Detalji tajne operacije "Golubica": Kako je Milošević isporučen Hagu i šta je posljednje izgovorio na tlu Jugoslavije

“Samo je Božja volja odredila da budem na mjestu upravnika Okružnog zatvora u Beogradu kada je u njega stupio 1. aprila 2001. u 04.45 pritvorenik Slobodan Milošević, trinaestogodišnji suvereni vladalac nad dijelom balkanskog neba, čovjek o čijoj se biografiji i političkim aktivnostima pisalo, piše i pisaće se, a koji je na izvjestan način i mene, običnog raba Božjeg, može se reći, ne baš dobrim zadužio. Kad to ističem, imam na umu sljedeće: bio sam među prvima koji je po službenoj dužnosti brinuo o njemu i njegovom životu. Ne želeći da se pomirim s novim odnosima u službi pa i društvu po cijenu budućih žrtvovanja, izašao sam iz službe”, rekao je svojevremeno nekadašnji upravnik Okružnog zatvora u Beogradu Dragiša Blanuša za Glas javnosti.

Kako je naveo, njegov utisak je da zbog toga niko nije zažalio, naprotiv, neki su bili srećni.

“U godinama nastupajućim u meni se taložila neka čudna netrpeljivost pri pomenu njegovog imena, a još više kad sam ga gledao na ekranu, pa mi se s toga činilo: da mi je da ga dohvatim, ne znam šta bih mu učinio. A onda, video sam ga ispred sebe kako korača odmjerenim, ujednačenim korakom, samouvjeren. Izgubio sam tog časa osjećaj višegodišnjeg jeda. Proletjelo mi je kroz glavu: evo ga sad i on. Pre toga bio tu je bio Vojislav Šešelj, pa prije njega Vuk Drašković, pa prije njih Željko Ražnatović Arkan, Ljuba Zemunac... I kada smo stali jedan naspram drugog, odjednom nisam više ništa osjećao. Shvatio sam da sam na radnom mjestu, da nije moje da bilo kome sudim i presuđujem, već da se ponašam kao odgovorni domaćin kome je sticajem životnih okolnosti dodijeljena ta uloga”, ispričao je Blanuša.

Prema njegovim riječima isto osjećanje je zadržao i poslije devedeset dana Miloševićevog boravka u Okružnom zatvoru, kada je u predvečerje 28. juna 2001. godine napuštao zatvor, Beograd, Srbiju i Jugoslaviju.

“Smatrao sam i smatram da za bolje upoznavanje naše nedavne prošlosti, sadašnjosti, a ponajviše zarad budućnosti treba da dam pokolenjima priču o tome šta se dešavalo s pritvorenikom Slobodanom Miloševićem iz ćelije broj 1121 Okružnog zatvora u Beogradu. Redove koje ispisujem vadim iz mojih dnevničkih zabilješki, upisanih apsolutno autentično bez ikakvih dodavanja ili oduzimanja. Prije ispisivanja svakog reda nekoliko puta sam o svakom događaju razgovarao s dežurnim nadzornicima i stražarima, provjeravao svaku riječ ne želeći da bilo kome učinim nažao. To što se pominje čitava galerija ličnosti, važnih ljudi po položaju i funkciji, nije me nimalo opterećivalo. Možda i zbog toga što su pod krovom zatvorskim za mene svi ljudi isti”, naveo je on.

Kako ističe u njemu je prevladao osjećaj domaćeg vaspitanja i civilizovanog ophođenja da budem čovek na radnom mjestu bez zlobe, mržnje i pakosti i da nijednim gestom ne pokažem ni ushićenje zbog toga što je Slobodan Milošević tu, ali ni žalost što nije i dalje na mjestu gospodara naših života i sudbina. Dva dana prije hapšenja i privođenja Slobodana Miloševića iz Okružnog tužilaštva u Beogradu Blanuša je dobio sam obavještenje da zaposleni u Okružnom zatvoru budu u stanju pripravnosti.

“Pomislio sam da je sve to u stvari priprema za njegovo dovođenje i stavljanje u pritvor. Počinje moje danonoćno dežurtvo uz pomoć ljudi koje sam obavestio o čemu je riječ. Nikakvih drugih zvaničnih kontakata u to vreme nije bilo, osim što sam, samoinicijativno, obavljajući svoj posao, pripremao posebne mjere obezbjeđenja. Noć između 30. i 31. marta proveo sam u službenim prostorijama, više budan nego u snu. Neka blaga nervoza me prožimala pri pomisli da ću ja biti taj čovjek, svjedok dovođenja najpoznatijeg pritvorenika na planeti. I ceo taj dan, i noć, protekli su u velikom iščekivanju. A 31. mart, dan mog rođenja prije 55 godina, protekao je u nekoj čudnoj tišini. Niko se nije setio da izgovori ono čuveno: "Ajde, neka je sa srećom". Članovi porodice to nisu mogli jer nisu znali ni gde sam ni čime sam preokupiran, a za ljude iz kolektiva bio sam tek novopečeni lik”, rekao je on.

Ističe kako je u noći između 31. marta i 1. aprila počela drama.

“Posredstvom TV kamera njeni svjedoci bili su milioni ljudi. I ja sam bio jedan od njih. Neprekidno očekujući nove i nove informacije, okretao sam kanale sa željom da nađem TV stanicu koja daje najbrže i najbolje informacije. Bio sam siguran da će epilog zbivanja u Užičkoj 11 biti njegovo dovođenje u Okružni zatvor u Beogradu. Tako je i bilo. Kolege iz Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, po već dogovorenom načinu, javili su mi tačno u 4.30 časova da je bivši predsjednik Slobodan Milošević u automobilu s pratnjom i da idu k meni. Odmah sam dao nalog da se otvore kapije. Vidio sam mnogo novinara, snimatelja, fotoreportera kako su prosto zakrčili Bačvansku ulicu gdje se nalazi Okružni zatvor. Kolona vozila je velikom brzinom uletela kroz pokretnu kapiju dvorišta Okružnog zatvora, a zatim kroz hidraulik vrata ušla u dvorište. Bila su to dva BMW sa zatamnjenim staklima i džip "krajsler"”, naveo je Blanuša.

Kada su se hidraulična vrata zatvorila, za trenutak je nastala jeziva tišina.

“Iz vozila su izašli Toma Fila, advokat, istražni sudija Goran Čavlina, Čedomir - Čeda Jovanović, funkcioner Demokratske stranke, okružni javni tužilac Rade Terzić i policajci u civilu naoružani automatskim oružjem. Svi su imali mobilne telefone, nervozno su šetali ukrug tražeći najpogodniju poziciju za telefoniranje. Konačno, iz vozila izlazi Slobodan Milošević. Vidim da nije vezan lisicama. Čujem kako kaže preko mobilnog - Miro, Miro… Prilazi mi Čedomir Jovanović i pita kakvi su uslovi tamo gdje Milošević treba da boravi. Istini za volju, prethodnog dana sam sa načelnikom obezbjeđenja i komandirom već dogovorio gdje da ga smjestimo. Nisam htio da pravim nikakvu razliku između njega i ostalih zatvorenika i to sam rekao nadzorniku Miodragu Saviću Mačku. Čedi Jovanoviću sam rekao da imamo i komfornijih prostorija, a on je onda rekao:

- Molim te, daj mu najbolje što imaš, ipak je on bio predsjednik Srbije i Jugoslavije i ipak je za njega glasalo više od milion ljudi”, rekao je Blanuša.

Naredio je stražarima da prihvate pritvorenika Miloševića i da krenu ka odjeljenju za prijem.

“Na stepeništu se okrenuo, pozdravio s advokatom Tomom Filom, a na pitanje istražnog sudije Gorana Čavline kad je spreman da da prvu izjavu, rekao je - daj da se dobro ispavam pa da se vidimo posle jedanaest sati”, prisjetio se Blanuša riječi Slobodana Miloševića.

Operacija “Golubica”

Sve do 28. juna 2001. Milošević je boravio u Okružnom zatvoru u Beogradu. Za to vrijeme se sve pripemalo za njegov odlazak u Hag. Odlazak Miloševića iz pritvorske jedinice Okružnog zatvora pažljivo je isplaniran.

“Operaciju je trebalo izvesti brzo i neprimjetno. Plan te operacije, koji je bio već pripremljen, nazvali smo ‘Golubica’, a odredio sam i ljude koji će to da obave - ukupno šestoricu. Ja sam bio sedmi. Nas nekolicina je ušla u sobu oko osamnaest časova i videli smo da Slobodan Milošević u pidžami leži i čita knjigu. Rekao sam mu kratko, vojnički:

• Ustanite i spremite se.
• Gdje idem? Kuda me vodite?
• U Hag.

Na Miloševićevom licu nisam primijetio neko veće iznenađenje i zbunjenost. Lagano je ustao i samo rekao - Upravniče, dozvolite da se bar javim supruzi, advokatima, da spakujem svoje stvari. Uhvatio sam ga ovlaš za mišicu desne ruke i kratko rekao:

• Požurite.
• Budite ljudi, dozvolite da se obučem.

Blanuša kaže da se Milošević lagano oblačio, odabirao stvari i stavljao ih u kofer. Nasumice je uzeo četiri knjige, neseser sa ličnom higijenom, mantil. Kada se obukao, krenuli smo laganim korakom niz hodnik. Pre ulaska u službeno vozilo, “maricu", ponovo me upitao:

• Upravniče, šta je ovo? Ovo nije u redu. Ovo je otmica. Mogu li sada da se javim supruzi?
• Kasnije.

“Ušao je u „maricu". Pogledah na sat: 18,45... Sve ovo trajalo je desetak minuta. Krenuli smo lagano beogradskim ulicama. Samo dva službena vozila zatvora. „Marica" i „mercedes" na drugi kraj Beograda. U „marici" , u kojoj, kao što je poznato, nema prozora, pričao mi je jedan od nadzornika, Milošević je rekao - Znam, vodite me na heliodrom na Banjicu. Do Banjice smo stigli za petnaestak minuta. Tiho, neprimjetno, bez ikakve pompe, bez pratnje. Kada smo stigli na odredište, heliodrom Instituta bezbjednosti na Banjici, vidio sam dva policijska helikoptera tipa „gazela" i „kajova" i mnoštvo naoružanih ljudi.”

Milošević lagano izlazi iz „marice", osvrće se oko sebe, oblači kaput, a zatim kaže uz teatralan pokret rukom - Svaka vam čast. Dobro odrađen posao. Možete da isplatite ove ljude.

Krenuli su lagano stazom u pravcu helikoptera.

“Negdje na pola puta stajala su dvojica muškaraca i jedna žena. Vrlo brzo se ispostavilo da je žena prevodilac, jedan od te dvojice je haški istražitelj, a drugi oficir bezbjednosti Haškog tribunala. Svako od njih se pojedinačno predstavio, a taj haški istražitelj, u civilu, rekao je Miloševiću da će mu pročitati zašto ga Tribunal u Hagu tereti i da će odmah provjeriti njegove generalije. Na to je Slobodan Milošević odgovorio: Ja Tribunal ne priznajem. Haški istražitelj ga je upozorio da može i da ćuti, a na pitanje koje jezike govori, Milošević je odlučno odgovorio – srpski”, navodi Blanuša.

Kaže kako se Milošević sve vrijeme dok je istražitelj gotovo dosadnim glasom čitao optužnicu, a žena prevodilac, doslovno prevodila, namjerno nezainteresovano osvrtao unaokolo, prodornim pogledom posmatrajući sve nas oko njega.

“Pošto se čitanje odužilo, zatražio je i uzeo ponuđenu cigaru od jednog našeg stražara, a onda je, zapalivši, pitao ženu prevodioca odakle je i gdje je tako dobro naučila engleski jezik. Ona je bila zbunjena, pa je zatražila dozvolu od istražitelja Haškog tribunala da li može da odgovori. Nije joj dozvoljeno. Ponovo se oglasio istražitelj - imate pravo na advokata, hoćete li ljekara? Milošević je oćutao, a istražitelj mu je hladnim glasom rekao - ja vas hapsim. Kada je završen taj formalni dio, krenuli smo prema „marici" gdje je oficir bezbjednosti Haškog tribunala obavio nekakav pretres Miloševića. Tog trenutka nešto mi nije bilo po volji. Pitao sam se zbog čega ga pretresa od cipela do kragne kada smo ga mi doveli iz Okružnog zatvora. Da li je posumnjao nešto u nas ili je to uobičajena procedura, ne znam ni sada. To je trajalo kratko pa smo se uputili ka helikopterima. Upitao me je ponovo da li može da se javi supruzi Mirjani, ali je umjesto mene odgovorio istražitelj, na engleskom - sada ste u nadležnosti Haškog tribunala, to ćete uraditi kasnije. Poslije svega nekoliko koraka Milošević nam se iznenada obratio riječima - znate li, danas je Vidovdan, Srbi!”, prisjetio se Blanuša.

Kako navodi, Milošević je stao na trenutak, okrenuo se Beogradu, gledao panoramu, gledao u krošnje i u nebo, a onda se okrenuo i istim onim korakom kao kada je ulazio u Okružni zatvor, nastavio ka helikopteru.

“Tada mi je postalo jasno, ispričao mi je posle jedan od prisutnih nadzornika, da je Slobodan Milošević i pored svih atributa koje je nosio godinama kao bezbožnik u stvari vrlo dobar poznavalac i poštovalac religije. Kada smo prišli vratima helikoptera, Milošević je pitao pilote - kako ste momci? Jedan od pilota je odgovorio, više promrmljao - dobro, predsjedniče. Pomogao sam mu s još jednim nadzornikom da se popne u helikopter i kada je seo u plastično sjedište sivomaslinaste boje između dvojice, upitao me je strogim glasom, gledajući naprijed, a ne u mene, kao da je ljut - upravniče, gdje su mi mantil i stvari? Odgovorio sam - tu su, pored vas. Bile su to posljednje reči Slobodana Miloševića izgovorene na tlu Jugoslavije”, ispričao je Blanuša.

(MONDO)