Predsjednički kandidat Pokreta "Evropa sad" Jakov Milatović juče je u drugom krugu izbora za predsjednika Crne Gore pobijedio kandidata DPS-a Mila Đukanovića, osvojivši oko 60 posto glasova.
Milatovićeva pobjeda, prema mnogima, predstavlja simboličan kraj političke karijere čovjeka koji, na ovaj ili onaj način, drži vlast u Crnoj Gori od 1991. godine pa sve do danas. Slavilo se, pjevalo i zvonila su zvona. Da li je ovo Milov politički kraj?
Oprezniji posmatrači kažu da Đukanovića još ne treba potcijeniti.
"Iako je ovo prvi put u protekle tri i po decenije da DPS i Milo Đukanović neće imati nikakve pozicije u izvršnoj vlasti i dalje je preuranjeno potpuno otpisati ovu strukturu", smatra novinar iz Banjaluke Saša Bižić.
Bižić primjećuje da je između dva kruga predsjedničkih izbora nezapaženo prošla Đukanovićeva izjava iz koje se moglo zaključiti da se već pomirio sa gubitkom predsjedničke funkcije i da je sav fokus preusmjerio na parlamentarne izbore 11. juna.
"Ako skupštinska većina uspostavljena nakon 30. avgusta 2020. i dalje ostane nefunkcionalna, a nema indicija da će u tom smislu biti osjetnih promjena, uopšte nije isključeno da će se Đukanović, iako trenutno djeluje da je izbačen na vrata, vratiti kroz prozor, ili dimnjak i preuzeti funkciju premijera, u kohabitaciji sa Milatovićem".
Novoizabrani predsjednik Crne Gore Jakov Milatović može donekle uticati da spriječi ovakav rasplet ukoliko u naredna dva i po mjeseca povuče nekoliko zvučnih poteza, uz pomoć kojih se, barem u marketinškom, ako ne u suštinskom smislu, može stvoriti utisak kakvog-takvog diskontinuiteta sa prethodnom vlašću.
"Milatovićeve mogućnosti za takve manevre su ograničene, dijelom zbog limitiranih predsjedničkih ovlaštenja, ali i zbog toga što će strani faktor još godinama opstruisati bilo kakve pokušaje udaljavanja od aktuelnog političkog pravca Crne Gore, u kontekstu eventualnog drugačijeg odnosa prema NATO-u, Kosovu, Srbiji i Rusiji, pa i Republici Srpskoj i BiH. Dok se ne stvore uslovi za preispitivanje i takvog naslijeđa, jedini teren na kojem će biti mogući pomaci jeste – korupcija i kriminal. Ako piramida na čijem je vrhu sada, bar formalno, Milatović, bar tu napravi prodor, onda nije isključena demontaža sistema kakav su uspostavili Milo Đukanović i DPS".
Đukanović je eksponat iz muzeja tranzicije, živi politički fosil u čijoj karijeri i djelovanju su urezani slojevi političke istorije. Bio je mladi i perspektivni komunistički političar krajem osamdesetih, pa "srpski nacionalista", zatim, neprikosnoveni politički lider DPS-a koji je nastao transformacijom ostataka Partije. Uspio je nadigrati stranačku konkurenciju oličenu u Momiru Bulatoviću, koja je imala drugačiji stav o zajednici sa Srbijom i najavio ono što će i ostvariti početkom 2000-ih: istorijsko razdvajanje Crne Gore i Srbije, "dva oka glavi".
Saga se nastavlja uvođenjem zemlje u NATO i brzim priznanjem "države Kosovo", dok je paralelno pokušavao da učvrsti crnogorski identitet (odvajajući ga od srpskog) uz, u istom stilu, rigidan pokušaj stvaranja, ne samo novog jezika, već i nove crkve, što će se na kraju ispostaviti kao kopanje rupe u koju je djelimično počeo da pada avgustovskim izborima 2020. godine nakon protesta-litija.
Iz ugla međunarodnih sila koje imaju veliki uticaj u našoj regiji, uradio je "sve što je potrebno".
Šta god da se desi s Đukanovićem, nastavlja Bižić, neće prestati spor srpskih unionista i crnogorskih suverenista, „bjelaša“ i „zelenaša“, koji traje duže od jednog vijeka.
"Nakon par godina relaksacije zbog trijumfa nad jednom potrošenom figurom, opet će se vratiti na dnevni red, moguće u još radikalnijem vidu od dosadašnjeg, pri čemu će „montenegrinski“ blok sigurno iznjedriti drugog lidera", predviđa on.
Druga priča Đukanovića prati paralelno kao sjenka tokom političke karijere. U njoj je Đukanović optuživan da je mafijaš, prva ruka u švercu cigareta i nafte preko Jadranskog mora i Albanije, dio hobotnice čiji pipci se pružaju preko teritorija Balkana i bivše Jugoslavije. Optužnice su postojale, svjedoci su pričali i pisali, ali vremenom je sve utihnulo, a i nekih ljudi više nema. Ostao je samo Đukanović.
Mnogi misle da je ova druga priča povezana s pomenutim političkim pristajanjem na ono što je bilo potrebno, ali nikada nećemo znati, ali možemo pretpostavljati. Bez obzira na to, svi njegovi politički savremenici, a sve ih je manje, ali i današnji političari, odaće priznanje Milu Đukanoviću jer je postavio rekord: vlažni san svih balkanskih političara - opstajati stalno na vlasti.
"To mu je, jednim dijelom, uspjelo zbog ličnih vještina političkog preživljavanja, koje jesu fascinantne, a to može biti čak i na negativan način. Drugi faktor zbog kojeg je toliko bio „u sedlu“ može se objasniti manje poznatim detaljem. Naime, u hodniku na spratu sa ključnim kabinetima Stejt Departmenta izložene su fotografije najvažnijih saveznika i „partnera“ SAD širom planete. Jedini političar iz našeg regiona koji se našao u toj „kolekciji“ jeste – Đukanović. To svakako nije slučajno", kaže Saša Bižić.
Profesor međunarodnih odnosa iz Banjaluke, Miloš Šolaja, dodaje da je glavna karakteristika političkog nasljeđa Mila Đukanovića postsocijalistička promjena i transformacija, zatim činjenica da se Crna Gora odvojila od Srbije i postala nezavisna država i članica NATO-a koja sada pregovara sa EU.
"Na vlasti je opstajao autoritarnim pristupom i svoje pozicije izgradio kombinacijom stare političke kulture iz vremena socijalizma i tradicionalne crnogorske političke kulture koja se odnosi na hijerarhizaciju vlasti. Uz pritisak sa zapada, i određene geopolitičke okolnosti, to je činilo čitavu kombinaciju elemenata u kojima se 30-ak godina kretao i uspio".
Šolaja je Mila Đukanovića smjestio na kraj "one prve faze i brzih i ključnih promjena (u bivšim socijalističkim društvima), a koje se završe porazom autoritarnog lidera". Baš onog koji je uspio da izvrši sve te promjene.
U Crnoj Gori je jednostavno došlo vrijeme za novu fazu.
(Mondo)