Zbirka poezije "Nemoguće sunce Azije” – druga po redu knjiga nagrađivane banjalučke pjesnikinje Maje Mihajlović izašla je krajem februara ove godine, u izdanju Imprimatura.
Maja Mihajlović je rođena 1987. godine u Banjaluci. Diplomirala je filozofiju i novinarstvo.
Živjela je i radila u Banjaluci, Beogradu i Aleksandriji. Do sada je objavila zbirku poezije „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu objavljenu 2022. godine.
„Nemoguće sunce Azije” njena je druga knjiga. Pjesme ove zbirke raspoređene su u pet ciklusa – Nemoguće sunce Azije, Male pjesme, Zapaljeni grad, Zapisi iz središta srca i Još je mora ostalo u tebi. Čitaocima nude jedan nesvakidašnji poetski svijet osobene slikovitosti, ritmičnosti i osjećajnosti. Pjesnički izražaj, u kojem se smjenjuju kratki poetski zapisi i naglašena narativnost, usmjeren je kako na ono duboko lično, tako i na ono prostorno i vremenski udaljeno, ali po osjećajnosti sve samo ne daleko.
Maja Mihajlović, vodeći dijalog sa Vergilijem, Šekspirom, Ivanom V. Lalićem ili Vaskom Popom, gradi pjesnički svijet obilježen kako mačem i ognjem, tako i blagošću.
„Druga zbirka pjesnikinje Maje Mihajlović u pet poetski raznovrsnih ali izuzetno dinamičnih ciklusa prepliće lično i kolektivno, mitsko i intimno, tuđe i sopstveno, istorijsko i savremeno. Igrajući se ravnima intimnog i univerzalnog, pjesnikinja ranjivo i hrabro ispituje pojmove ideologije, religije, umjetnosti i istorije. U središtu toga borba je sa osjećajem sopstvene nedoraslosti i prijekom željom za pripadnošću i utjehama drugih”, navodi urednica knjige Marija Pejić.
---
mala pjesma o definicijama
zjenica, latinski pupille: mala lutka
tako su je oni nešto drevniji od nas nazvali
jer se u oku tuđem ogledaš i vidiš sebe tamo
kao malu lutku
tako oni kažu
(govorili su)
((to ipak nije prošlo vrijeme
njihov govor odjekuje u ćoškovima soba
i didona uvijek hoda za mnom:
nečujna sjenka sunca i svake vatre
šapuće mi nerazumljive riječi
ali dok se okrenem – skrila se u vjetru))
a ipak ja ne vidim lutku
vidim malo nebo
i u njemu zvijezde koje se rađaju i umiru
samo da bi se rodile ponovo i ponovo
i rub vječnosti
s njega neko pušta zmajeve
(MONDO)