"Sve je bez Tebe ništa, – ništa je s Tobom sve!"

Mnogi su vijekovi, mnoga pokoljenja i pjesnici slavili Tebe. Mnoga se svježa krv lila za Te i u ime Tvoje!

Sa Tvojih kao krv crvenih usana vječito struje i šume slatke i opojne riječi, koje vijekovima iz temelja potresaju, koje pregaženo roblje do uzdrhtalog zanosa ushićuju! Ti, o čista i svijetla ženo, od iskoni rađaš, a Tvoja bujna i obla njedra kroz duboku i beskrajnu vječnost neodoljivo mirišu strasnim i razbludnim djevojaštvom koje zanosi i opija.

Razdragan i zanesen uzavrelom i vječito uzbunjenom krvlju, koju mi balkanski hajduci, preci moji, u baštinu daše, svjestan o životvornom sjaju ljepote i punom obilju milosti i snage Tvoje, ja, mali i sitni, padam na koljena i u zanosu dižem molitve Tebi, o Bezgranična, o Beskrajna i Beskonačna: dođi već jednom i pohodi zemlju moju, jer sve je bez Tebe ništa, – ništa je s Tobom sve! Vijekovi bi potamnjeli, narodi bi podivljali da visoko ne sija zvijezda Tvoja.

U božanskoj srdžbi koja Vaseljenom potresa osvetnički i s krvavim bičem u ruci dođi i prognaj razvratnu bludnicu, koja se je, uvijena u kitnjasti veo darovanih prava, pod Tvojim velikim i svetim imenom digla s kužnim zadahom na Tvoj sjajni i uzvišeni tron u zemlji našoj!

Pusti sa svojih usana plamen ognja i osvete i sagori, u pomami ljutoj, crne razvratnike, što podlo i kukavički služe bludnici otrovnoj! Neka zagrme i jeknu, o sjajna i bogolika ženo, sa Tvojih usana, crvenih kao nebeska crven, zvuci zanosne pjesme napora i borbe kroz ovu skamenjenu i jezivu tišinu!

Zadrmaj ovom učmalom zemljom, potresi smrznutim srcima, osvježi i osnaži, da sve i svak osjeti sav neizmjerni sjaj i draž ljepote, sve obilje milosti i snage Tvoje, kao što ih osjeća i nad njima drhće uzavrela i vječito uzbunjena krv moja, koju mi balkanski hajduci, preci moji, u baštinu daše!

Petar Kočić; pisac, pjesnik i političar, rođen je 29. juna 1877. godine u selu Stričići kod Banjaluke, a umro je u Beogradu 27. avgusta 1916. godine.

(MONDO)