Ja sam Božjom rukom vođen...
Nastavak znaju svi poklonici Riblje čorbe, ali ipak, za one koji ne znaju, glasi: "Da umirem gde sam rođen".
Paolo Sorrentino, izvorni Napolitanac, je daleko od umiranja, ali ima nekog đavola u tim stihovima i njegovom remek-djelu "Božja ruka". Ponajviše jer je u cijelosti smješten u grad za koji je Gete napisao:"Vidi Napulj i umri", a onda je ta bajkovita scenografija od grada postala sinonim za sve loše. Počevši od mafije (Kamore) koja je preuzela grad i pretvorila ga u narko-prestonicu i posljednje mjesto gdje biste željeli da budete pa sve do smeća koje ga je počelo zatrpavati, jer ga, pogađate, niko ne odvozi.
Vraćajući točak unazad Sorrentino, koristeći i dalje prelijepe panorama Napulja, slika jednu potpuno drugačiju sliku, duboko je pritom natapajući u vlastita iskustva i sjećanja na mladost. Obzirom da Felinija i "Amarkord" kao referencu nisu tek jednom pomenuli u prikazima ovog filma, a znajući za Kustričinu fascinaciju istim, nije nikakvo čudo da gledajući "Božju ruku" u pojedinim momentima vidite "Dolly Bell" i nekadašnje Sarajevo. Jedan odavno nestali svijet u kojem se sve snažno prelama kroz brojnu porodicu i komšiluk. Odnosi unutar tog bizarnog svijeta punog ludih a tako seksi, putenih tetaka, uspješnih rođaka korumpiranih do koske, babe na vrhu porodične piramide koja ne prestaje da psuje, su dovoljno kompleksni, čak kad ga kamera ne bi uopšte napuštala, a kamoli kad u igru uđu elementi spoljnog svijeta.
Uostalom, kako se ne sjetiti Ljilje Blagojević, kad kroz kadar prođe naga Luisa Ranieri, koja i sa 47 godina izgleda raskošno poput ne malog broja italijanskih filmskih ljepotica, za koje vrijedi ono što je jedna od njih, Maria Grazia Cucinotta, rekla:"Ja sam prava žena, obla gdje treba, vitka gdje treba".
Italijanski pandan Timothyju Chalametu, Filippo Scotti, debitant na filmu, je lakmus - papir sa kojeg čitamo dubinu potresa koji drmaju njegovu porodicu, ali i cijeli grad, na sam pomen mogućnosti da će Najveći (ne rastom, to bar znamo) fudbaler pristati da potpiše za predmet obožavanja svih u gradu, od djeteta u kolijevci do onih jednom nogom u grobu - SSC Napoli. Da svojim dolaskom, poput nuklearne eksplozije, razori gotovo vječan poredak stvari u kojem klubovi sa bogatog Sjevera uzimaju titule prvaka Italije. Čudo je to koje se zaista i dogodilo, Božjom rukom ili ne, jedno takvo u sto godina je sasvim dovoljno. Ah, da, jedan je snimio čitav film o Maradoni, a nije iz Napulja već Sarajeva...
Fudbal je vjerovatno najvažnija sporedna stvar u svijetu jednog tinejdžera, a bogami i onih znatno starijih, ali nipošto jedina. Fabiettova potraga za pravim putem na kojem je neizbježna i fascinacija lošim momcima koji uvijek za dlaku izmiču policijskoj potjeri i kojima je takav život jednako izvor prihoda ali i stav, se miješa sa željom da postane poput Fellinija ili barem još jednog Napolitanca, Antonia Capuana. I biva presječena u jednom jedinom danu, nakon nesreće u kojoj sa 17 godina ostaje bez oba roditelja, zasnovano na istinitom doživljaju Sorrentina kada im se nije pridružio na izletu. Razlog za to je bio, a šta drugo, do utakmica koju je Napoli igrao na svom stadionu, San Paolo, a taj se danas, nije teško pogoditi, zove Diego Armando Maradona. Dubokim dramskim zahvatom Života, Boga ili nečeg trećeg, prva utakmica na koju je mladi Paolo bio pušten da ide sam, trenutak nepojmljivo velike sreće, podudario se sa udarom tragedije.
Takav lom je definitivno, a i logično, morao ostaviti trag na samom autoru, pa tako i na ovom filmu. Jedna od rijetkih zamjerki upućenih Sorrentinu je ta da od tog momenta film kreće nekim sasvim drugim putem, gdje samo sporadično vidimo ostatak porodice koji je nosio film dotad. Drugim riječima, kao da i sam autor gubi fokus, pomalo gubeći nit sa prvim dijelom, srećom ne zadugo.
Za to je zaduženo samo finale filma, u kojem vidimo Fabietta (Paola) kako sklopljenih očiju na Walkmanu, od kojeg se ne odvaja, baš kao što se nismo odvajali i mi koji pamtimo tu čarobnu spravicu, sluša stihove Pina Danielia u pjesmi "Napule e":"Napulj je hiljadu boja, Napulj je glas djece, koji se polako uzdiže i onda znaš da nisi sam."
Za "Božju ruku", Sorrentino se nije odrekao nekih od svojih redovnih saradnika poput Tonija Ser po prvi put od 2004. nije angažovao svog redovnog direktora fotografije Lucu Bigazzija. Ovaj put, zadatak je dodijeljen višestruko nagrađivanoj Dariji D' Antonio, rođenoj Napolitanki. Razlog je više nego očigledan. Bilo je dovoljno angažovati nekog ko Napulj osjeća cijelim bićem a za sve ostalo, za savršenu prirodnu scenografiju, se pobrinuo grad sam.
Samo tako, u rukama onih koji su u "Božjoj ruci" vidjeli mnogo više od filma, je jedino i mogla nastati ovakva oda rodnom gradu, mjestu na kojem je sve počelo i gdje sve završava. Rad ljubavi i pismo ljubavi Maestra.
Nebojša Ristić za Mondo