Anando Čenić za Mondo: Dok je glumac u prvom planu, pozorište će živjeti

Talenti za muziku i ples čine ga svestranim glumcem pred kojim je svijetla karijera. U intervju za Mondo pričao je zašto se odlučio za ovaj poziv, o dosadašnjoj karijeri i kratkom, ali interesantnom TV stažu...

Čenić (1997.) u svojoj kratkoj, ali živopisnoj profesionalnoj biografiji, pored rada u pozorištima u Banjaluci i Gradišci, režiranja dječije predstave "Cvrčak i Mrav" (zajedno sa koleginicom sa klase Draganom Ilić), akustičnih večeri i svirki, ima i i nesvakidašnja iskustva na televiziji: vodio je "astrološki dnevnik" na Astro TV i gostovao u jednoj od najpopularnijih serija na našim prostorima - "Dobro jutro komšija“.

Uloga u predstavi „Ivanov“, reditelja Željka Đukića, koja je rađena po tekstu čuvenog ruskog pisca Antona Pavloviča Čehova, je njegov najozbiljniji angažman do sada.

- Zašto si se odlučio za studije glume? Odakle ta želja da se baviš ovim pozivom?

Od malena sam volio imitirati druge ljude, ili likove iz crtanih filmova koje sam gledao. To je bila neka radost dječije igre. Sa 10 godina krenuo sam u školu glume u Dječijem pozorištu u Banjaluci i poslije prvog časa zaljubio sam se u tu profesiju. I tada sam onako iskreno dječije poželio da budem glumac. Sa godinama sam sve čvršće ostajao pri toj odluci. Imam puno interesovanja koji me privlače. Volim muziku, sviram gitaru i volim sport. Znam da bi mi bilo dosadno da sam izabrao samo jedno. U glumi mogu sve da ih objedinim i samo u scenskom izvođenju oni mogu doći do potpunog izražaja i zadovoljstva.

Odlučio sam se upisati na studije glume na Akademiji umjetnosti. Imao sam prijemni kod profesora Željka Mitrovića i dugo sam se spremao. Kada sam prošao na prijemnom, čini mi se da je to tada bio najsrećniji trenutak u mom životu.

- Postoji li neka uloga o kojoj maštaš? Koji su to žanrovi koji te privlače i da li imaš omiljene režisere?

Obično glumci imaju tu neku ulogu o kojoj sanjaju i koju bi voljeli da odigraju, ali ja je trenutno nemam. Jedino što znam jeste da bih volio da se izgradim kao svestran glumac. Znam da je to teško. Mislim da je lijepo oprobati se i dati maksimum i u komediji, farsi, drami, stihu, realizmu i slično. Sve mi je to primamljivo. Postoje neki žanrovi koji mi se možda više dopadaju od drugih, ali to je širok izbor.

Dragi su mi svi režiseri sa kojima sam sarađivao. Ne volim nikog da izdvajam. Mlad sam i treba da učim i posmatram. Kada se izgradim s godinama kao glumac i steknem više iskustva, znaću da posložim.

- Da li likovi koje igraš ostavljaju trag na tebi i da li ti se potkrade poneka replika u privatnom životu?

Replike iz uloga koje sam glumio samo koristim u šali. Najviše to radim kada sam u društvu kolega glumaca, onda razmjenjujemo replike naših likova da bi se opustili prije izvođenja predstave. Imitiramo uloge jedni drugih i bude dosta zabavno.

Nažalost, nosim posao kući. Obično poslije probe razmišljam o liku, jer sutradan moram da donesem nešto novo i da spremim dalji tok uloge. Mislim da svi glumci nose posao kući, ali sve zavisi od predstave. Svi želimo da damo neki maksimum, da nam kasnije ne bude žao.

Predstava je živa stvar, iz igranja u igranje nešto samo dođe, ali se uvijek mora osvježavati u određenoj mjeri. Ne treba pretjerivati i improvizovati u nedogled, jer se može narušiti kvalitet. Mislim na nijanse, koje na primjer mogu doći u govornoj radnji ili u interesantnom postupku.

- Kakav je odnos mlađe generacije prema pozorištu i da li našem društvu postoji izgrađena kultura pozorišta?

Kultura pozorišta postoji, ali treba još da se izgradi. Mi smo na jednom dobrom putu, sudeći po našem repertoaru. Sve je stvar borbe i mi ne smijemo da posustanemo, već moramo stalno da radimo. Pozorište se stalno mijenja, ali njegova suština ne smije, još od antičkih vremena, a to je da glumac bude u fokusu. Bez toga ne mogu da zamislim pozorište. Ostalo može da bude savremena varijanta, od tekstova do vizualnih efekata. Ako napravimo od glumca neku lutku ili robota, to neće biti to. Dok je glumac u prvom planu, pozorište će živjeti.

Mislim da će opstati, jer u kojem god vremenu da se nalazimo, čovjeku će biti potrebna ta živa riječ i kontakt sa nečim živim. Ono ima više namjena. Svaka namjena je dobra. Od prosvećenja do zabave. Uvijek sam za tu raznovrsnost.

- Kako je tekla piprema za ulogu u predstavi Ivanov?

Za sada je uloga Borkina, u mojoj skromnoj maloj karijeri, najveći zalogaj za mene. Nisam bio planiran za tu predstavu, jer je to projekat koji je bio planiran ranije, ali je pauziran zbog korone. Pred sam kraj odabira, reditelj je izrazio želju da porazgovara sa mnom, imali smo neku mini audiciju jedan na jedan. Rekao mi je da ponesem gitaru. Onda mi je postavio par pitanja o ulozi, sreća pa sam se informisao prije i pročitao njegovu adaptaciju teksta. Sve je bilo spontano. Dopali su mu se odgovori i moje sviranje. Kasnije sam imao prvu čitaću probu i nakon toga dobio sam ulogu.

Dobro mi dođe što znam da sviram, a ponekad je presudno pri dobijanju određene uloge. Počeo sam da sviram spontano, iz neke ljubavi i želje da odsviram nešto za svoju dušu, pa i da zabavim svoje društvo. Nisam očekivao neku korist od toga.

Početak procesa išao je nekako euforično i sa lakoćom. Negdje na sredini procesa, kada smo prešli na scenu nastao je jedan iscrpljujuć period. Lijep, ali i iscrpljujuć. Taj proces je ustvari onaj koji pokazuje kako će se predstava odvijati. Reditelj je dosta tražio od mene. Željko Đukić je jedan predivan reditelj, detaljista od koga sam mnogo naučio.

Kada smo dobili jednu konkretnu cjelinu, svima je bilo lakše. Imao sam blagu tremu do premijere hoću li uspjeti iznijeti ulogu, a kad je prošla premijera pao mi je teret sa leđa koji sam osjećao.

- Kakva je atmosfera među kolegama i da li su ti pomogli da izgradiš svoj lik u predstavi?

Svi su mi pomogli počev od reditelja do kolega glumaca. Reditelj nekad vidi širu sliku, a na te sitne glumačke zanatske detalje su mi ukazali kolege iz predstave. Pomogli su mi da maksimalno izgradim svoj lik. To je lijepo, jer stvarno kada mladom glumcu od srca pomažu starije kolege bez da im to tražiš je zdravo. To me je i prijatno iznenadilo.

Što se tiče same predstave, reditelj se poigrao sa banalnostima. Cijela predstava ima zanimljiv tempo - imamo duhovite scene, a odmah poslije i teške situacije. Imamo podjelu na intelektualce, koji ne mogu da se snađu u društvu i drugu grupu ljudi koji su malograđani, koji se dobro snalaze u sistemu ali imaju određeni limit, jer nemaju dovoljno pravog intelekta da bi postigli više. Pitanje je ko je ustvari tu na dobitku. Vjerovatno nije niko. Čehov nam ostavlja to pitanje da sami razmislimo. Možemo prepoznati te ljude u našem okruženju i u tome je vrijednost ovog teksta i predstave.

- S obzirom da imaš i malo televizijskog iskustva, a ulogu u seriji „Dobro jutro komšija“ si dobio dok si bio student. Kakvo je to iskustvo bilo za tebe i da li te privlači TV?

Glumio sam u jednoj epizodi serije 'Dobro jutro komšija'. Pozvali su me za jedan snimajući dan. Tamo vlada jedna zanimljiva atmosfera. Mi smo otišli u selo da snimamo, a kako sam shvatio, ritualno, prije snimanja, servira se jedan domaćinski obrok, sjednemo, pojedemo, popričamo i onda idemo snimati. Dan protekne zanimljivo i šaljivo i ne osjetiš da si radio. Prijatno iskustvo. Svakako me privlači, ali trenutno mi je najviše u fokusu pozorište.

- Da li gledaš filmove i serije i smatraš li da TV sceni nedostaje inovativnosti?

Ranije sam bio filmofil, ali u zadnje vrijeme slabo. Volim da pogledam serije koje nisu previše proceduralne i da su malo drugačije. Zadnje sam pogledao 'Yellowstone' sa Kevinom Kostnerom. 'El Inocente', je jedna zanimljiva španska serija pisana na osnovu pripovjetki Harlana Kobena. Volim i skandinavski noar. Tu švedsku, norvešku, finsku i dansku kinematografiju. Izdvojio bih njihovu čuvenu seriju 'Most' ili recimo 'Dead Wind'.

Što se tiče domaćih serija i onih u regionu, odlična mi je 'Jutro će promeniti sve'. 'Kosti' su odlična serija, i nevjerovatno je da mi u Banjaluci napravimo jednu takvu seriju koja može svima da parira kvalitetom. 'Uspjeh' i 'Područje bez signala', isto odlične, slovenačka 'Jezero' nije loša.

Teško je biti inovativan, sve smo mi nekako ispričali. Najviše se prave rimejkovi starih filmova i serija. Takođe, i mi pratimo svjetske trendove, osluškuje sa šta ljudi vole i žele i to im se prilagođava.

- Da li je pozorište zaštićeno od marketinga i hiperprodukcije?

Pozorište je više zaštićeno od filmova i serija i ima tu jednu posebnu vrijednost. Radi se po tekstovima od raznoraznih pisaca, kao što su Čehov, Ibzen, Šekspir... I oni su univerzalni. Mogu se ponavljati u nedogled, a da nikad nisu isti. Nose univerzalnu poruku ma u kojem god vremenu da se izvode, od prije 500 godina ili sad. Aktuelni su i danas.

Pozorište ima tu vrijednost univerzalnosti, što film možda nema u tolikoj mjeri, barem mi izgleda tako. Predstava ne može da traje vječno, ali može da se obnavlja uz velike tekstove koji postoje. Reditelji mogu da ih čitaju iz svih uglova, da eksperimentišu i pokušavaju da ih iznesu na scenu.

- Spremaš li već naredne projekte i kakvi su ti planovi u pozorištu?

Koristim svaku priliku koja mi se ukaže. Imao sam jedan buran period od novembra do marta. Nosim svježa iskustva sa gostovanja našeg pozorišta u Beču. Imao sam čast da budem dio predstave „Gospođa ministarka“. To je bilo izvođenje koje mi je bilo i premijera i kraj. Poseban doživljaj za mene da budem na sceni sa glumačkom legendom i jednom divom kao što je Svetlana Bojković. U planu mi je da adaptiram još jednu dječiju predstavu na jesen.

(MONDO)