Mladi pastir Marijo Mijoč iz mjesta Otok kod Sinja ostao je da čuva i širi stado od preko 1.000 koza na imanju svojih predaka uprkos brojnim opasnostima - od šakala i zmija do lovačkih pasa koji mu svakodnevno nanose štetu.
Dok su njegovi vršnjaci mahom otišli u razvijenu Evropu u potrazi za korom hljeba i boljim poslom, Marijo Mijoč (18) iz mjesta Otok, nadomak Sinja, najpoznatiji je mladi pastir u Hrvatskoj. Marijo je riješio da ostane na imanju svojih predaka i nastavi uzgoj domaćih pasmina koza koje je naslijedio od pokojnog oca, šireći stado njegovim putem.
Danas ima više od 1.000 grla sa jarićima i kaže da je srećan čovjek jer sve što proizvede lako proda - direktno ispred kuće. Osim koza, uzgaja i goveda rase buša, kao i nekoliko konja za lične potrebe. Veliku opasnost predstavljaju mu krvoločne zvijeri i zalutali lovački psi, koji mu nanose nenadoknadivu štetu.
"Ljubav prema ovim životinjama sam naslijedio od oca. Cijeli svoj život bavio se tim poslom, i kada je umro, odlučio sam da nastavim s uzgojem koza. Vidio sam da nema druge nego da povećam stado i ozbiljnije se posvetim tome. Brojim ih jednom ili dva puta nedjeljno, posebno jariće, posebno koze, ali je ponekad teško primijetiti da li nedostaje neka koza", rekao je Marijo i opisao je kako izgleda jedan njegov dan na ranču:
"Svako jutro ustajem oko četiri, pet. Koze su već od pet, šest na ispaši i vraćaju se nazad oko deset sati. Oko podne odmaramo i one i ja, a popodne, oko 16 časova, ponovo izlaze napolje i ostaju do mraka. Ujutru pređu oko četiri do pet kilometara, a popodne oko tri kilometra. Nisko rastinje je njihova omiljena hrana - hrast, jasen, grab. One se ne muzu i meni to služi za proizvodnju mesa. Muzem ih samo ako nekom treba za lijek", istakao je i dodao da nekad završi na granici sa Bosnom i Hercegovinom.
Cijena za neočišćeno jare, teško između deset i jedanaest kilograma, kako kaže Marijo, dostizala je i do 200 evra. Ima 20 rasplodnih jarčeva, svi su od prošle godine, a kada napune tri godine, mijenja ih i nabavlja nove.
"Moram da mijenjam krv. Svoje jarčeve prodam i po 300 evra po komadu i sve se može prodati kada 'blaga' nema. Jarad moramo da prijavimo, a po komadu dobijamo 8 evra. Imamo i te pašnjake. Koze se vakcinišu dva puta godišnje protiv parazita - u drugom i jedanaestom mjesecu", rekao je Marijo i objasnio koje su najveće opasnosti:
"Ograde su podignute do 2,20 metara da ih vuk ne može preskočiti. Vukova ima, ali trenutno mi ne prave veću štetu. Više problema imam sa lovačkim psima. Lovci, kada vide da im pas ne radi posao, namjerno ga ostave. Prije deset dana ti psi su mi udavili deset jaradi i niko se nije oglasio da plati štetu. Prijavio sam problem policiji, ali još uvijek niko ništa nije javio. Ima i šakala, jednom je iskočio ispred mene iz dva kamena, ali mi oni ne prave štetu. Viđam i zmije, poskoke i šarke, ali one se ne smiju ubijati. Ujedaju mi koze, a poneka čak i ugine", istakao je Marijo.
Dodaje da i on ima nekoliko pasa koji čuvaju stado - hrvatskog ovčara, škotskog ovčara i border kolija - dok farmu obezbjeđuje turski kangal. Štene škotskog ovčara, staro svega dva mjeseca, već vraća koze, štipa ih za noge i utjeruje u kuću na znak zvižduka, kojem odmah poslušno odgovara.
Marijo koji se budi u šest radi ono što mnogi srednjoškolci ne bi uradili ni u najluđim snovima. Radi sa stokom, ima žuljeve i sanja o još većoj, boljoj farmi. I ne staje ni trenutka. Ne žali se, ne kuka, nije umoran. I jasno kaže, i drugi bi mogli dobro da zarade od ovoga. On već živi svoj san.
(MONDO)