Američki obavještajci slali su izvještaje o srpskim liderima , procjenjujući kakve su njihove ličnosti, šta mogu biti njihove slabosti, kako im pristupiti.
Američki zakon o dostupnosti informacija važi već pola vijeka, ali bezbjednosnu agenciju CIA dugo nije mogao natjerati da javnosti dostavi dokumente. Čak ni one koji su stariji od 25 godina i koji po sili zakona moraju biti javni - izuzev onih za koje pred sudom moraju dokazati da je neophodno da ostanu tajna. Nakon potezanja po sudovima, CIA je morala objaviti dokumenta. Doduše, dokumenti su u PDF formatu i teško ih je pretraživati jer nisu objavljeni hronološki, već po datumu skidanja tajnosti.
Neki od zanimljivijih su oni u kojima se daju procjene ličnosti vodećih figura u proteklom ratu u BiH. U izvještaju iz 5. septembra 1995. opisujući Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kaže se da su „srpski nacionalisti različitog stepena“, ali da su spremni da se prilagode kada njihov položaj dođe u opasnost. Pa se za Mladića kaže da je promijenio taktiku kada se suočio sa kredibilnom vojnom prijetnjom NATO-a, dok se za Miloševića kao primjer uzima uvođenje sankcija, koje su ga omekšale.
Miloševića najmanje procjenjuju, više navodeći detalje njegovog uspona i konkretne poteze koji mogu dati sliku trenutne situacije. U tom izvještaju se podsjeća na mišljenje doušnika iz Beograda, koji kaže da je Milošević usvojio taktički pristup koji koji je posvećen održavanju baze njegove moći u Beogradu, bez obzira na to koliko će to koštati ostale Srbe. U toj analizi se smatra da će Milošević u zamjenu za skidanje sankcija istrpiti mnogo štošta nauštrb Srba van Srbije, za šta se navodi primjer Republike Srpske Krajine, čiji pad se naziva „najznačajnijim srpskim porazom nakon što je njemački Vermaht pregazio Jugoslaviju 1941.“
Dio procjene vezane za Karadžića naslovljen je riječima: Uloga njegovog života. Navodi se da bi, kao i Milošević, Karadžić reagovao na ono što bi ugrožavalo njegovu poziciju srpskog vođe. Isto tako se kaže da bi vojni neuspjesi otrijeznili Karadžića i njegove procjene.
- Karadžić je, kao i većina Srba, zadojen snažnim osjećajem da su žrtve. Uprkos njegovoj identifikaciji s tim osjećajem mučeništva, nema izvještaja koji ukazuju da je spreman da se žrtvuje za ideju. U početku je vjerovatno bio motivisan potrebom zaštite Srba u BiH kako se Jugoslavija raspadala. Kako je njegova moć rasla uz pomoć vojske bosanskih Srba – ali i uz izvještaje o ratnom profiterstvu i korupciji, i njegov osjećaj vlastite važnosti i veličine je gotovo isto tako rastao. Nema sumnje da Karadžić uživa u svjetlosti reflektora kao vođa Srba iz BiH i sagovornik u međunarodnim pregovorima. Isto tako, on bi nerado vidio teritorijalno priključenje Srbiji jer bi to umanjilo njegovu ulogu – navodi se u uzvještaju, uz zatamnjivanje imena onog ko je dao glavne procjene.
Komandant VRS Ratko Mladic se kvalifikuje kao “najiskreniji vjernik od ove trojice”. Prema medijskim izvještajima, on na bosanski sukob gleda kao na zavjeru Zapada da iskorijeni Srbe i on vjeruje da je njegova sveta dužnost da brani svoj narod – započinje se sa uvidom u Mladićevu psihu, uz primjer njegove izjave da su srpske granice iscrtane krvlju, te da je srpski cilj ujedinjenje srpskih teritorija u BiH i Hrvatskoj
Mladićevo prisustvo na ratištu, uz zabilježenu hrabrost, načinilo je od njega pravog junaka za ostale Srbe, navodi se dalje, uz napomenu - iako ne želi političku ulogu. Ipak se dodaje da njegovi česti sastanci sa Miloševićem u Beogradu, kao i sa komandirom UN snaga Rupertom Smitom i EU izaslanikom (Karlom) Biltom, govore da je Mladić spreman da bude vodeći sagovornik ispred srpske strane. Kaže se i da neki izvještaji sugerišu da Mladić i Milošević, kao i njegova žena, dijele “ideološku nostalgiju za komunističkom Jugoslavijom”.
Slјedeći izvještaj poslat 6. septembra u potpunosti se bavi Mladićem. Navodi se da je školovan po doktrinama Jugoslovenske narodne armije: Braniti se od svakog napadača, i kad je najdačan brojem i oružjem; prihvatiti onoliko žrtve koliko je moguće; nastaviti pružati otpor i u planinama ukoliko je potrebno, koliko god je moguće.
Smatra da je opravdano sve što je potrebno da bi zaštitio svoj narod (zaštitio je stavljeno pod navodnike) pa i uzimanje talaca i pravljenje živog štita. Snažno je identifikovan sa time da su Srbi istorijske žrtve progona i nepravde. On nastoji da bude položaju iz kog aktivno kontroliše situaciju. Opire se bilo kakvim naporima da ga prisiljava neko spolja. Nije iznenađen NATO napadima, vidi ih kao nastavak zapadnog nerazumijevanja i nepravednog kažnjavanja Srba. Ukazuje se na to da on ne prihvata ustupke, sve dok se ne uvjeri da će mu NATO napadi nanijeti veću štetu nego što može da podnese. Zatim se iznosi uputstvo kako je moguće izmanipulisati ga.
- Da bi se razmotrilo pristajanje na ultimatum, izveštaji o njemu i njegove izjave sugerišu da će Mladić vjerovatno obratiti pažnju na pristup koji njega prepoznaje kao vođu bosanskih Srba, koji je najsavjesnije brinuo o trupama i najbolje znao ono što je u najboljem interesu VRS. Isticati da je on taj koji spasava srpski narod i osigurava njegovu buduću bezbjednost. Predstaviti njegov pristanak kao aktivnu, pozitivnu inicijativu s njegove strane, a ne kao pasivno podvrgavanje stranim idejama ili dominaciji. Davati mu uočljivu prednost u odnosu na predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadžića i predsjednika skupštine Momčila Krajišnika – navodi se u zaključku u kome je oba puta riječ “predsjednik” stavljena pod navodnike.
