvije doze i nisam imao nikakvih problema niti nuspojava. Nadam se jedino da će mi to pomoći i da će obaviti funkciju zbog koje je napravljena. Ako je valjala kod 11 miliona Engleza, valjaće vala i meni.
Otkako je svijeta i vijeka postoji raskol između nauke i vjere, ali opet čini mi se da nikad niko nije definitivno dokazao da je baš potpuno u pravu s obzirom da je razum oduvijek bio integralni dio svake religije do određene granice, dok je vjera takođe postala dijelom naučnih dostignuća. Na primjer savremena fizika je toliko usitnila materiju, od protona, neutrona, elektrona, na još manje, fotone i druge, ne sjećam se više kako se zovu, koje su praktično nemjerljive, što će reći nevidljive, nepostojeće, pa se mogu smatrati i duhom. Materija je duh, a cinik u meni bi rekao Sveti duh.
No htio sam o nečemu drugom da vam ispričam - riječ, dvije o dvojici junaka našeg doba, jednom Srbinu - i jednom Italijanu, koji su svako na svoj način obilježili svjetski sport posljednjih dana a bogami i godina.
Novak Đoković je nedavnim osvajanjem šestog po redu Vimbldona definitivno postao najveći teniser u istoriji "bijelog sporta", a Roberto Manćini je sa reprezentacijom Italije podigao pehar namijenjen fudbalskom prvaku Evrope.
Obojica su veliki filantropi, izuzetno lijepo vaspitani i čestiti ljudi, a i na neki način su vezani za Bosnu i Hercegovinu.
Italijanski stručnjak godinama dolazi na hodočašće u Međugorje iako zvanični Kaptol odnosno Vatikan nikad nisu potvrdili i priznali ukazivanje Gospe, ali sudeći prema medijskim izvještajima, Robertu taj dolazak mnogo znači i često puta je vrlo izdašno pomagao tamošnju katoličku crkvu, iako to nikad nije javno isticao.
Ko će znati, možda mu je i Gospa pomogla da "azuri" poslije debakla u kvalifikacijama za Mundijal u Rusiji, koji su propustili, u samo četiri godine stignu do krova Evrope. Možda je i njegova molitva u Međugorju pomogla Đanluiđiju Donarumi da odbrani tri penala u finalu protiv Engleske, iako se "Gordom Albionu" sve "otvorilo" uz malu pomoć UEFA (nepostojeći penal nad Rahimom Sterlingom u polufinalu) da na "Vembliju" ispišu istoriju i poslije 1966. godine ponovo podignu jedan trofej.
Ali, fudbal nije došao kući (comming home) već je skrenuo prema Rimu (Rome) u taj "vječni grad" u kojem je još prije 2000 i kusur godina napravljen Panteon (grčki - svi bogovi), gdje ste mogli da se molite kojem god božanstvu želite pod uslovom da ne ometate ljude druge vjere da se mole kome žele.
On ima potrebu da se moli Gospi, koju čak ni njegova katolička crkva ne priznaje, a o naučnom objašnjenju da ne govorimo, onda je logičan zaključak da to nema smisla, međutim, očigledno je takođe da to Manćiniju pomaže.
S druge strane, u posljednje vrijeme, Đoković je postao dobar prijatelj sa Semirom Osmanagićem, samozvanim arheologom i pronalazačem Bosanskih piramida u Visokom iako su arheološki autoriteti odbacili takvu mogućnost u samom startu.
U šta i kako vjeruje Novak Đoković i da li u Visokom postoji nekakav "vrag", odnosno neka onostrana ili zemaljska energija nije poznato niti naučno dokazano, ali je već tri puta u posljednje vrijeme dolazio u BiH zajedno sa kompletnom porodicom.
Da li je Novaku to pomoglo da na teniskom terenu pregazi sve protivnike na turnirima uključujući i ovogodišnji Vimbldon, nakon kojeg je i definitivno u svim parametrima postao najbolji ikad, ne mogu da tvrdim, ali očigledno nije ni odmoglo.
Da se vratim na početak priče - izgleda šašavo, ali donosi trofeje!
Osim samih Novakovih i Robertovih trofeja, mora se priznati da je Međugorje od 60-tih do danas postalo centar vjerskog turizma u BiH, u koji dolaze katolici iz cijelog svijeta, a to bi mogle da postanu i tzv. piramide, koji će ako ništa drugo dovući hejbet stranih turista u Visoko i pomoći razvoju grada i tamošnjim ljudima olakšati egzistenciju.
P.S. Naravno, nikako ne smijemo da zaboravimo da iza Novakovih i Robertovih uspjeha stoje decenije mukotrpnog truda i rada, kao i nesporan talenat. A od koga se on dobija, stvarno nemam pojma.
Pročitajte sve kolumne ŠATARAŠ