Predstojeća nepuna dva mjeseca navijači fudbalske reprezentacije Srbije odvrnuće "loženje" na maksimum.
Četa Dragana Stojkovića maesteralno je odigrala kvalifikacije za Mundijal i trijumfom u Lisabonu izborila nastup u Kataru. Potom je praktično rutinski osvojila B grupu Lige nacija, stigla u A diviziju ovog takmičenja i olakšala žrijeb za EURO 2024, pritom demonstriravši lepršav, a istovremeno pametan i odgovoran fudbal, čija je kruna stigla partijom "orlova" u Oslu.
Osim šanse u prvom minutu, najbolji napadač Norveške, a mnogi će reći Evrope u ovom trenutku, Erling Haland nije čestito ni izvirio iz džepa Strahinje Pavlovića, ali i ostatka odbrambene linije srpskih "orlova".
S obzirom da ogromna većina "eksperata", a kod Srba kad je u pitanju fudbal, takvih ima neuporedivo više nego onih sa pravom glasa, tvrde da je defanziva vjerovatno najslabija karika kod tima Drgana Stojkovića Piksija, potom slijedi vezni red koji je čvrsta mašinerija, a za napad na čelu sa Aleksandrom Mitrovićem, e tu ne postoji niko bolji na svijetu.
Kad god neko pomene napadača Fulama, od sad, nadalje i ubuduće, mora ustati, skinuti kapu, prekrstiti se i nazdraviti kao na krsnoj slavi kod kuma! Ako mi ne vjerujete, napišite u komentarima "amin".
"Dajte Brazil da se igramo", prva je misao prosječnog ljubitelja srpskog nacionalnog tima bez obzira da li živi u Beogradu, Banjaluci, Minhenu ili Čikagu, ali i strepnja da se ne padne u euforiju zbog koje je često u prošlosti znalo da uslijedi surovo otrežnjenje eliminacijama u grupnoj fazi velikih takmičenja i to najčešće od, na papiru, slabijih protivnika.
Optimizam je ipak prevladao kod većine, a kod pojedinaca se išlo dotle da se pola u šali, a pola u zbilji, zbog aktuelne situacije u Ukrajini i sad već otvorenog sukoba Zapada i Rusije, jedino neki Treći svjetski rat može spriječiti PIksijev tim da osvoji prvi zimski Mundijal u istoriji.
Loženje na maksimalno, pa ionako će se Mundijal igrati u tom godišnjem dobu kad nam je neophodno grijanje, koje će ove zime sigurno biti najskuplje za sve, ali opet možda bi trebalo malo stati na loptu i razmisliti o svemu da se ne bi pregorjelo u prevelikoj želji.
Tri situacije mi padaju na pamet i tri Svjetska prvenstva na koja je reprezentacija otišla sa prilično visokim samopouzdanjem i prevelikim očekivanjima navijača. I doživjela neuspjeh.
Prvi je Mundijal u Španiji 1982. godine, jer je i tada selekcija Jugoslavije imala fantastičnu ekipu predvođenu prekaljenim stručnjakom, kakav je nesumnjivo bio legendarni Miljan "Čiča" Miljanić sa Papetom Sušićem i Pižonom Petrovićem na čelu.
Ipak, tadašnji "plavi" su ostvarili remi protiv Sjeverne Irske (0:0), poraz od domaćina Španije (1:2) i mršavu pobjedu protiv Hondurasa (1:0) i vratili se kući. Istinabog, bili su i surovo pokradeni od sudije Heninga Lunda Sorensena na "Mestalji" protiv "crvene furije", ali opet, nisu prikazali ni dio nesumnjivog raskošnog talenta.
Da podsjetim nešto mlađe - danski arbitar je svirao penal nakon prekršaja dva metra izvan kaznenog prostora, Dragan Pantelić je odbranio šut sa "bijele tačke" Roberta Lopeza Ufartea ali je Sorensen ponovio jedanaesterac zbog navodnog kretanja golmana Jugoslavije. Potom je precizan bio Huan Gomez Huanito, koji je pet godina ranije fasovao flašu u glavu na "Marakani".
Drugi šampionat svijeta, koji je iznevjerio očekivanja "eksperata", tada kafanskih, jer malo ko je tada imao internet i društvene mreže, bio je onaj u Njemačkoj 2006. godine.
Ložili smo se pred meč u Gelzenkirhenu protiv Argentine, sjećam se da smo utakmicu gledali na poslu u pokojnom "Fokusu" u zgradi "Nezavisnih novina", visili smo u hodniku i uz cigaretu škicali rapsodiju "gaučosa". Do poluvremena susreta na "Feltins Areni" je bilo sve gotovo uz dva gola Maksija Rodrigeza i jedan Estebana Kambijasa, da bi do kraja primili još tri komada u režiji Ernana Krespa, Karlosa Teveza i nadolazeće najveće zvijezde svjetskog fudbala Lionela Mesija.
Pamtiće se taj debakl i po crvenom kartonu Mateje Kežmana, možda i prestrogog, ali svakako je doprinio da tadašnja selekcija Srbije i Crne Gore zabilježi "teniski" rezultat na kakve nas je u suprotnom smjeru navikao Novak Đoković.
Posljednji je onaj Mundijal iz Južne Afrike 2010. godine pod vođstvom Radomira Antića, mada niko od prvog samostalnog nastupa Srbije nije mislio da će "orlovi" otići (pre)daleko, ali niko nije ni mogao da pomisli da će neka Australija da spriječi Nemanju Vidića, Baneta Ivanovića, Aleksandra Kolarova i društvo da prođu grupnu fazu, posebno nakon velike pobjede nad Njemačkom (0:1) golom Laneta Jovanovića.
Tada je za "orlove" igrao i Neven Subotić, inače rođen u Banjaluci, a Piksi će u Katar možda povesti još jednog Banjalučanina - Srđana Babića, koji je besprijekorno igrao na posljednje dvije utakmice Lige nacija, posebno protiv Švedske kada je bio starter!
"Strpljen-spašen ili nemojmo se izuvati prije vode", kažu narodne poslovice, odlučiće o svemu srpski selektor, koji je nekako sve lijepo posložio, eliminisao sujete i neslogu, od sjajnih pojedinaca stvorio ne samo tim već i prave drugare i iskrene prijatelje, koji jedva čekaju okupljanje da se ponovo vide.
Kreirao je mušketirsku atmosferu "svi za jednog, jedan za sve", gdje nije ni najmanje bitno da li si starter ili dao gol, što je pokazao kada je najboljeg strijelca Mitrovića ostavio na klupi u Lisabonu, jer kod njega igraju najbolji u datom trenutku.
Otkako je preuzeo srpsku reprezentaciju, a u Oslu je vodio jubilarni 20. put, Piksi je često govorio - parafraziću: "Srbija uvijek ide na pobjedu bez obzira na ime protivnika. Biće poraza, biće neuspjeha, ali mogu jedino da vam garantujem da nikoga neće biti sramota poslije utakmice".
A to je za moj pojam ravno osvajanju Mundijala!
Tako bi trebalo da bude i protiv Brazila - o njima, fakat ne vrijedi trošiti riječi, Švajcaraca, ma koliko su ostali dužnici sa prethodnog Mundijalu u Rusiji ili navodno najlakšeg protivnika Kameruna.
Švajcarska je da se ne lažemo, veoma opasna ekipa što pokazuju nedavne pobjede nad Portugalom i Španijom i to na "La Romaredi", dok Kamerun nije onaj nekadašnji sa Mundijala u Italiji 1990. godine kada je zbog prelako dosuđena dva penala za Engleze spriječen da igra u polufinalu.
Opet, na klupi ima Rigobert Songa, koji je fudbal učio od srpskih trenera Branka Žutića i Radivoja Ognjanovića, šampiona Afrike 1984, ali i imao impresivnu igračku karijeru - od francuskog Meca i Lansa, italijanske Salernitane, Liverpula i Vest Hema u Engleskoj, pa do do turskih velikana Galatasaraja i Trabzona.
Izvinite, ali oprez nije na odmet jer "ko se o mlijeko opeče i u jogurt duva".
P.S. Slučajno ili ne, na televiziji je u tom trenutku puštena reklama sponzora "orlova" u kojoj se okrenuo Dušan Tadić i rekao: "Nemoj da mračiš, popij svijetlo".