Mala priča o velikim ljudima iz Buturović - Polja.
Da li je u Bosni i Hercegovini moguće učiniti istinsko dobro djelo? Ono nesebično, bez da se ugradiš u npr. respiratore kako bi spasio nečiji život, bez da očekuješ nešto zauzvrat makar to bila i obična pohvala, bez da se promovišeš na društvenim mrežama kako si filantrop zarad lajkova ili koječega drugog?
Naravno da je moguće, jer u BiH, vjerovali ili ne, žive dobri ljudi! Zli jezici bi rekli "najbolji u miru, a najgori u ratu", ali o tome nećemo jer je rat završen prije više od četvrt vijeka. Još samo da završi u glavama političara, bili bi k'o Švajcarska.
Ogromna većina čestitih ljudi živi u svim gradovima Republike Srpske, Federacije BiH i distrikta Brčko, kojima samo nedostaje da se oslobode straha "jednih od drugih" koje kreiraju političke elite zarad lakše manipulacije, osvajanja vlasti i na koncu udobnog života na grbačama tih istih malih ljudi, pa da svi prodišemo. I da gledamo u budućnost, a ne stalno nazad kao da božemprosti imamo oči na potiljku.
Dok se Banjaluka zbog političkog nadgornjavanja, međusobnih prepucavanja i podmetačina kupala u smeću ili dok je u Sarajevu od nasušne važnosti bio izbor protokolarne funkcije gradonačelnika, a BiH je peta u svijetu i prva u regionu po smrtnosti od posljedica izazvanih infekcijom korona virusa, jedan mali fudbalski klub je osvjetlao obraz i sebi i nama. I svima očitao lekciju iz etike i kulture, odnosno ponašanja i ophođenja kad dođete nekom u goste.
Klis iz Butorović - Polja kod Konjica je kao apsolutni autsajder stigao u grad na Vrbasu na najvažniju utakmicu u svojoj istoriji s obzirom da se takmiči u Drugoj ligi Federacije Bosne i Hercegovine Grupa Jug. Prvi pokušaj odigravanja polufinala Kupa BiH je propao zbog snijega koji je zatrpao teren, pa je susret odlukom arbitra iz Gruda Antoni Bandića prolongiran za dan kasnije.
Očekivano, gosti su u srijedu izgubili od Borca na Gradskom stadionu (4:1), ali su pobrali brojne simpatije najviše, razumljivo u svojoj Hercegovini, ali bogami i u Banjaluci, gdje su podsjetili sve ljubitelje fudbala zašto ustvari vole "drugu najvažniju stvar na svijetu".
Dovoljno je bilo pogledati njihovo slavlje nakon što su postigli izjednačujući pogodak na Gradskom stadionu (strijelac Aid Kudra, koji se kasnije na žalost povrijedio) da je prava šteta što banjalučka publika zbog epidemioloških mjera nije mogla da prisustvuje utakmici i nagradi goste aplauzima.
Izgledali su pomalo poput reprezentativaca Jamajke u bobu ili Saudijca koji je imao najgore vrijeme u slalomu na nekim Zimskim olimpijskim igrama, ali je bio presrećan kao da je osvojio šest zlatnih medalja.
Srčano i hrabro su se borili protiv favorizovanih Banjalučana, drugoplasiranog tima m:tel Premijer lige BiH, iako se bave fudbalom gotovo isključivo iz ljubavi,nakon što završe smjene na svojim plaćenim poslovima od kojih žive njihove porodice.
"U mojoj ekipi 90 posto igrača ima stalni radni odnos", rekao je Nedim Kudra, trener Klisa.
Klub je poslije poraza poslao poruku zahvalnosti Borcu i Banjalučanima na gostoprimstvu uz obećanje da će 21. aprila, za kada je zakazan revanš u mostarskim Vrapčićima, uzvratiti istom mjerom jer se "dobro, dobrim vraća".
"Hvala Borac, hvala Banjaluka! Svi članovi ekspedicije FK Klis Buturović - Polje zahvaljuju našim novim sportskim prijateljima iz Borca na velikom gostoprimstvu tokom prve utakmice polufinala Kupa BiH. Takođe zahvaljujemo osoblju hotela gdje smo odsjeli i banjalučkoj policiji, kao i svim građanima Banjaluke na susretljivosti i izuzetno korektnom odnosu prema našim članovima. Bili ste nam na usluzi od samog dolaska, ispoštovali sve naše molbe i zahtjeve i učinili da se u Banjaluci osjećamo kao kod kuće. Radujemo se predstojećem revanšu u Mostaru i obećavamo da će gostoprimstvo biti uzvraćeno", navedeno je u saopštenju Klisa.
Još kad je iz banjalučkog kluba stigla vijest da su gosti iz Buturović - Polja očistili svlačionicu na Gradskom stadionu, kao što to rade Japanci gdje god da dođu, simpatije Banjalučana za mali Klis su dodatno porasle.
"Igrači FK Klis pobrinuli su se da njihova svlačionica na Gradskom stadionu u Banjaluci izgleda besprijekorno čisto nakon odigrane utakmice. Ovaj potez gostujuće ekipe je za svaku pohvalu, te mogu biti primjer mnogim premijerligaškim klubovima", istakli su iz crveno-plavog kluba.
Ovo me podsjetilo na film "Šalji dalje", rediteljke Mimi Leder u kojem jedna dobra ideja može da promijeni svijet. To je bio domaći zadatak nastavnika (Kevin Spejsi), a dječak (Hajlo Džoel Osment) pokrenuo lavinu iz sasvim jednostavne ideje: "Uraditi tri dobra djela nekim ljudima, koji moraju da nastave niz".
Idealisti su takvi, ma koliko bilo crno i tmurno sve oko nas, i dalje vjeruju da je moguće popraviti stvari, iskorijeniti mržnju, a ako ništa, ono bar ne učiniti ništa da otežaju život drugome i drugačijem ako već ne mogu da pomognu.
Takvi ljudi su u našem društvu najčešće na marginama, posebno u političkim partijama, jer najveća opasnost za naše kvazi elite je dobrota, ma kako to naivno zvučalo. U svim religijama svijeta, samo dobrim možete da pobijedite zlo, samo dobrim možete da iziđite iz začaranog kruga zla.
S obzirom da prema posljednjem popisu stanovništva u BiH živi čak 96.64 odsto vjernika, od čega 50.7 procenata muslimana, 30.75 odsto pravoslavaca i 15.19 odsto katolika, trebalo bi da živimo u blagostanju. A svjesni smo da nije tako.
Možda svi ti ljudi ispunjavaju propisane religijske kanone u svetim knjigama - klanjaju svaki dan svih pet namaza, poste i Veliki post i Strasna sedmicu, Petrovski post, Velikogospojinski post i Božićni post, kao i srijedu i petak, te redovno odlaze na džume, liturgije ili mise, ali Svevišnji da mi dušu prosti, rijetko ko je stvarno doprinio sveopštom dobru ili pomirenju naših bratskih naroda kao ovaj mali simbolični gest Klisa.
Ne zato što ljudi to ne žele, nego im nedostaje ideja. Doduše pomalo se i plaše se da ih "njihovi" ne proglase izdajnicima, što je omiljeno sredstvo u bitkama na političkom terenu, čuj mene žabokrečini u kojoj je nemoguće ostati "čist", pa čestiti ljudi taj poziv zaobilaze u širokom luku.
A ideja, bilo hrišćanska, kršćanska, protestantska, muslimanska, ateistička ili bilo koja druga, mora da bude, "čini dobro i dobru se nadaj". Ne samo sebi, već i društvu u kojem živimo.
U Platonovoj "Državi", nastaloj prije otprilike 2.500 godina, koja je ustrojena tako da svi rade ono što najbolje znaju, a filozofi "obnašaju" vlast jer oni jedini mogu da se izdignu iznad etike "use, nase i podase", postoji jedan mit o Eru, vojniku koji je sišao u Had i dobio priliku da vidi duše kako se bore za novo rađanje.
"Svi su se otimali za kamenje na kojima je pisalo tiranin, bogataš, moćnik, kralj i slično, samo je lukavac Odisej mirno sjedio po strani i prišao kamenu koji niko nije htio. Na njemu je pisalo običan čovjek", parafraziram po sjećanju atinskog mudraca.
Zašto običan čovjek, pitao se Er, a "Plećati" pojasnio: "Zato što samo običan čovjek ima šansu da bude srećan u životu".
P.S. Uvjeren sam da je Klis usrećio dobar dio običnih ljudi tokom svoje "odiseje" u Banjaluci.
Pročitajte sve kolumne ŠATARAŠ