Priča o Marijanu Matijeviću, najjačem čovjeku svoga doba

Čuveni snagator mogao je rukama da podigne iznad glave drveni podijum na kojem je svirao šestočlani orkestar. Lički Samson, kako su ga za života prozvali, mogao je zubima da podigne bure piva teško 50 kilograma, a nakon nastupa da pojede cijelo jagnje za jedan obrok!

"Superčovjek" iz Gračaca karijeru je počeo u Berlinu, gdje je radeći kao nosač, u novinama vidio da u cirkusu nastupa tada poznati atletski šampion koji izaziva na dvoboj svakoga ko hoće. Pobijedio je protivnika, zaradio 500 zlatnih maraka i 1900. godine sam počeo da izaziva druge na za novac.

Bio je nepobjediv, zaradio je mnogo novca, a 1927. dio svojih prihoda je darovao Nikoli Tesli za njegov istraživački rad. Bio je zakleti Jugosloven, a novac koji je zarađivao uglavnom je poklanjao ljudima širom Jugoslavije.

Marijanova unuka Irena Matijević je pričala da su se Nikola iz Smiljana i Marijan iz Gračaca upoznali tridesetih godina u Americi. Njen deda je nosio sa sobom fotografije sa posvetama Tesle i Mihaila Pupina. Prilikom jednog putovanja vozom, hvalio se pokazujući putnicima svoje poznanike, pa mu je neko ukrao sliku sa Teslinom posvetom, dok je drugu sa Pupinovom Irena dala Muzeju Nikole Tesle.

Marijan se našao na bezbroj plakata na kojima je širom svijeta reklamiran njegov nastup. Stotine plakata i bar hiljadu razglednica i pisama koje je Marijan slao iz zemalja u kojima je demonstrirao svoju nadljudsku snagu, od Amerike do Kine, nalaze se u Teslinom muzeju u Beogradu.

Pričalo se da je Marijan tri puta bio kod Tita i da je uvijek dolazio sa pištoljem. Obezbjeđenje nije ni pomišljalo da mu ga oduzme, samo su mu se sklanjali.

Okršaj s 200 Italijana

Godine 1907. pozvan je na slet u Rijeku. Za protivnike je dobio šestoricu poznatih italijanskih rvača - Etoa, Tiberija, Zavattija, Attilija, Kortija i Fernanda Duvarija.

Svu šestoricu protivnika je savladao sa nevjerovatnom lakoćom, nakon čega ga je 200 Italijana, koji nisu mogli da podnesu tako katastrofalan poraz, mučki napalo.

Iz tog neravnopravnog okršaja Matijević je izišao sa slomljenom desnom rukom i nekoliko uboda nožem. Ali i protivnici su njega dobro upamtili.

Sutradan je riječki Novi list objavio opširan izvještaj. Ogorčeni na takvu podmuklost, Riječani su napadali Italijane, izbila je tuča neviđenih razmjera, da su čak i mornari ratne flote morali da intervenišu kako bi smirili sukob.

Iz Rijeke je Matijević prevezen na liječenje u Budimpeštu, koje je trajalo osam mjeseci.

Nakon oporavka 1914. oženio se Irenom Kon i krenuo na turneju po SAD-u i za 17 minuta savladao dotada nepobeđenog estonskog atletu Komarosa.

Na svojim putovanjima stigao je i do Kine. Kinezi su se divili njegovoj snazi, naročito kada su gledali kako rukama lomi konjske potkovice ili kada je uspijevao da nadjača par konja nedopustivši im da pokrenu kola.

Niko od 11 djece nije naslijedilo tu neviđenu očevu snagu.

Iako je imao urođene fizičke predispozicije, on je svakodnevno uporno vježbao.

U poodmaklim godinama (umro je u 74. godini) znao je da izvede poneku atrakciju za prijatelje. Godinu dana prije smrti u Županji je gurao natovarene vagone.

Kad su ga pitali može li još uvijek da učini nešto kao u mladosti, rekao je da više ne može šakom da zakucava eksere u dasku, ali da još uvijek može da zadrži jedan par konja. Sedam dana prije smrti posljednji put je nastupio.

Tražio je nekog da se s njim rve i ako ga taj pobijedi, dobija svih 40-ak odlikovanja koje je na snagu zaradio u svijetu. Protivnika nije našao.

(MONDO)