Proteklog vikenda predstavljen je novi opozicioni projekat "Pokret Sigurna Srpska", koji su potpisali Stanivuković, Radojičić i Kojić. Deža vu: velike riječi o promjenama, nova obećanja, ali i stara lica.
Iza tri svečano poredane stolice, dok se potpisivao sporazum trojice novih "promjenara" u masi ljudi ponovo se ukazao lik Milanka Mihajilice, vječitog opozicionara koji već tri decenije simbolizuje nešto što bi se moglo nazvati kontinuitetom bez promjena.
Mihajilica je na političkoj sceni još od ranih devedesetih. Bio je dugogodišnji lider Srpske radikalne stranke Republike Srpske, kasnije učesnik u formiranju Saveza za promjene 2014. godine, a posljednjih godina član PDP-a. Više puta je bio poslanik u Narodnoj skupštini RS, jednom i kandidat za načelnika Novog Grada, bez uspjeha.
Uprkos tome što nikada nije bio dio izvršne vlasti, Mihajilica skoro nikada nije bio ni bez funkcije ni bez prihoda. Prema imovinskom kartonu Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), osim poslaničke plate i prihoda od izdavanja stana, u periodima nakon prestanka mandata 2010. i 2018. ostvario je naknadu poznatu kao „bijeli hljeb“, u iznosima od 19.350 KM i 17.700 KM, što mu je omogućilo finansijsku stabilnost čak i između mandata.
Tu dolazimo do suštine fenomena Milanka Mihajilice, čovjeka koji već tri decenije ostaje u opoziciji, a nikada izvan politike. Njegova snalažljivost leži u sposobnosti da opstane na sceni koja obećava promjene, a rijetko ih donosi i gdje kontinuitet ponekad vrijedi više od same pobjede.Naravno, Mihajilica nije usamljeni primjer, sličan politički ritam prati i Branislav Borenović, dugogodišnji opozicionar i sadašnji poslanik PDP-a u Parlamentarnoj skupštini BiH.
Za birače, s druge strane, njegovo prisustvo u svakom novom „pokretu promjene“ više ne djeluje kao borba, već kao "vrzino kolo".
Mihajilica je bio tu i 2002. kada se obećavalo „novo lice opozicije“, i 2014. kada je tadašnji Savez za promjene najavljivao preokret, i sada kada se najavljuje „Sigurna Srpska“. Promjene nije bilo, ali su političke plate redovno stizale.
U zemlji u kojoj su mahom ljudi odavno izgubili vjeru da politika donosi išta osim privilegija, lik Mihajilice postao je gotovo simbol vječne opozicije, one koja stalno govori o promjeni, ali nikada ne uspije da je ostvari. Njegova upornost svakako zaslužuje poštovanje, ali i otvara pitanje: Da li je opozicija koja ne može pobijediti dio sistema koji joj to i omogućava?
Onda kada se isti ljudi pojave u svakoj „novoj priči“, s istim porukama i istim rezultatom, onda promjena prestaje biti ideja, a postaje navika. Mihajilica tako ostaje ono što je bio decenijama, a to je opozicionar po zanimanju, čovjek koji se redovno pojavljuje pred izbore, ali nikada ne pobjeđuje.
I dok novooformljeni „Pokret Sigurna Srpska“ pokušava uvjeriti građane da donosi "dašak svježeg vjetra", teško se oteti utisku da se radi o već viđenom scenariju sa poznatim licima. A birači, koji su sve to gledali već mnogo puta, s pravom se pitaju da li je ovo zaista promjena ili još jedna repriza?