Alhemija asfalta

Ambiciozni mladi političar svojim potezom je dirnuo u mit. Zabio koplje u srce dogme. Pred ''milionskim auditorijumom'' skinuo boga sa nebesa.

Taj bog je asfalt.

U normalnim državama asfalt je sinonim za kriminal ili za ''ulicu''. Kod nas, asfalt je magična smjesa, alhemijski materijal iz kojeg kojeg možemo iščitati političku istoriju.

Malo je stvari tako simbolično moćnih i prepoznatljivih u poslijeratnom životu širom BiH kao što su asfalt i asfaltiranje. Asfalt je prag između sela i prigradskog naselja, civilizacijski portal tranziciong društva koji se razaznaje iz razgovora:

- Jesu li vam asfaltirali ove godine?
- Jesu.

Znači, i vi ste postali ljudi.

"Mješavina bitumena i drobljenog kamena koja se polaže na ulice, crna masa koja se dobija kao ostatak pri destilaciji nafte" s obzirom na sastav smjese i komponenti može imati različite osobine.

Istina je da ima različite osobine i dvije osnovne podgrupe. Jedna je predizborni, a druga obični ili pravi asfalt. Međutim, vremenom je ''predizborni'' postao toliko zastupljen i mimo izbora da je postao standard. Prepoznaćete ga izdaleka. Ispucala površine uske ceste na kojoj se jedva mimoiđu dva vozila.

Ali on krije nevidljive sile.

Ne postoji materija slična našem domaćem asfaltu sa tako neuništivom samoobnavljajućom snagom. Kao kada Bata Živojinović u filmu objašnjava kako je nahranio četu partizana sa jednom komadom kože - veže je za uzicu, da nekom da žvaće i proguta, a zatim je izvuče pa nastavi sa postupkom - i jedan te isti asfalt obezbjeđuje poslove za nekoliko različitih preduzeća.

Magični postupak počinje tako što preduzeće na tenderu dobije da asfaltira ili zakrpi neki put, a onda ga godinama prepravalja i popravlja, sve do momenta dok ne bude neophodno da ga potpuno skloni i položi novi.

Zato nema boljeg i sjajnijeg simbola uspjeha građevinskog preduzimača nego kad za njega kažu:

- On ti ima asfaltnu bazu.

Žezlo i kruna su ništa. Prsten moći je beznačajan.

Kao šlag na tortu, asfaltiranje je završna faza pravljenja puta, a pravljenje puteva je, kao što znaju mještani npr. Priječana kod Banjaluke, radnja koja neprekidno traje. Kao kretanje nebeskih tijela, vođeno mističnim silama neshvatljivim običnom čovjeku.

Asfalt je bezbroj puta poslužio različitim političarim i funkcionerima, da pokažu da se nešto ipak događa, da se nešto gradi i da napredujemo, iako sporo. Asfalt je bio kamen temeljac toliko kampanja, koji još vruć i crn (ima li ljepšeg prizora od novog asfalta umrljanog zemljom sa strane, jer nema trotoara, ili prašinom sa onog dijela puta koji nije asfaltiran) stoički podnosio presjecanje vrpce, govore, predizborne skupove i budio nadu da će sljedeće godine možda u mjesto stići voda, ili kanalizacija, rasvjeta i nada za bolje sutra.

Kao što su u Šipovu pidigli spomenik "janjskoj piti" jer je othranila narod tokom rata, treba upregnuti snagu i zagovarati da se podigne spomenik asfaltu .

Asfaltom su počinjali dnevnici, krasio je stranice novina toliko često da bi se jedan period našeg postojanja na ovom prostoru mogao nazvati "Doba asfaltiranja!". A o vezi asfalta i nostalgije za rodnim krajem najbolje svjedoči svježe asfaltiran dio puta do vikendice ''nekog političara'' u rodnom kraju, dok on za to vrijeme bije teške političke bitke ''dole'' u bučnoj i loše asfaltiranoj prestonici.

O neiskazanoj važnosti asfalta i priznanju koje nikad nije dobio (čovjek ne umije da spozna vrijednost svakodnevnih stvari i onog što ga stalno okružuje) govori i posljednji ''rat'' građevinskih firmi u Banjaluci oko toga ko će dobiti posao održavanja puteva na području grada.

Utakmica je neizvjesna, a li ne zbog novca već zbog asfaltiranja kao takvog.

Jer kao što kroz nevidljive sfere u međunarodnim ekonomskim igrama moći teče nafta, crno zlato, čija količina i cijena određuju moć i odnose, u našem dijelu svijeta, brdovitom, kroz koji prolaze strmi i brdoviti putevi, umjesto nafte crni se - asfalt.