Oduvijek sam volio Hajduk iz Splita i Dalmaciju.
Za razliku od nekih drugih dijelova Hrvatske, Dalmatinci su u Drugom svjetskom ratu bili na pravoj strani i na hiljade ih je ostavilo kosti po bosanskohercegovačkim gudurama tokom ofanziva na Neretvi i Sutjesci.
Zato su mi „majstori s mora“ uz Crvenu zvezdu i Borac iz Banjaluke, najviše prirasli srcu, a to mi je djelimično ostalo i od pokojnog starog koji se iskreno divio Velikom Vladimiru Beari, uz Lava Jašina, najboljem golmanu svijeta svih vremena.
Pa, Bernardu Vukasu, potom Jurici Jerkoviću, a kasnije i Baki Sliškoviću, braći Vujović...
Ipak, ključna stvar zbog kojih sam simpatisao Splićane bilo je to da su od svog osnivanja 1911. godine bili ljevičarski i radnički klub, čiji su igrači i klupsko rukovodstvo odbili da igraju fudbal tokom zloglasne Nezavisne države Hrvatske (NDH) i otišli u partizane.
Igrali su "balun" protiv saveznika, dobivši priznanje od generala Šarla de Gola, kasnijeg francuskog predsjednika, da bi se od 90-tih dogodio "kopernikanski obrt" i Hajduk se svog ponosnog i slavnog dijela istorije potpuno odrekao.
I skrenuo „ultra udesno“ kod Albukerkija.
Otišli su "bili" toliko daleko da su klupske legende poput pomenutog Beare jednostavno zaboravili i izbrisali, pa ih tek nedavno naknadno dopisali, valjda zbog pritiska javnosti. A sve zbog njegovog partizanskog ili srpskog porijekla.
Čak su povodom vijeka postojanja kluba, retuširali fotografije grba sa zvijezdom petokrakom, što je bio jasan pokazatelj u kom pravcu se u novom milenijumu kreće splitski klub, koji su, osim Dalmatinaca, voljeli i eto, poneki Srbi iz Bosne i Hercegovine, poput mene i mog starog.
Zbog Hajduka sam zavolio i dalmatinsku pismu, pokojnog Borisa Dvornika i njegovog prerano preminulog sina Dinu, kao i nezvaničnu splitsku himnu "Ništa kontra Splita".
Za Split i Hajduk me takođe emotivno vezuju i "feralovci" koji su, po mom sudu, ubjedljivo najbolji novinari u bivšoj državi i ono najbolje i najpoštenije što je dala Dalmacija u posljednjih tridesetak godina, ako naravno ne računam rođenu suprugu, koja je porijeklom iz tih krajeva.
Jasno je takođe da je kod srpskog življa u Dalmaciji broj jedan oduvijek bila Zvezda, ali je kod ogromne većine dalmatinskih "zvezdaša" postojala velika simpatija za 'Ajduka, a čak su mnogi od njih isticali da su „i pape i dida uvik bili Torcida“, što je nakako bilo prirodno i lokalpatriotski.
Najiskrenije sumnjam da je tako danas kod one "šake" naših sunarodnika u Dalmaciji, preostalih nakon "Oluje", zbog bezbroj ispada koje je između ostalih napravila i Torcida posljednjih godina.
Najčešće ste o takvim incidentima mogli da čitate u crnim hronikama novina zahvaljujući najcrnjem ideološkom stanovištu koje nove generacije splitskih navijača dijele sa jednim popularnim „umjetnikom“ iz malog sela u Zagori.
Povampireno ustaštvo i fašizacija hrvatskog društva je termin koje pominju čak i mejnstrim mediji u Hrvatskoj kad govore o Torcidi i tom Marku Perkoviću Tupsonu, pardon Tompsonu, a evropska štampa ga naziva „fašističkim rokerom“.
Upravo me je plakat tog pjevača dočekao ovog ljeta u Dalmaciji najavljujući koncert u Skradinu, kao i njegov "pastirski" rok na splitskim Prokurativama, gdje sam s porodicom htio da popijem kafu nakon traženja parkinga u gradu pod Marjanom.
„Marjane, Marjane ća barjak ne viješ, a na vrhu barjaka zvizda petokraka“, pjevušio sam u sebi dok sam prolazio pored „Poljuda“, stadiona Hajduka koji je 1979. godine sagrađen za potrebe tadašnjih Mediteranskih igara.
Kako tu nije bilo slobodnog mjesta za parkiranje, produžio sam do stadiona "Kod stare Plinare", gdje je Hajduk igrao prije preseljenja na vjerovatno najljepši fudbalski hram u bivšoj Jugoslaviji.
A ni "Kod stare Plinare“ više nema tragova petokrake već je tu danas ragbi klub "Nada", pa mi je palo na pamet da je nada "posljednja od svih zala u Pandorinoj kutiji" i da je većini ljudi u bivšoj Jugoslaviji ona jedino i ostala u životu. Simbolično.
Sudarajući se sa morem turista iz cijelog svijeta stigao sam do starog dijela grada, koji je zvanično nastao 295. godine. Tada je započela gradnja Dioklecijanove palače, nazvane po rimskom imperatoru porijeklom iz Solina, predgrađa Splita.
Drugi simbol grada je Sveti Dujam, koji je nastradao zbog hrišćanske vjere od tog istog Dioklecijana, a kod zlatnih vrata na ulazu se nalazi i Sveti Grgur Ninski, monumentalno djelo kipara Ivana Meštrovića, čiji je nožni palac namjerno „izlizan“ od dodira i poljubaca jer donosi sreću i po pravilu ispunjava želje poput rimske fontane Di Trevi.
Uhvatio sam Grgura za palac i poželio Zvezdi da opet prođe u Ligu šampiona, ali i da Hajduk opet postane klub koji mogu iskreno da zavolim.
Kao i obično, realnost me brzo razuvjerila.
Napadnuti su Srbi, među kojima i djeca, u Uzdolju kod Knina palicama i mačetama zbog gledanja Zvezdine utakmice u Bernu u kvalifikacijama za Ligu šampiona, a po povratku sa Jadrana i retern od strane crveno-bijelih navijača.
Riječ je o tenku T-55 postavljenom ispred sjeverne tribine stadiona "Rajko Mitić", koji bi trebao da predstavlja simbol "sjeverne armije" i "Zvezdine mašine". Mo'š mislit'!
Potom je objavljeno, ali nije potvrđeno da je tenk bio tokom rata u Vukovaru, pa da je u pitanju maketa, što je ustvrdio srpski ministar policije Nebojša Stefanović, ali šta god da je istina, po mom mišljenju, borbenom vozilu nije mjesto ispred "Marakane".
Jer nije u pitanju vojni muzej već fudbalski stadion, a "najvažnija sporedna stvar na svijetu" trebalo bi da zbližava ljude u duhu fer-pleja, a ne da simbolizuje smrt i razaranje. Pored toga, Zvezda nema poput Arsenala nadimak "tobdžije", niti se u njenoj istoriji pominju bilo kakvi "tenkisti".
Takav potez Zvezdinih navijača će pored svega vjerovatno samo odmoći klubu zbog moguće kazne UEFA, ali i malobrojnim Srbima u Dalmaciji u njihovom ionako poprilično teškom životu.
Neka takvi navijači priupitaju Miloša Degeneka ili Milana Borjana, koji su rodom iz tih krajeva šta o tenku ispod stadiona misle njihove komšije koje su se vratile u dalmatinsko zaleđe poslije izbjeglištva.
Njima se takva "Zvezdina mašina" ni najmanje nije dopala, ali će i večeras tražiti strimove po bespućima Interneta da gledaju revanš utakmicu sa švajcarskim Jang Bojsom i bodriti izabranike Vladana Milojevića.
P.S. I osvrtati se da neki novi vjerovatni "ljubitelji Hajduka" ne dođu sa palicama i satarama.
Pročitaje sve kolumne ŠataraŠ