Pica (pizza) je nesumnjivo najomiljenija vrsta brze hrane širom svijeta.
Bez obzira da li je njena tanka ili debela kora, prekrivena šunkom, kobasicama, sardinama, pečurkama, mocarelom, ananasom, njen neodoljivi miris i ukus nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Pica je vrsta pite ili ravnog hljeba sa različitom vrstom fila koji se pravi od paradajza, sira (obično mocarele) i mesa. Mnogi narodi jeli su razne vrste pita ili ravne hljebove sa filom još u antičko doba. Stari Grci su bili pravi majstori u pravljenju pita, pa se grčka pita koja je ličila na ravan hljeb sa uzdignutim obodima i koja se punila sirom, maslinovim uljem, maslinama, bijelim i crnim lukom, začinskim biljem i povrćem, smatra pretečom današnje pice.
Kako je nastala pica?
Istraživači koji su se bavili nastankom pice, smatraju da je na nastanak pice u Italiji uticao sudar dvije različite kulture. Dok je na sjeveru Italije cvjetala etrurska kultura, pod čijim uticajem je nastala fokača (foccacia), na jugu Italije najveći trag ostavili su upravo stari Grci. Različiti izrazi koji su se koristili za ove raznovrsne preteče današnje pice upravo ukazuju na činjenicu da su te pice koje su pravljene u svim dijelovima Italije, bile oduvijek veoma popularne.
Pod današnjim izrazom pica (pizza) prvi put se pominje 997. godine u Gaeti, luci koja se nalazi između Napulja i Rima. U 12. vijeku u gradu Abruci (Abruzzi) takođe se pominje riječ pica (pizza), dok se u Kalabriji pominje pita (pitta), u Apulji picela (pizzella) ili piceta (pizzetta), na Siciliji sfinćione (sfincione), a u Toskani skaćata (schiacciata).
Paradajz se u Evropi pojavio u 16. vijeku, kada su ga donijeli španski i portugalski moreplovci, a sos od paradajza nastao je sto godina kasnije, u 17 vijeku. Ovaj podatak je značajan u istraživanju nastanka današnje pice, koju ne možemo da zamislimo bez paradajza kao njenog osnovnog sastojka.
Pica je nastala u Napulju
Napolitansko porijeklo današnje pice potvrđuje i podatak da su u 17. vijeku španski vojnici rado jeli čuvene napolitanske pite u Taverni Ćeriljo (Taverna Cerriglio), koje su u narodu bile poznate kao sficiosa. Sficiose su pekli muškarci zvani picajoli (pizzaioli), koji su radili u malim radnjama zvanim laboratoriji (laboratori), a jela se iz ruku, presavijena kao mala knjiga.
Prvi opis današnje pice pojavio se krajem 19. vijeka u londonskim novinama "The Morning Post", 17. decembra 1860. godine. U njemu engleski putopisac detaljno opisuje picu, kao najomiljeniji specijalitet Napulja. Krajem 19. vijeka pice su se pekle u posebnim pekarama (picerijama) koje su se nalazile u najneuglednijim četvrtima Napulja, a služile su se od sumraka pa sve do ranih jutarnjih sati. Ono što je posebno oduševilo ovog engleskog putopisca je gužva koja je trajala do ranih jutarnjih časova, zbog ovih ukusnih pica, koje su se nakon pet minuta pečenja u peći, jele vrele. U picerijama se nije gurala samo sirotinja, već su picu željno iščekivale i vojvode i markizi. Takođe je do detalja opisan i proces pravljenja pice, prilikom kog pekar dlanom mijesi i ravna kuglu tijesta, koju zatim prelije mocarelom, a odozgo doda rendani sir, bosiljak i paradajz, nakon čega je peče pet minuta u vreloj peći.
Kako obilježiti dan pice?
Sigurno vam neće pasti teško da obilježite dan pice tako što ćete naručiti omiljenu picu, ili ćete posjetiti najbližu piceriju.
Za one koji žele da se isprobaju u pravljenju pice predlažemo recepte iz naše Mondo kuhinje!
Buon appetito :)
(Hrana i piće/Mondo)